Piše: Toni Mikulandra
Pitanje: “Kakav nam je sustav potreban?” koje postavljaju prodalmatinske inicijative ide u dva smjera: “Kakav je sustav potreban Republici Hrvatskoj?”, a “Kakav Dalmaciji?”.
Pitanju “Kakav je sustav potreban Republici Hrvatskoj?” prethodi pitanje svih pitanja, a to je pitanje “mjere” i “stvarnosti” sadašnje Republike Hrvatske (i Dalmacije) kojoj trebaju potpuno novi sustavi!
Kako odrediti povijesno i suvremeno civilizacijsko biće Republike Hrvatske, i može li se uopće definirati državni identitet današnje Republike Hrvatske i kakav joj je sustav potreban? Činjenica je kako RH treba mijenjati svoj sustav zasnovan na temeljima francuske pete republike.
Pročitao sam jednu, za ovu priliku zanimljivu napomenu Nikole Viskovića, profesora emeritusa sa splitskog pravnog sveučilišta, koji je odbio napisati knjigu o pravnoj povijesti RH. Umjesto knjige, rekao je, mogu napisati samo jedan esej. Onda je objasnio: “ne bih znao kako definirati Republiku Hrvatsku kroz njenu povijest. Nije bilo neprekidnog političkog etniteta ili teritorija pod tim imenom. Riječ Hrvatska u političkom kontekstu nastaje tek 1874., kao i naziv hrvatske nacije.”
Slično je bilo i sa svim Ustavima i Statutima koje je donosio Hrvatski Sabor. Od 1848. na ovamo Hrvatski Sabor donio je brojne Statute i Ustave kojima je pokušavao uspostaviti državnost, teritorijalnost i nacionalnost ljudima koji žive na području koje ti Statuti i Ustavi vrijede. Napokon je to uspjelo “Božićnim Ustavom” iz 1990. Najviši pravni dokumenti, Statuti i Ustavi su danas svedeni na statističku brojku. Oni raniji iz XIX. stoljeća bili su više proeuropski nego trenutno važeći s izmjenama iz 2013. godine. Bili su ogledalo/refleksija susreta s europskom kulturom.
Kako, otuda odgovoriti na pitanje: Kakva je današnja Republika Hrvatska?
Stvarnost RH u ovom trenutku nije ohrabrujuća! Ona kaže kako je Republika Hrvatska danas jedna ekonomski nejaka, međunarodno marginalna, mala, zapuštena, nesretna, i ne bez vlastitih zasluga, poražena i devastirana država. Država u kojoj vlada ekonomsko, socijalno, pa i fizičko nasilje onih koji su se protuzakonito naglo obogatili nad onima kojima je bogatstvo nasilno oduzeto.
Republika Hrvatska je država koja u svom mazohističkom trčanju unazad (i udaljavanju od civilizacije) u pravom smislu ne posjeduje ni ustavni, ni politički, ni moralni, ni vrijednosni sustav.
Republika Hrvatska je država u kojoj ne postoje izgrađene institucije; u koju ne dopire eho Europske kulture, u kojoj se ne poštuju zakoni, u kojoj se ne vjeruje sudskoj praksi, u kojoj se krše apsolutno sve demokratske procedure, u kojoj korupcija i stranački nepotizam reciklira ljude, u kojoj se zakoni ne primjenjuju ili se krše od strane izvršne vlasti, u kojoj npr. Zakon zabrani diskriminacije nikad nije stupio u život, jer izvršna tijela (policija, tužiteljstvo i sudstvo) ne rade po njemu.
Republika Hrvatska je država u kojoj su javni pravobranitelj i povjerenik za sukob interesa otpravljeni u muzej voštanih figura onog trenutka kada je institucionaliziran, i u kojoj suci Vrhovnog i Ustavnog suda godinama na dopunskom radu u HDZ-u “bez sukoba interesa”!
Republika Hrvatska je država u kojoj građani nikada neće saznati razloge zašto je Božićni Ustav iz 1990. donijet baš u “ponoćnom skupštinskom happeningu”, bez javnog prijenosa, a ne recimo na Zagrebačkom festivalu (koji se održavao tih dana) itd.
Republika Hrvatska je država u kojoj se ne znaju državni prioriteti, a ni kad su i koji su državni praznici, u kojoj se ne znaju bitna načela vladajuće politike, u kojoj se ne zna ima li sutrašnjica prioritet u odnosu na prošlost, u kojoj se ne znaju datumi izbora, već svaki izborni ciklus donosi nove datume.
Republika Hrvatska je država u kojoj se falsificira i revidira sve što se falsificirati i revidirati može, od povijesnih činjenica do izbornih rezultata i rezultata popisa stanovništva.
Mi u Republici Hrvatskoj još nagađamo jesu li bitniji: povijesni mitovi ili realnost, ljudi ili teritoriji, rat ili mir, država ili civilno društvo, politički idoli ili ekonomija, jesmo li bliži Bruxellesu ili Moskvi (kao članica EU bilo bi normalno da smo bliži Bruxellesu, ali prema količini lažnih informacija, popagandnom materijalu i načinu postupanja očito je da smo bliži Moskvi, ratoborna neutralnost ili slanje vojnika i kupovini skupe vojne opreme kao članica NATO-a, jesmo li “svoji i ničiji”…
“Republika Hrvatska velika je povijesna i patološka misterija,” rekla je jednom psihologinja Nera Dvornik. Kako onda utvrditi bazični konsenzus na kojem nastaje politički i ekonomsko-socijalni sustav?
Kakav je trenutni sustav u RH? Potpuno isti kao i onaj iz 1990. godine! Ovaj trenutni sustav izvan je “mainstream-a” suvremene europske stvarnosti! Dovoljno je usporediti sustave nekih drugih država članica EU: Njemačke, Austrije, Belgije, Španjolske ili, ako baš hoćete, Italije, Nizozemske, Danske s našim hrvatskim sustavom – pa ćete lako uvidjeti civilizacijsku razliku!
Sustav kojeg imamo u Republici Hrvatskoj ne korespondira s XXI. Stoljećem, stoljećem u kojem živimo.
To je sustav ponikao iz velikohrvatske fašistoidne mitologije, to je tranzicijski sustav iz “male” u “Veliku Hrvatsku” (ili obratno, ovisno s kojeg kraja se prilazi povijesti), to je sustav ultra nacionalne, rigidno unitarne i ekstremno centralistički projektirane Republike Hrvatske, to je sustav francuske Pete republike. Sustav kojeg je sama Francuska od 1958., kad je donijela svoj Ustav, do danas mijenjala bezbroj puta prilagođavavši se stanju na terenu.
Hrvatski sustav je, za razliku od onog francuskog, autistična tvorevina i potvrda kako njegovi tvorci – jedna stranka izrazito nacionalističko-kriminalnog predznaka (HDZ) ne detektiraju svoje suvremeno i prirodno europsko okruženje, ne vide Europu regija, ne razumu filozofiju tolerancije, ne priznaju ni prošlo ni buduće mjesto Republike Hrvatske u međunarodnoj zajednici i uniji europskih država, koja će se uskoro pretvoriti u uniju europskih regija!
Može li (neki) novi sustav, bitno drugačiji biti u odnosu na ovaj, promijeniti stvari na bolje?
Imajući u vidu ono što je prethodno konstatirano za trenutno stanje u RH, odgovor glasi: “Sve je bolje od ovoga!”
Naime, što se ovakav sustav kakvog trenutno imamo bude više udaljavao od 30. svibnja 1999. godine taj će se vremenski otklon pokazati kao sve bitniji čimbenik za donošenje novog, modernog, demokratskog, od mitologije i nacionalizma odsutnog Ustava Republike Hrvatske, što će dovesti i do potpuno novog sustava, primjerenijeg državi članici NATO-a i EU, od ovoga koji kojeg imamo sada!
Prvo, Republika Hrvatska je danas država bez političara i bez stranaka poeuopske kulture i vizije. RH je država bez stvarnih nositelja reformskih ideja. (Dvije male prodalmatinske inicijative: DDF i DK trenutno su jedine nositeljice reformskih ideja, ali one su za sada premale kako bi išta bitnije učinile.) Upravo otuda se i u narednim izmjenama i dupunama može zadržati takav državno-pravni provizorij koji će biti opterećen višestrukim nasljeđem prošlosti.
Drugo, u Republici Hrvatskoj ne postoji politička ideja i logika dovoljno snažna i uvjerljiva koja može uspješno usporiti ili čak ograničiti moćnu inerciju centralističkog organiziranja države. (U biti postoji, opet se radi o inicijativama DDF i DK.) Ta “lavina centralizma” pokrenuta je ustavnim promjenama u ljeto 1990. godine. Sve vrijeme je podupirana velikohrvatskim nacionalizmom, katoličkim fundamentalizmom i akademskim konzervatizmom HAZU-a. Centralizam (centralistički model) je do krajnjih granica doveden donošenjem, već spomenutog, Božićnog ustava 1990. te donošenjem Zakona o lokalnoj samoupravi i uprave, odnosno Zakona o područjima županija, gradova i općina 27. prosinca 1992.
Treće, u Republici Hrvatskoj autoritarni oblik vladavine ima “nepodnošljivu lakoću postojanja”. Na autoritarnu vladavinu podjednako su lakomi političari “proeuropske” i “antieuropske”, odnosno “proruske” orijentacije. Za autoritarnu vladavinu nisu potrebni pametni političari-vladari. Autoritarni oblik vladavine u Republici Hrvatskoj održava se dugotrajno i u različitim modalitetima dijelom kroz makijavelističku logiku pribavljanja političkog legitimiteta (svojih) podanika, a dijelom kroz (otvorenu ili skrivenu) ustavno-pravnu logistiku autoritarnoj vladavini.
Četvrto, hrvatska ksenofobija na sistemskom nivou pustila je duboke korene u Ustavu RH iz 1990. godine. Metastaza ksenofobne politike prethodila je donošenju Ustava i nastavlja se u našoj političkoj praksi. Pojedini dijelovi Ustava posebno pogoduju toj političkoj patologiji.
Kakav je onda sustav, da ne kažem Ustav potreban Republici Hrvatskoj?
RH je potreban sustav: – koji će iz svoje ustavne preambule izbaciti velikohrvatsku aporiju koja Republici Hrvatskoj otežava političku i pravnu, ekonomsku i socijalnu, povijesnu i suvremenu komunikaciju unutar nje same, sa svojim okruženjem i s Europom, sa sadašnjicom i sa budućnošću; – koji će Republiku odrediti kao oblik vladavine a Republiku Hrvatsku kao ustavnu demokratsku zajednicu svih njenih građana, svih njenih regija, svih njenih nacionalnih zajednica, svih rodnih i seksualnih orijentacija koje u njoj žive; – koji bitno omogućava pravno i političko uređenje koje se neće zasnivati ni na jednom isključivom pogledu na svijet, ideologiji ili nacionalnom, državnom, seksualnom, rodnom i drugom identitetu; – koji će Republici Hrvatskoj dati priliku da bude ozbiljna, ravnopravna članica međunarodne zajednice koja će surađivati sa svim narodima i državama svijeta u zaštiti i afirmaciji mira, ljudskih prava i sloboda; – u kojoj će ljudsko dostojanstvo biti nepovredivo, u kojoj diskriminacija može biti samo pozitivna, u kojoj će univerzalna ljudska prava i slobode biti zajamčena svima koji žive na njenom teritoriju; – u kojoj će biti poštivana apsolutno sva nacionalna, etnička, konfesionalna, jezična, rodna, seksualna i druga prava svih njenih stanovnika i u kojoj će biti dosljedno zagarantirana ravnopravnost svih spomenutih skupina; – u kojoj će apsolutno sva pravna pravila vrijediti jednako za sve građane, a sva državna vlast će proizlaziti isključivo iz Ustava (načelo vladavine prava); – koji će omogućiti jeftinu državu i punu regionalizaciju i decentralizaciju baziranu na granicama od prije Vidovdanskog ustava, gdje je to moguće; – koji osigurava dobru, racionalnu i modernu teritorijalnu organizaciju vlasti zasnovanu na prihvaćanju i poštivanju povijesnih, geografskih, multi-etničkih i multi-kulturalnih, tradicijskih i suvremenih razloga i specifičnosti.
Sukladno ovome, kakav je onda sustav potreban Dalmaciji?
Ako se referiramo na ono što je ranije rečeno o tome što je sve potrebno Republici Hrvatskoj, Dalmaciji je potreban njen vlastiti Ustav! Ne Statut, ne Ustavni zakon, ne Osnovni zakon, već Ustav Autonomne regije Dalmacije!
Dalmacija je kroz povijest, bez obzira na to što je bila okupirana od mnogih, faktički bila država: imala je svoju vladu, svoj parlament, svoje simbole, svoju valutu, pa njen najviši pravni i politički akt može biti samo Ustav! To faktičko stanje državnosti Dalmacije potrebno je valorizirati kroz njen najviši pravni akt!
Tako, Ustav AR Dalmacije treba sadržavati: – visoki stupanj socijalne osjetljivosti;
– katalog modernih ljudskih i manjinskih prava; – zajamčene zakonodavne, izvršne i sudske nadležnosti; – vlasnički list.
Commenti