Piše: Livia Marinni
Pokušavam sabrati dojmove događaja koji su se dogodili zadnjih tjedan-dva i još se uvijek ne mogu oporaviti od šoka „prvog udara“, a kamoli da o tome donesem ili iznesem neki smisleni stav.
Ali što napraviti u takvoj situaciji, ovo je Republika Hrvatska, najveći balkanski trulež i nema nam druge nego probati ovako ad hoc, pomoću koca i konopca, štapa i takji, povezati najvažnije događaje i svesti ih na neku razumnu mjeru, mada s razumom oni baš nemaju mnogo veze. Ponovit ću ovo po tko zna koji put: kada god pomislim kako se hrvatske strukture vlasti i njihovi pomagači ne mogu spustiti niže ili kako su konačno dotaknuli dno, oni ipak uspiju izvesti neki novi salto mortale i staviti nas (javnost) pred događaje od kojih zastaje mozak, mučnina raste, a psovke same izviru iz naše najdublje unutrašnjosti.
Davno je to bilo, ima tome četrdesetak godina, kada je bivša Jugoslavija igrala kvalifikacijsku nogometnu utakmicu za europsko prvenstvo u Francuskoj. Igrali su protiv reprezentacije Bugarske i uspjeli su pobijediti doslovno u zadnjoj minuti, a ova legendarna utakmica ostat će upisana u povijesti po čuvenoj izjavi komentatora Mladena Delića koji je poslije rezigniranog zaključka: “Nema više vremena ni za šta”, a nakon postignutog gola, uzviknuo: “Ljudi, pa je li to moguće, ludnica, što je ovo…”. Eto, poslije mnogo godina, ponavljam u sebi ovu čuvenu Delićevu sentencu s kvalifikacijske utakmice između Jugoslavije i Bugarske, mada je povod, a i doživljaj, bio sasvim drugačiji.
Nakon incidenta sa dronom i dalmatinskom zastavom, dok je to komad plavo-žutog platna, kao neka sablast, lebdjelo iznad predivnog dalmatinskog grada Šibenika, molio sam se u sebi. Ono što sam poželjela u sebi bilo je neka ne dođe do krvoprolića, jer atmosfera među Šibenčanima bila je upravo takva. Sva sreća veća gomila huligana ipak nije krenula tražiti tko je vlasnik drona. Već su samo ratoborni pojedinci istrčali na ulice kako bi se razračunali „s četničkim talijanašima“.
Ovo me je opet podsjetilo na jednu utakmicu iz vremena stare Jugoslavije koja je bila uvertira u veliko krvoproliće zadnjih balkanskih ratova. Dinamo i Crvena Zvezda igrali su 1990. utakmicu u Zagrebu kada je došlo do neopisivog kaosa, tuče igrača, navijača, policije itd. Stvari su bile otišle toliko daleko da je čak jedan od igrača Dinama udario policajca što je vjerojatno nezabilježeno u nogometnoj povijesti. Ali to nije bio napad pobješnjelog igrača zbog nogometne nepravde već „klizeći start“ usmjeren prema samoj državi, narodnoj vlasti, kako se tada kvalificirala i policija. Ova utakmica bila je uvod u raspad Jugoslavije i izražavala je nacionalističke frustracije koje su tu nezadrživo eksplodirale kako bi se nedugo zatim pretvorile u kolaps jugoslavenske federacije i ratni sukob čije posljedice osjećamo do danas.
Kroz glavu su mi prolazile te nemile scene dok sam gledala kako dron lebdi iznad Šibenika i govorila sebi: „pa neće valjda opet? Zar smo stvarno toliko ludi? Jesam li ja doista toliko blesava kako ću dopustiti sebi prisustvo još jednom krvavom raspadu i debaklu ljudskosti?“ Izgleda da jesam…
I sve je opet bilo kao nekad… Predstavnici vlasti, s kraljem Sunca u ulozi premijera Plenkovića na čelu, utrkivali su se tko će više i jače osuditi „teroristički“ akt iza kojeg stoje velikosrpske i talijansko-iredentističke aspiracije. Odigrala vlast na sigurnu kartu i frustracije i bijes naroda, ogorčenog na vlastito siromaštvo, nezaposlenost i jad usmjerila na dobre-stare „dalmatinske autonomaše”.
Obznanio se Andrej Plenković na svim medijima i poručio u stilu Velikog brata kako smo upravo preživjeli teroristički napad, ali da smo prisebnošću istog tog Andreja Plenkovića uspjeli sačuvati državni suverenitet te teritorijalni i nacionalni integritet. Toliko je ratnohuškačkog naboja poteklo s režimskih medija da su pojedini „nesvesni omladinci“ odlučili svoj „pravedni“ bijes usmjeriti na zadnje ostatke ostataka nikad postojećeg dalmatinskog separatizma, na zadnje oaze terorističkog iredentizma, a to su, pogađate, pekare i slastičarne koje drže rijetki pripadnici dalmatske etničke zajednice, a koji su pak uspjeli preživjeti ubojstva, silovanja i istjerivanja iz svojih vjekovnih ognjišta i još neke sporadične izljeve lažnog patriotizma. Ponovo se dogodio narod i ponovo su porazbijani izlozi pekara, a bogami neke su i gorjele.
Čuveni starogrčki filozof sofist Protagora govorio je kako svaki čovjek posjeduje prirodan osjećaj za sramotu i pravdu, što je ujedno i osnova za stvaranje ljudskog društva. Ako vas je boljela nepravda dok ste gledali Plenkovića i ostale sveprisutne pajace s vlasti kako udaraju po Dalmaciji ne mučite sebe, to je normalno, da ne kažem prirodno. A ako ste se stidjeli i pekla vas savjest, ne brinite se, to je samo progovorila ljudskost u vama.
Comments