Piše: prof. Nada Talijančić
Dalmatinski identitet uništen je patološkom potrebom stanovnika Dalmacije da se istovremeno nazivaju i Dalmatincima i Južnim Slavenima (aka Hrvatima) što omogućava neprijateljima Dalmacije njeno što brže te što lakše razaranje.
Zagrebački antidalmatinski mediji imaju svoje dopisnike u Splitu i drugim većim gradovima, izvješćivaju o tu i tamo se dogodilo ovo ili ono. No, sve se tretira kao neka skoro komunalna stvar, nema nekog ozbiljnog pristupa, ne tretira se kao nešto što bi netko odavde ozbiljno razmatrao, pisao ozbiljne analitičke tekstove i pravio ozbiljnu televiziju ili radio. Sva izvješća se svode samo na razinu izvješća i, ako treba nešto tretirati na široj razini, onda šalju čovjeka iz Zagreba koji nema pojma gdje je uopće niti s kim razgovarati, niti je u stanju shvatiti neke stvari u 90 sekundi izvješćivanja.
Da odmah, na početku, demistificiramo jednu stvar – ja inzistiram jer mislim kako dalmatinski identitet treba shvatiti u kontekstu prilično velikog problema kada govorimo o pitanju Dalmacije, kada je riječ o pitanju pisanja i, ako želite i percepciju Dalmacije, a to se odnosi čak i na samu Dalmaciju, odnosno kada su u pitanju rijetki dalmatinski mediji, a kamoli kada su u pitanju mediji koji o Dalmaciji izvještavaju iz izvana. Naravno, u slučaju ove zemlje mislim prije svega na takozvane prijestolničke medije, zagrebačke medije, koji često pišu o Dalmaciji, očito ne poznajući nikakve ili gotovo nikakve činjenice i ništa o složenoj strukturi, što Dalmacija uopće znači. Za njih je Dalmacija, recimo ovako: more, turisti, manekenke, Hajduk i festivali. Nikakav krajolik, nikakva kultura, nikakva umjetnost, nikakva arhitektura, nikakav jezik… Naravno, tako razmišljaju oni koji su antidalmatinski nastrojeni.
Jesmo li mi, kao ljudi koji živimo i radimo Dalmaciji, učinili dovoljno kako bi se percepcija Dalmacije promijenila? O čemu mi, koji živimo i radimo u Dalmaciji, da parafraziram Raymonda Carvera, govorimo kada govorimo o Dalmaciji? Dakle, postoji neka vrsta, kako da kažem, stereotipa – ne da stereotipi moraju nužno imati negativnu odrednicu, mogu imati i pozitivnu – postoji nekakav stereotip o Dalmaciji koji je više-manje opće prihvaćen, a dominantan je u nekim medijskim izvješćima o Dalmaciji, u percepciji Dalmacije i percepciji stanja u Dalmaciji.
To je sve zbog toga što smo u Dalmaciji imali neku vrstu multikulturalnosti za koju nismo baš sigurni o čemu se radilo i kako se izražavala, ali znamo kako je bila tu negdje i kako se spominje u povijesnim knjigama. Postoji specifičan način života koji se razlikuje, ili se bar do 1990. razlikovao od stila života u drugim dijelovima Republike Hrvatske i zbog toga postoji također specifična politička i društvena scena, koja je nekako kompliciranija od one koju imamo u ostatku države. Osim svih ovih čimbenika kojih ima posvuda, tu su i neki specifični, regionalni, manjinski politički subjekti, od političkih inicijativa preko nevladinih organizacija, udruga građana itd., a tu su, naravno, i regionalni mediji koji u određenoj mjeri doprinose kompleksnosti ove slike. Međutim, ne bih mogla reći kako jako dobro razumijemo što se zapravo događa.
Pročitala sam prije nekoliko godina jedan članak u Slobodnoj Dalmaciji i bio sam apsolutno fascinirana što „novinarka“ koja ga je napisala nije uspjela točno napisati ni jedno jedino ime ljudi s kojima je razgovarala, niti je napisala točno niti jedno ime sela koje spominje, sve je pogrešno shvatila i apsolutno, na najelementarnijoj činjeničnoj razini, njezin je članak bio skandalozan. Ponavljam, ovaj članak nije objavljen u trećerazrednom tabloidu nego u uglednom dnevnom listu. Nije uopće iznimka. Ovo je posljedica čega? Lako je reći – pa to je posljedica te bahatosti velikohrvatstva itd. Naravno kako je i to utjecalo na skandaloznost članka, ali, s druge strane, čini se kako ni sama Dalmacija nema dovoljno ljudi koji rade u medijima, kao i nekih intelektualnih infrastruktura. Dalmacija nema akademsku strukturu, Dalmacija nije dovoljno bitnih osoba koje bi mogle probiti u javnost zamršeniju priču o tome što je Dalmacija, zašto su u Dalmaciji neke stvari tako bitne i tako preosjetljive, zašto se neke stvari ne mogu raditi na određeni način kao što se rade u Osijeku. Ovdje se zapravo, može se reći, priča svodi na ono što mediji uopće odavde serviraju, što prolazi kroz svojevrsni filter i ulazi u jednu sivu medijsku sliku. Zapravo se može reći kako je sve ograničeno na najelementarnije činjenično izvješćivanje. Ono što prolazi kroz svojevrsni filter i ulazi u jednu sivu medijsku sliku jest apsolutno sve što dolazi iz Dalmacije.
E sad, zašto je došlo do te same Dalmacije? Zašto je došlo do toga kako Dalmacija ne može stvoriti sliku o sebi koja će biti dominantna u samoj Dalmaciji, a kamoli probiti se van nje? Ono što želim reći je to kako većina građana Dalmacije, kada se želi informirati o tome što se događa, prvenstveno se okreće nekim zagrebačkim ili provelikohrvatskim televizijama i čita neke zagrebačke novine; samo ako je u pitanju nešto stvarno lokalno, nešto komunalne prirode onda će se obratiti medijima ovdje, negdje u svom okruženju. Kako se dogodilo da Dalmacija postane u medijskom, i ne samo medijskom smislu, drugorazredna regija? A je li bilo potrebno, je li moglo biti drugačije? I može li uopće još biti drugačije?
Čini mi se kako je to, između ostalog, s jedne strane i posljedica prirode ovog društva. Republika Hrvatska je, barem od kraja osamdesetih, izrazito centralizirano društvo. Centralizirano na način kakav se teško može naći bilo gdje drugdje u Europi. To je stvarno fenomen. Vi dobro znate kako ni jedna lokalna samoupravna zajednica ne može kupiti dvije kemijske olovke bez nekakvog pismenog odobrenja nekog ministarstva iz Zagreba. Dakle, ovo je, s jedne strane, rezultat ove ekstremne centralizacije i najekstremnije centralizacije moći u Europi. Centralizacija moći je također centralizacija novca, resursa svake moguće prirode. S druge strane, mislim kako je to, na neki način, posljedica nekakve neambicioznosti stanovnika Dalmacije, ali i dalmatinske medijske scene. Stoga, sve to izgleda nekako... kao da je Dalmacija pristala na taj podređeni položaj, kako bi bila neka vrsta servisa.
Dakle, mogu reći kako postoji samo jedna jedina iznimka u tom smislu i to je apsolutni paradoks – Hanžekovićevo medijsko carstvo. Zagrebačka obitelj Hanžeković krenula je u svoju tržišnu ekspanziju ne s namjerom kako bi bili prvi u Splitu (nakon protuzakonitog prisvajanja Slobodne Dalmacije, već kako bi osvojio tržište Republike Hrvatske i u tome je dobrim dijelom uspjela. Tiraže „Hanza medije“, njih milijardu zapravo su vrlo. Ova antidalmatinska „medijska kuća“, koja provodi velikohrvatsku politiku HDZ-a i drugih antidalmatinskih i antihrvatskih politika, uzima vrlo važan dio tržišnog kolača cijele Republike Hrvatske, a zapravo i nekih ex-yu sredina na način kako se takve stvari ne moraju proizvoditi isključivo u Zagrebu, a ne bilo gdje. Zato je potrebno odvažiti se kako bi se zlo u vidu „Hanza medije“ zaustavilo, potrebno je, naravno, imati određene ljudske, financijske i ne znam koje resurse ili ih na ovaj ili onaj način jednostavno stvoriti. To znači kako se može učiti i od nekoga od koga možda ne biste očekivali kako ćete učiti.
Glavni je problem to što zapravo, kad si u grooveu (a taj groove traje 30-35 godina) teško ćeš se uspjeti izvući iz ovoga, jako teško. Ne može se očekivati kako će se shvatiti u čemu je složenost i posebnost Dalmacije ako se o njoj ništa ne piše, ne izvještava, analizira itd. na način koji će biti kompetentan, ozbiljan, zasnovan na ozbiljnom pristupu činjenicama i istovremeno na inicijativama iz baze, na insajderskoj razini. Dakle, pisati i govoriti o lokalnim problemima na način koji će biti jasan svakome tko može pratiti kompleksniji tekst. Ovo je nevjerojatno rijetko u svim medijima pa tako i u splitskim, zadarskim, šibenskim… Jednom riječju dalmatinskim. Treba inzistirati na ovome. Zanimljivo je se građani često češće moraju obratiti u Zagreb ili negdje drugdje u RH kako bi više saznali o stvarima koje se ovdje događaju i koje se tiču svih ovdje. Ako se obratite van Dalmacije bit ćete točnije i opširnije obaviješteni nego ako se obratite nekome ovdje. Čudno je kako se ambiciozniji tekstove prije mogu naći u nekim zagrebačkim, slavonskim ili istarskim dnevnicima, nego u dalmatinskim novinama, časopisima, radio postajama, lokalnim televizijama.
S druge strane, čini se kako smo, možda, za razliku od nekih prošlih (boljih) vremena sada imamo veliki problem to što danas imamo jedinstvenu i neprirodnu rascjepkanost Dalmacije. To, između ostalog, znači i fragmentaciju slike o Dalmaciji. Jedna slika ima takozvanu većinu unutar Dalmacije, druga slika ima većinu van Dalmacije, treća slika pa onda četvrta, peta, deseta, su slike koje imaju razne frejmove svaka unutar svog kruga koji pravi neke svoje riječi, neka svoja značenja koja opstaju samo unutar tog istog kruga i uopće ne prodiru izvan njega. Ono što me „fascinira“ od devedesetih godina prošlog stoljeća na ovamo, kako je moguće kako nitko o tome nije razmišljao ili kako nitko ništa ozbiljno nije radio od devedesetih? Nitko nije radio ništa! Jednostavno, svatko se zabio u neki svoj svijet, u tom svijetu proizvodio je određena značenja, ali nije osjećao nikakvu potrebu ili nije vidio način kako o tome govoriti. Izaći iz nekih imaginarnih granica svoga patološkog svijta i uspostaviti neku vrstu dijaloga s drugima o problemima Dalmacije nije nitko htio.
Time zapravo dolazimo do činjenice kako je ono što nazivamo dalmatinskim identitetom suštinski fragmentirano. Dolazimo do pojave nečega što će svi principijelno negodovati i reći kako nije dobro – do fenomena paralelnih društava, do fenomena nekog paralelnog suživota, u kojem će ljudi… svatko znati samo svoj unutrašnji jezik, svatko će ići samo u svoje kafiće, svatko će posjećivati samo svoje koncerte ili kazališne predstave, jednostavno, ljudi neće živjeti zajedno nego svatko u svom osobnom getu. Ako se to dogodi, a mi smo na dobrom putu ka tome, onda je besmisleno govoriti o dalmatinskom identitetu. U tom slučaju dalmatinski identitet ne postoji. Postoje neki novoizgrađeni identiteti koji zapravo i ne postoje. Negdje prolaze jedni pored drugih, nekako koegzistiraju na neki način.
Lijepo je što nema nikakvog trzanja u nekom ružnom smislu, što nema nikakvog prepucavanja, ali zapravo nema nikakve međusobne komunikacije, a kamoli, ne daj Bože, nekog utjecaja i nečega što oni možda prihvaćaju. Sada je velika opasnost ako takav dalmatinski identitet zapravo egzistira tu negdje. Naravno to ne znači kako sve što ima etnički predznak automatski ugrožava dalmatinski identitet. Dalmatinski identitet nije apstraktan. Regional-nacionalna kategorija koja postoji u vakuumu, u praznini, izvan svega je. Svakako kako nečija nacionalna pripadnost, nečiji jezik, nečija posebna tradicija, nečija vjeroispovijest – sve to nije sporno. Ono postaje sporno onog trenutka kada se apsolutizira i postane razlog, opravdanje, izgovor ili nazovite kako hoćete, za neku vrstu implicitnog ili eksplicitnog odvajanja od drugog ili, čak, što se događa u slučaju određenih nacionalističkih težnji većine, kako to postaje povod za svojevrsno potiskivanje i getoiziranje svake druge kulture. Sporno je to što neki misle kako se regije, njihov jezik i njihovu kulturu, tradiciju i identitet treba potpuno marginalizirati ili čak suzbiti do te mjere da ih više nema.
Sve su to prirodne posljedice dopuštanja tih tendencija do pobjede od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zapravo, od početka postoji jedna težnja kako bi se pokazao kako bi sedalmatinski identitet kao takav pokazao kao problem, prikazati kao nešto što otežava život ljudima, nešto što komplicira život ljudima, nešto što se treba suzbiti i zamijeniti kleronacističkim i velikohrvatskim identitetom. Nemojmo se zavaravati, dalmatinski identitet nije uništen samo represijom Zagreba nad Dalmacijom, već prvenstveno patološkom potrebom stanovnika Dalmacije da se istovremeno nazivaju i Dalmatincima i Južnim Slavenima (aka Hrvatima) što omogućava neprijateljima Dalmacije njeno što brže te što lakše razaranje.
Comments