Teško da postoji izraz koji je više korišten, a da se o njemu manje zna, od vladavine prava. Dokoni analitičar na televiziji, ambiciozni političar u kampanji, arogantni EU birokrat, nasumično anketirani građanin – svi oni će spomenuti vladavinu prava kao vrhovnu tekovinu neophodnu za funkcioniranje jednog društva.
Načelno, svi su oni u pravu, međutim, o načinima na koji se vladavina prava može uspostaviti u javnom diskursu čujemo malo ili nimalo. Vladavina prava ne pada s neba, ne može se nametnuti sa strane, niti je za vladavinu prava potrebna „vlast“ sa „političkom voljom“ za njeno uspostavljanje.
Cilj bi trebao biti vladavinu prava smjestiti u širi kontekst – kontekst društvenog poretka – gdje vladavina prava nije neovisna pojava, već samo integralni dio jednog tipa društvenog poretka.
Kako se dolazi do jednakosti pred zakonom?
Vladavina prava, sa svojim sinonimima vladavina zakona i pravna država – koji je po mom mišljenju i najispravniji – je političko stanje koje podrazumijeva načelo „da se svi članovi društva (uključujući i one koji društvm upravljaju) smatraju jednako podređenima javno obznanjenim pravnim normama i procesima“ (Oxford English Dictionary).
Već na prvi pogled, jasno je da takvo političko stanje u Republici Hrvatskoj (ali i u mnogim drugim državama) ne vrijedi – naprotiv, postoji ogromna nejednakost ljudi pred zakonom. Čovjek u ovakvoj situaciji pred sobom ima dvije mogućnosti:
1. da se bori za privilegije;
2. da se bori za ravnopravnost.
Zanemarit ćemo za trenutak prvu (mada takve primjere nikako ne treba zanemariti u političkom životu) i posvetit ćemo se istraživanju načina na koji se može doći do jednakosti pred zakonom za sve ljude u jednom društvu. U ovome će nam pomoći kategorizacija društvenih poredaka na „poretke ograničenog pristupa“ i „poretke otvorenog pristupa“.
Poredak ograničenog pristupa – privilegirana „elita“ i obespravljene mase
Društveni poredak nastaje kao odgovor na nesposobnost institucija jedne zajednice da se izbore s nasiljem kada društvo postane dovoljno veliko (više od nekoliko stotina ljudi). Kad je nasilje (sve)prisutno, uvjeti za proizvodnju ne postoje, jer u konačici sve biva oteto i uništeno.
Za uspostavljanje društvenog poretka ključni su pojedinci specijalizirani za vojno djelovanje (naoružane osobe sposobne drugima nanijeti povrede i štetu, ali i sposobni obraniti sebe i druge od napada). Pošto im konkurencija mogu biti samo drugi s istim sposobnostima, oni odlučuju napraviti neku vrstu koalicije, gdje će jedni drugima priznati određene privilegije i kontrolu nad resursima na određenom području i pomagati jedni drugima da se takvo stanje održi.
Tako nastaje poredak ograničenog pristupa, koga prihvaćaju i oni koji nisu članovi gore spomenute „elite“, iz prostog razloga što će njihovi životi i imovina shodno tome imati kakvu-takvu sigurnost. U pitanju je jedna veoma široka i raširena skupina društava u koju se mogu ubrojati sve antičke države, države feudalne Europe, apsolutističke monarhije novog vijeka, i brojna današnja društva. Iako je prirodno je da unutar jedne tako velike skupine postoji mnoštvo razlika, ipak svaki poredak ograničenog pristupa ima sljedeće zajedničke osobine: obrazovanje političkih i ekonomskih organizacija je ograničeno (na elite) i glavni način sticanja bogatstva (za elite) su rente, a posljedično glavna aktivnost – traženje renti.
(Traženje renti se u ekonomskoj nauci definira kao traženje načina da se nečije bogatstvo uveća bez stvaranja novog bogatstva.)
Jasno je da ovakav društveni poredak, koji počiva na nejednakosti u pravima, ne može biti mjesto gdje vladavina prava može zaživjeti. Stoga se moramo okrenuti opisu drugog tipa poretka, kojeg je vladavina prava sastavni dio.
Poredak otvorenog pristupa – sloboda i jednakost za sve
Valja naglasiti da je poredak otvorenog pristupa izuzetak u svijetu. Samo rijetke države su uspjele doći do takve institucionalne postavke u svom društvu. Otvoreni poredak karakterizira: stroga kontrola nasilja u društvu (Webberov uvjet za državu), široko dostupna mogućnost stvaranja novih političkih i ekonomskih organizacija, kao i, posljedična, jednakost svih pred zakonom. Kažemo posljedična, jer vladavina prava ne nastaje sama po sebi, već se javlja kao rezultat otvorene mogućnosti za konkurenciju na političkom i privrednom tržištu.
Otvoren pristup ekonomiji i politici stvara dvostruku ravnotežu: otvoren pristup ekonomiji osnažuje otvoren pristup u politiku i obratno, dok svaki pokušaj ograničenja ulaska u jedan od sustava, uzrokuje otpor tom pokušaju iz ovog drugog.
Otvoren pristup politici ogleda se u sljedećim karakteristikama: slobodni izbori, opće pravo glasa, sloboda izražavanja i tiska, sloboda veroispovijesti i savjesti, kao i pravo na izbor i dogovor. S druge strane, otvoren pristup ekonomiji karakterizira: slobodno konkurentsko tržište (koje stvara bogatstvo u društvu i ekonomski neovisne ljude), nepostojanje prepreka za inovativnu aktivnost, kao i zaštita privatnog vlasništva.
Za razliku od slučaja u kome neki dobronamjerni vladar (hipotetički) može natjerati tijela svoje države da svakoga gledaju jednako, gdje bi takva situacija trajala onoliko koliko traje vladareva (politička) volja, u porecima otvorenog pristupa ovakvo stanje je u ravnoteži. Čak i ukoliko se dogodi, zbog nekog eksternog slučaja, da se ovo stanje naruši i prekine, nakon prestanka djelovanja te situacije društvo se opet vraća u poredak otvorenog pristupa.
Tranzicija – kako iz ograničenog u otvoreni poredak?
Iz prethodno izloženog nameće se zaključak da nam je za uspostavu vladavine prava potrebno iskoračiti iz ograničenog u otvoreni poredak. Međutim, taj zadatak nije uopće trivijalan. Treba napomenuti da su neka društva poput drevne Atene, Rimske republike ili gradova-država u Italiji u doba renesanse ispunjavala ulazne kriterije, ali nikada nisu iskoračili u otvoreni poredak.
Prvim državama koje su uspjele u ovome (Velika Britanija, Francuska, SAD) bilo je potrebno nekoliko stotina godina, i nažalost mnogo prolivene krvi, i uništenih života i imovine. Međutim, u novijem periodu uočljivo je znatno skraćenje perioda potrebnog da se uđe u klub društava s otvorenim poretkom, pod uvjetom da se ispune određeni kriteriji.
Slikoviti su primjeri nekih zemalja nekadašnjeg sovjetskog bloka ili pak Portugal i Španjolska koje su bile pod autokratskom čizmom druge boje, i njihove relativno brze tranzicije u otvoreni poredak. Pošto detaljan opis tranzicije jednog društva prevazilazi okvire, dat ćemo samo uvjete koji se moraju ispuniti da bi brza tranzicija mogla nastupiti.
Prvi je prozor za promjenu, odnosno povijesna prilika kada je moguće promijeniti put države ili zemlje u ekonomskoj i političkoj sferi kroz institucionalnu promjenu.
Drugi su vjerovanja jednog društva, koja moraju biti koherentna s institucijama otvorenog poretka. Ukoliko neko društvo dijeli vjerovanja koja inherentno podrazumijevaju razliku u pravima među ljudima, prelazak u poredak otvorenog pristupa je nemoguć.
Treći uvjet je vodstvo sposobno spoznati priliku za promjenu, uspješno koordinirati akcije potrebne za tranziciju i ima moralni autoritet da ih provede. Na sve ovo se može dodati i novi ustavni dokument koji treba poslužiti kao polazna tačka za uspostavvu otvorenog poretka.
Suprotno uvreženom mišljenju, Max Webber nije tvrdio da (bilo kakva) država ima monopol na legitimnu upotrebu fizičke sile, već je rekao da se (pravom) državom može smatrati samo ona koja ima monopol na legitimnu upotrebu fizičke sile na nekom prostoru. Ispunjava li Rh te uvjete – prosudite sami.
(Cilj ovog teksta bio je makar malo nagovijestiti složenost i težinu problema uspostave vladavine prava. Također, namjera je bila ukazati na jalovost silnih apela za „uvođenje“ vladavine prava koji se mogu čuti u domaćem javnom diskursu, iz razloga što se vladavina prava ne može roditi ni iz čega, niti se može nametnuti, već je ishod posebne institucionalizirane postavke u jednom društvu, do koje nije nimalo lako doći.)
Comentarios