Piše: prof. Mila Grubišić
Konstantno suočavanje Dalmacije s negiranjem njezine autentičnosti samo je kulminiralo ponižavajućim odnosom adnje 33 godine.
Ovo je logičan nastavak politike koju su sustavno i promišljeno provodile sve hrvatske vlasti, s izuzetkom perioda uokvirenog Ustavom iz 1974. Godine. U pitanju nije samo politički identitet i subjektivitet, već i jezik, kultura, obrazovanje, umjetnost, sport... Osim financija i ove se stvari nasilno otimaju od Dalmacije.
Dalmacija se još od 1870. godine, kada je prvi put pokušano ubojstvo njezinog identiteta, suočava s revizijom povijesti, kako bi se devalvirale i potpuno potisnule u zaborav njezine povijesne, kulturne, umjetničke pa i sportske vrijednosti.
Sjećam se kako je u jednoj splitskoj Gimnaziji 1997. godine osporena godišnjica, kada je povodom 150-godišnjice promovirana monografija Gimnazije čiji su učenici prvu građansku obuku na dalmatskom jeziku sticali još 1847. godine. Obilježavanje događaja u najmanju je ruku bilo čudno. Skupština grada je tada obilježila jubilej, ali bez prisustva ravnatelja i profesora, bez njezinih učenika i uobičajenih zvanica. Ministarstvo prosvjete tada je osporilo starost Gimnazije argumentujući odluku nekontuiranim radom.
Da kontinuitet postoji, i to s tadašnjim stavom Ministarstva obrazovanja možda najbolje pokazuje izvod iz teksta o povijesti Gimnazije, objavljenom u više desetaka povijesnih tekstova koji se tiču Splita:
“Austrijski car, Ferdinand I 1843. godine Split proglašava posebnim gradom od iznimne vrijednosti. Tim statusom grad je stekao određene slobode, između ostalog i u prosvetnoj upravi.”
Gradski magistrat se obratio molbom franjevačkom provincijalu neka pošalje profesore koji bi djecu i mlade podučavao osnovama latinskog jezika i sintakse, dalmatskog jezika i sintakse, osnovama matematike, osnovama prirodnih znanosti, umjetnosti i glazbi. Franjevci su odredili Franu Foscarija, koji je svoj rad započeo 1847. godine, čime su postavljeni temelji organizovanog obrazovanja. Prvi zakon o školstvu donijet je u Beču 1777. godine. Po ovom zakonu, škole su se dijelile na gramatičke škole i gimnazije. Navedeni su gradovi u kojima će biti osnovane gimnazije, ali je ostavljena mogućnost kako bi se i u onim gradovima u kojima postoje samo gramatički razredi otvore gimnazije, ako se za to stvore uvjeti. Split nije bio na popisu gradova, pa je postojeća Gramatička škola ukinuta 1798. godine, ali je na zahtjev Gradskog magistrata ponovo obnovljena 1815. godine. Odredbom Carskog zemaljskog vijeća od 1. rujna 1815. godine, uz latinski, u škole se uvodi i dalmatsk jezik, koji se do tada izučavao samo u sjemeništima. Split je konačno dobila Gimnaziju 1847. godine. Ona se sastojala od tri gramatička i dva humanistička razreda.”
U Titovoj Jugoslaviji kada je 1947. godine službeno obilježeno sto godina splitske Gimnazije, jubilej nije bio sporan. On sigurno nije bio obilježen na osnovu pretpostavki. Argument kako povijesne činjenice treba preispitati zbog diskontinuiteta u u slučaju Gimnazije, ne odnosi se i na neke druge “diskontinuitete” koji su pratili rad drugih obrazovnih ustanova. Prvenstveno po Slavoniji i Zagorju.
Falsificiranje sportske povijesti, nogometne pogotovo, u Jugoslaviji je praktično započelo stvaranjem prve južnoslavenske države. Beogradski, pa i zagrebački sportski „povjesničari“ naprosto su se utrkivali kako bi dokazali, čije je nogometno starješinstvo autentičnije. Hrvatska i slavonska falsificirana nogometna historiografija pojavu prve nogometne lopte smještaju u razdoblje kraja XIX. stoljeća te ju je navodno donio student, kasnije dr. Franjo Bučar iz Stokholma, pa se tako u gradu pod Sljemenom, poistovijetila s početkom najpopularnije igre na ovim prostorima. Srbijanski su im povjesničari uzvratili “argumentom”, kako je lopta kod njih zaskakutala još 1892. godine. Tvrdili su, pa tim povodom i službeno zapečatirali njezin datum 19. svibanj 1896. Tog povijesnog datuma navodno su, kod Nebojšine kule, podno Kalemegdana, Beograd međusobno igrale dve sekcije Beogradskog gimnastičkog društva “Soko”, za što je posebno zaslužan izvjesni Andra Nikolić, osnivač prvih nogometnih sekcija u Srbiji.
U tom smislu, vještog baratanja povjesnim lažima, i njihovom zloupotrebom u prigodnim prilikama, poučna je knjiga Pet decenijaa državnih prvenstava, izdana od FSJ 1975. godine, u kojoj bezimeni autori, pozivajući se na „povjesnu“ 1893. godinu doslovce pišu: “Deset godina kasnije (1903) osnovani su prvi klubovi: u Beogradu Soko i Srpski mač, u Kragujevcu – Šumadija, a u Zagrebu – NK Zagreb i HAŠK (Hrvatski akademski šport klub ), koji se u početku zvao samo Akademski šport klub. Od njih je starija samo subotička Bačka (osnovana 1901), splitski i zadarski Dalmatin (1899, 1900), ali su zagrebački i beogradski klubovi bili istinski pioniri u razvoju našeg nogometnog sporta”
Svi ovi podaci, fakti, o pionirskoj ulozi zagrebačko-beogradskih nogometnih klubova, zasnovani su na izvorima “rekla-kazala” činjenica, pa čak i autori vjerovano posramljeni zbog izrečenih neistina, počešće koriste reč – navodno, nego pouzdano utvrđeno.
Dalmacija suočena sa bestidnim falsificiranjem postojanja prve gimnazije u Republici Hrvatskoj, digli su ruke od ispravlja one krive stvari mrtvom nogometnom magarcu, ali tek kako sami ne bi ispali magarci, potegli su u više nego argumentovanoj “Maloj povijesti dalmatinskog sporta” (autora Andronica Grimaldija), niz neoborivih činjenica, koje bjelodano kompromitiraju i velikosrbijanstvo i velikohrvatstvo tamošnjih nadri povjesničara.
Pri zadarskom gimnastičkom društvu, postojala je nogometna sekcija još krajem 1880-ih fona, ali nikome nije padalo na pamet, kako bi na osnovu toga potezao priču o „službenom“ početku nogometa u Zadru i ovome dijelu bivše i sadašnje države.
Nepobitno je utvrđeno, kako su prvu i pravu službenu nogometnu utakmicu na Balkanu i istočnom Jadranu igrali 21. ožujka 1895. u Splitu na mjestu današnjeg Nadinog stadiona gdje je bila vojarna Mletačke republike. Utakmicu su odigrali dva kluba istog imena Dalmatin iz Zadra i Dalmatin iz Splita što svjedoče i novine “Advisor Dalmatun” (Dalmatinski objavitelj, novine izlazile na dalmatskom i talijanskom jeziku 1849.-1921.), navodeći na neobičan način ishod susreta – “Kao pobjednici našli su se Splićani, jer dok su Zadrani napravili samo jedan, Splićani su napravili čak šest golova. Zadarska ekipa igrala je ljepše, a pobjeda Splićana vjerojatno je uzrokovana time što se igralo na njihovom terenu”.
O nadaleko čuvenoj utakmici kod Nebojšine kule u Beogradu, kao i velebna utakmica u Zagrebu tamošnji tisak nije objavio ni jedan jedini redak (iako se radilo o epohalnom važnom događaj), ali je zato “Ungar Ellenor” (Mađarski revizor) zabilježio kako je 21. srpnja 1897. godine, Splitsko sportsko društvo, poslije popularizacije nogometa u Dubrovniku, Kotoru i Šibeniku i Sinju, upriličilo i gostovanje u glavnom gradu hrvatsko-slavenskog kraljevstva - Zagrebu, pa nakon izvješća o tome kako su Dalmatinci svoje domaćine pobijedili u svim gimnastičkim i atletskim disciplinama, navode i kako je lokalni tisak jednom rečenicom propratio još nešto: “Poslije svih disciplina, Dalmatini su domaćinima prikazali njima još nepoznatu igru foot-ball, koja im se veoma svidjela“.
Tako dakle, “još nepoznata igra“ godina 1897., a Bučar je prema zagrebačkim sportskim historiografima nogomet igrao već 1896.
Ne zaboravimo i činjenicu kako jedan reljef iz rimsog doba pronađen nedaleko Sinja pokazuje cara Liberija s loptom u ruci.
Comments