piše: Goran Marasović
Krajem studenog ove godine resorno ministarstvo donijelo je Nacrt prijedloga zakona o regionalnom razvoju, budući da ovo podrazumijeva obaveza preuzete potpisivanjem Pristupnog ugovora s EU.
Ivan Malenica, kao nositelj ovog resora, o Nacrtu je rekao kako se donosi u prvom redu na omogućavanje sudjelovanja u raspodjeli sredstava iz regionalnih fondova regijama u RH, pošto je do sada tim fondovima pristup imao jedino Zagreb. To znači kako Nacrt mora sadržavanje i formiranje bar nekakvih regija, odnosno podrazumijeva i promjene u administrativno-teritorijalnom uređenju RH, odnosno regionalizaciju i decentralizaciju.
Međutim, regionalizacija koju nadležno ministarstvo vidi kao poticajnu za nerazvijena područja, čini se da i dalje pretpostavlja postojanje povlaštenih i diskriminiranih područja. Neke od primjedbi koje bi trebalo uputiti na adresu Ministarstva, kao odgovor na ovaj Nacrt, iznosim prema redoslijedu ključnih članaka teksta.
Članak 3., stavak 6., kaže kako je jedno od načela poticanja regionalnog razvoja načelo supsidijarnosti, ali se već u objašnjenju pojma nalazi samo priprema, izvođenje i nadzor – ne i upravljanje sredstvima koje bi regija imala. Potonje specifikacije još više dovode u pitanje prisutnost ovog načela.
Isti članak, ali stavak 12., kaže kako je jedno od načela poticanja regionalnog razvoja autonomija pokrajina i lokalnih samouprava, čime se nagovještava ono što ćemo kasnije zaključiti – kako će u Nacrtu posebno tretirana biti samo Zagreb u odnosu na autonomne regije čije se formiranje ovim dokumentom pretpostavlja.
Članak 4, u stavcima 10. do 14., govori se o djelatnosti institucija koje bi bile uspostavljene novom administrativno-teritorijalnim preustrojem, kao i o njihovom međusobnom odnosu. Tako se kaže kako svaka euro-regija ima svoju Javnu agenciju za “za provedbu politike regionalnog razvoja”, ali se kaže i kako iznad nje postoji još tri nivoa nacionalnih agencija koje kontroliraju, upravljaju i provode politiku regionalnog razvoja. Najprije Nacionalno vijeće za regionalni razvoj, kao “tijelo na državnom nivou koje utječe na provedbu politike regionalnog razvoja”, zatim Državna agencija za regionalni razvoj – opet kao “institucija na državnom nivou, za planiranje i provedbu politike regionalnog razvoja”, i konačno Nacionalna mreža agencija i asocijacija za regionalni razvoj za koju se kaže kako postoji “u cilju provedbe politike regionalnog razvoja”.
Javna agencija za regionalni razvoj koja je na nivou regije, također služi za “provedbu politike regionalnog razvoja”, i ima jednu subordiniranu – Razvojnu regionalnu agenciju, koja se tiče lokalnih samouprava i subregionalnih jedinica, a u cilju “provedbe politike regionalnog razvoja”. Dakle, postoje tri agencije iznad regionalne, od kojih je jedna s ovlastima “provedbe”, druga “provedbe i planiranja”, i treća opet “provedbe” politike regionalnog razvoja. Logično, postavlja se pitanje kolike su i kakve ovlasti Agencije na regionalnom nivou ako se već tri na državnom nivou bave istim tim poslom, i uz to još i planiraju politiku regionalnog razvoja. Sve to ukazuje na namjere daljnjeg odlučivanja, planiranja, pa čak i provedbe programa regionalnog razvoja diktira iz Zagreba, čime se narušava i načelo supsidijarnosti.
Međutim, izuzetno važan, vjerojatno i najvažniji trenutak u čitavom Nacrtu nalazi se u članku 5., gdje se pojašnjava pojam «euro-regije». U Nacrtu se doslovno kaže: “Euro-regija nije administrativna teritorijalna jedinica i nema pravni subjektivitet.” Prevedeno na jednostavan jezik to znači kako euro-regija ne postoji ni na koji način osim geografski (za razliku od svih ostalih euro-regija na kontinentu). Malenica je to, doduše, nešto drugačije formulirao pa je za javnost rekao kako se radi o “statističkim regijama” (HRT, 15. STUDENI 2021).
Ako jedna regija nema pravni subjektivitet, onda ona ne postoji. Onda ona ne može ni imati Skupštinu, ni vlastita sredstva, ni vlastitu upravu, niti bilo što što bi je držalo u poziciji autonomije u odnosu na centralnu vlast. Srećemo faktički najrigidniji mogući centralizam, i tek privid regionalizacije i decentralizacije. Suštinski, ovo će biti udvostručavanje onoga što već imamo u formi županija. Nigdje u svijetu ne postoji, niti bi ikome u ovoj mjeri maskirani centralizam mogao pasti na pamet. To nije ništa drugo do perfidni, bezobrazni, ispod ruku potureni, ordinarni centralizam.
Članak 6. spominje i tzv. “razvojne regije”, odnosno subregije, za koje je jasno kako ne mogu imati ništa bolji status: “Razvojna regija nije administrativna teritorijalna jedinica i nema pravni subjektivitet.” Ovo znači kako će i manje teritorijalne jedinice u RH biti bez ikakve financijske i upravne nadležnosti. Sve što bude dolazilo biće usmjeravano isključivo iz Zagreba i njegovih agencija. Nema pravnog subjektiviteta, nema administracije – znači nema ni nadležnosti, ni financijske autonomije.
U članku 7. navode se nazivi euro-regija, i to: “regija Južna Hrvatska, Zagrebačko metropolitansko područje, Istra, Slavonija, Sjeverozapadna Hrvatska, Primorsko-goranska regija”. Jasno je kako susamo dvije od njih nabrojanih šest napisani svojim povijesnim imenom. Za jedan je jasno da je napisan po stranama svijeta, jer se radi o području u kojem je više pojedinačnih regija, ali ako se već riječ o zemljopisnim regijama, Ministarstvo je bar Dalmaciju moglo nazvati njenim pravim imenom. Ali tu se provlači odgovor na pitanje: kako to pa je Istra nazvana Istrom, Slavonija Slavonijom, a Dalmacija - Južnom Hrvatskom? Možda, zato što je prethodno rečeno kako Zagreb i neke regije uživaju status autonomije, dok druge regije neće imati drugačiji administrativni status, pa stoga i nije logično da se nazivaju nekim povijesnim imenom. A možda i stoga što Zagreb već 210 godina ne želi priznati Dalmaciji pravo na njenu posebnost.
Člankom 17. definira se tko i kako uređuje “osnovne pravce razvojne politike Republike Hrvatske”, pa tako i razvoj euro-regija. Nacionalni razvojni plan, centralistički, donosi VladaRH na prijedlog Nacionalnog vijeća za regionalni razvoj, za koju je prethodno rečeno da je državna, a ne regionalna institucija.
Članak 22. kaže kako se o razvojnoj strategiji euro-regija brinu “Ministarstvo nadležno za regionalni razvoj i Nacionalne agencije”, čime se potvrđuje centralističko ustrojstvo navedeno u članu 4. (stavci 10. do 14.).
Implikacije iz svega navedenog možemo, a i ne moramo izvoditi. Recimo samo kako u članku 26. stoji kako je Grad Zagreb nositelj politike regionalnog razvoja, ali nigdje nema niti jednog i nikakvog pravnog subjekta, kao nositelja politike regionalnog razvoja.
Sve to ukazuje na činjenicu kako je ovaj Nacrt pisan s namjerom jačanja ove najekstremnije centralizacije u Europi te kako bi se izvukla sredstva iz fondova iz Europske Unije, kako bi se RH prikazala kao regionalizirana i demokratska država, s tendencijom ublažavanja regionalnih razlika, ali činjenično niti jedan od tih uvjeta nije stvarno zadovoljen onim što se u datom dokumentu nudi. Tu, prije svega, nema regija, a nema ni njihovih autonomija, tako je nemoguće ono što se tu nudi nazvati regionalizacijom i decentralizacijom. Tu nije navedena niti jedna nadležnost regionalnog karaktera, jer sve obavljaju samo subjekti koji se bave tek provedbom onog što ispostavi nadležno Ministarstvo i (centralna) Nacionalna agencija za regionalni razvoj.
Pored toga što se iz svega jasno zaključuje kako u ovom Nacrtu nema ni govora o regionalizaciji i decentralizaciji, treba reći kako bi bilo mnogo bolje stopirati usvajanje ovog Nacrta, nego dopustiti da se sve završi na ovako perfidnom ekstremnom centralizmu. Bitno je jer će centar (Zagreb) imati dovoljno vremena zaboraviti na problem neregionalizirane RH, a sredstva koja bude dovao iz fondova za regionalni razvoj ionako, shodno svemu što Nacrt sadrži, neće ih biti dužan usmjeriti u nerazvijena područja, već isto kao i s Nacionalnim investicionim planom – slobodan je forsirati prioritete za koje će se ispostaviti kako nemaju veze sa ravnomjernim regionalnim razvojem.
U svjetlu ovakvog Nacrta prijedloga zakona, logično se upitati: tko je kriv za ovo? Odgovor se nameće samim pogledom na događanja 11. prosinca, te je lako zaključiti kako su za ovu situaciju krivi prije svega građani Dalmacije koji svojom neaktivnošću i izbjegavanjem moralnih obaveza prema Dalmaciji (postati aktivni dio DDF-a) dali mogućnost fašističkoj, antidalmatinskoj vladi u Zagrebu vjetar u leđa za provedbu ovakvog nacrta zakona i daljnju plačku ove regije.
Comentários