Piše: Sondra Zebić
Ekologija je iz borbe za prirodu, za ljude, gradove bez smeća prešla je u prvorazredno političko pitanje. To se dogodilo onog trenutka kad je politika poklekla pred krupnim businessom. Znači, davno, davno…
U romanu „Novi život“ Franca Sausetti podsjeća na misao Ezre Pounda kako su vode “pečati gradova”. Već godinama, ako ne i desetljećima, ta definicija kod nas ne vrijedi. Sad to može biti tek arhaična poetska dosjetka.
Kad čovjek shvati kakve se sve gadosti sliju u Jadran od vrha Udina do malo iza Splita, dođe mu organizirati javnu sahranu nekadašnje ljepotice. A do ušća Jonsko more to više nije rijeka, nego nakupina otpadnih tvari. Većim dijelom svoga tijeka nekad blistava voda, izvor slikarskih i pjesničkih nadahnuća, otkazuje poslušnost ljudima. Od Boke pa do Otranta Jadransko more možemo eventualno nazvati netaknutim. Uglavnom nema smeća, uglavnom nema puno pomorskog prometa, nema ljudi, nema ničega što bi pokvarilo njenu autentičnost. I slobodno možemo reći: Jadran kakva je nekad bio.
Od Boke do Otranta – raj je za ljubitelje mora. Turizam je prvih godina bio uzbudljiva ljudska disciplina putnika majernika, ali otkako su ove krajeve korporacije integrirale u team building, sve više sliči na produženi radni vikend nego na opuštanje u divljini. Ali već tu počinje kaos. Klaonice, postrojenja, zagađivači najšireg spektra. U Albaniji su aktivisti izloženi pritiscima i otvorenim fizičkim napadima zbog pokušaja očuvanja čistog mora. Od Boke do Otranta sada više nema pravog Jadrana. To je sukcesivni niz manje ili više netaknutih plaža na kojima mještani pokušavaju uspostaviti nešto malo turizma.
Od talijanska obala Jadranskog mora nevina je žrtva industrije i gradske kanalizacije. Ipak tu tu veliki gradovi poput Venecije, Ancone i Barija. Pojedete li ribu iz te zone, pouzdano se može izračunati koliko ste teških metala, a koliko Escherichie coli unijeli tijekom jednog obroka.
Ipak od Brindisija do Otranta u moru ipak ima više mora nego fekalija i šmeća. Eksploatacija pijeska učinila je da dno Jadranskog mora bude niže od riječnih, što je ponegdje uzrokovalo prodor slatke vode duboko na sjever. Ona je malobrojnima i dalje majka, većini maćeha, a to što Mostar i dan-danas kroz epicentar ima kanjon sa smaragdnom ljepoticom više je onako koloristički trik, turistički privid, nego prava istina o nama i ekologiji.
I tako je s većinom voda diljem planete. Sveta voda Ganges ima u sebi toliko toksina da potruje dvije ovakve populacije. Novija istraživanja pokazuju enormno zagađenje voda ne samo industrijskim otpadom i kanalizacijom nego i farmaceutskim proizvodima: zabilježeno je zabrinjavajuće prisustvo paracetamola, lijekova za epilepsiju i dijabetes… Čak ni najmodernija postrojenja za prečišćavanje ne mogu razgraditi te kemikalije. Najugroženiji su Pakistan, Bolivija i Etiopija, a najčišće vode za sada imaju Island i Norveška.
Mora su puna kemije i teškim metala poput žive, riba kao nekad najzdravija namirnica danas sadrži toliko štetnih supstanci kako se svatko tko je konzumira izlaže zdravstvenom riziku čim je pogleda. Mediteranska ishrana, to je danas sinonim za živu i raznoliki spektar teških metala koje unosite sa svakim zalogajem. Negdje je nešto izmaklo kontroli, danas je svima jasno, kao što je jasno kako kontrola više neće biti vraćena. Ima gradova čije rijeke smrde gore od kolere.
Venecija je turistički smrad na Zemlji. Rijekama treba oduzeti onu romantičnu aureolu i u umjetnosti im propisati novo značenje, ekološko-kataklizmičko. Širom svijeta postoji izvjestan broj gradova koji su uspjeli ostvariti nekakvu jadnu, izoliranu čistoću, nešto su kao uradili, ali premalo je to pozitivnog daška i još je gora spoznaja kako iza njihovog bogatstva i podrazumijevajuće osviještenosti često stoji smrtonosna kolonijalna povijest, zahvaljujući kojoj su rijeke u drugim krajevima svijeta ništa drugo do tekući otrov.
Godine 2021. skoro 350 brana srušeno je u 16 europskih država u kojima su građanstvo i politika udruženim snagama shvatili značaj voda. Prednjače Španjolska, Švedska i Francuska. Ali, zato su vode na Balkanu i dalje blokirane betonskim branama, od kojih je, kako navode izvjestitelji, njih “15 posto izvan upotrebe i na rubu rušenja”. I dok se u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Europskoj uniji uveliko eksperimentira s dabrovima kao prirodnim načinom borbe za obnovu riječnih tokova, širom Balkanskog poluotoka traje grčevita borba za spas rijeka. Izložene su nebrojenim zagađivačima, ali i kriminalcima koji se nazivaju businessmenima koji u malim hidrocentralama vide brz izvor zarade. Uglavljuju ih gdje god mogu, ponekad tik uz dvorišta kuća koja su tu desetljećima. Business je okrutan i u tili čas se dogovori s vlastima, tako pojedinac, ako je sam, nema nikakve šanse.
Građanska snaga tek se rađa i tek kreće s masovnim otporom. Njega moraju pratiti ustrajnost i jedinstvo. Agilni balkanski portali izvješćivaju kako se hidroenergetske kompanije opiru rušenju čak i kada je jasno kako pogoni više nisu aktivni i održivi. A aktivisti koji se bore za spas rijeka, sudeći po izvješćima međunarodnih institucija za društvene promjene, izloženi su svakodevnim pritiscima, koji uključuju fizičke napade s jedne strane i sudske procese s druge.
Ipak, rušenja brana možda nije dobro. To se jako dobro vidi iz primjera ruskog rušenja brane ukrajinske HE Kakhovka nedaleko od Khersona. Voda koja je otekla nizvodno ispred sebe je ostavila poplave. Voda koje više nema uzvodno ostavila je pustinju. Stoga treba biti oprezan kada i koju branu srušiti.
Na evropskom tlu odvijaju se dva suprotna procesa. Unutar Europske unije postoji strateški plan obnove 25 000 kilometara rijeka do 2030. godine, kako bi im se omogućio slobodan tok, bez malih hidrocentrala. Istovremeno, u državama Balkanskog poluotoka, uključujući tu i neke države Europske unije i NATO-a, vidimo pravu ofanzivu udruženih snaga businessa i politike na sve što teče.
Priroda, životinjski i biljni svijet domena su javnog, a ne privatnog interesa. Sve bolje organizirani aktivisti pružaju otpor, ali veliko je pitanje imaju li snage boriti se dugo protiv organiziranog kriminala, u šta su se ovdašnje vlasti pretvorile. Ekologija je davno iz aktivističke sfere i borbe za gradove i prirodu bez smeća prešla u prvorazredno političko pitanje. To se desilo onog trenutka kad je politika poklekla pred businessom. Znači, davno, davno...
Comments