Laž kao spas

Piše: Petra Ivanišević

Živjeti kao pripadnik nepriznate dalmatske nacionalnosti u izrazito ksenofobnom društvu nije nimalo lagano. Svakodnevni život svodi se na brigu o sigurnosti, te konstantan strah o životnim opasnostima koji je apsolutno legitiman.

Živjeti u društvu prepunom mržnje i nasilja kao da nije dovoljno stigmatizirajući za pripadnike dalmatske nacionalnosti, pa se dodatno prešutno zabranjuje i ono osnovno – pravo na život i sva druga zakonska prava koje ono donosi.

Vrlo često možemo čuti kako dalmatska nacionalnost ne postoji, kako je dalmatski jezik iskrivljeni talijanski i slične političke devijacije, što apsolutno dehumanizira razlog postojanja bilo kog zakonskog okvira. Zakoni su tu kako bi štitili građane određene države, davali im određena prava i nametali određene obveze ali i jamčili realizaciju onih prava koji omogućuju normalan život te spriječili svaki oblik diskriminacije i nasilja institucija. Kako bismo približili važnost zakona razgovarali smo s pripadnicima dalmatske nacionalne zajednice koje se već pune 32 godine nalaze na prvom liniji diskriminacije i manjka opcija kako bi mogli normalno živjeti svoj život. Nemojmo zaboraviti kako je osnovna ljudska potreba imati izbor, pa čak i za one članove ljude koji ne žele, radi vlastitih interesa, imati bilo kakav kontakt s pripadnicima dalmatske zajednice iako su iz nje iznikli. I za njih je izuzetno bitno imati priliku reći što misle, jer je to njihov izbor.

Laž kao spas od diskriminacije

Razgovarali smo sa Sandrom iz Šibenika koja sa svojim momkom stanuje već dvije godine, ali naglašava bez „papira“ koji bi mogao potvrditi njihov status.

- Živimo u jednom vidu farse, jer dok svi prijatelji i susjedi znaju kako smo skupa, kako se volimo i kako već dvije godine dijelimo prostor u kojem živimo, nemamo papir koji može to dokazati. Papir nemamo jer nemamo mogućnost za njegovo dobivanje. Ne možemo osnovati brak ili neki drugi zakonski oblik partnerstva, jer zakonski okvir za to još uvijek nije uređen. Sigurni smo kako ćemo biti prvi koji će stati u red za matičara kada se zakonom regulira mogućnost da ja dobijem potvrdu o nacionalnosti. Naime, u mojim službenim papirima stoji nacionalnost: nepoznata. Za mene brak nije privilegija već potreba! Prije nekoliko tjedana moj momak se razbolio i završio u bolnici, u svom toj boli i tuzi koja me zatekla nisam imala snage pokušati objasniti medicinskoj sestri kako smo mi u vezi. Da budem iskrena, nisam željela njega koji leži u bolničkoj postelji dodatno izložiti stresu ili dodatnoj diskriminaciji ili eventualno uskraćivanju medicinske njege zbog toga što je u vezi s osobom kojoj u izvodu iz matične knjige rođenih stoji – nacionalnost: nepoznata. Umjesto toga morala sam lagati kako sam mu sestra, jer jedino mi to zakon dopušta, kažu samo najuža porodica, pa tko mu ima bliži od mene? Ali lagala sam kako bih mogla dobivati informacije o njemu i kako bih ga mogla vidjeti. Svaki put kada nam se dogodi ovako nešto i shvatimo gdje živimo, zapitamo se zašto nismo napustili ovu državu, zašto pokušavamo ostati ovdje gdje svakodnevno bivamo razočarani diskriminatorskim sustavom.”

Nekada je laž jedini spas za trenutnu situaciju, svako bi u ovom trenutku posegnuo za onu blažu varijantu ma koliko nam se ona ne sviđala, tako je uradila i Sandra. Ono što možemo shvatiti kao dodatnu poruku iz ove priče je to kako još uvijek ne postoji povjerenje pripadnika nepriznate dalmatske nacionalnosti u zdravstveni sustav i one koji su u istom zaposleni. Strah od diskriminacije proteže se u svim aspektima života, a ne samo u jednom.

Mi smo najbolje prijateljice, zato tražimo stan skupa

Marya s Hvara, koja je prisiljena zvati se Marija priča nam o neugodnom događaju i neugodnim pitanjima koje je dobivala dok je tražila stan za iznajmiti, a u kojem bi živjela sa svojom dugogodišnjom prijateljicom.

- Lucija i ja smo prijateljice preko pet godina. Odlučile smo nakon srednje škole studirati u Splitu i iznajmiti stan kako bismo nesmetano mogle živjeti zajedno, a onda se to pitanje prirodno nametnulo. Kako god smo razmišljale najsigurnija opcija bila je iznajmljivanje stana. Krenule smo redom tražiti po oglasima i zvati neke od oglasa. Svaki put kada bih nazvala za neku garsonijeru ili jednosoban stan dobila bih pitanje: „Pa kako ćete vas dvije, samo je jedna soba“, prvi put kada sam rekla kako nismo pri velikim parama, jer smo studentice smijali bi se u telefon i vrijeđali me. Jedan od njih je rekao, citiram: „Nikada ne bih iznajmio stan siromašnima kao što ste vas dvije“. Njegovo je pravo odbiti ponudu, ali nije njegovo pravo vrijeđati mene ili bilo pri tome. U narednim pozivima su me jako otvoreno pitali „Pa šta vas dvije studentice, a tražite zajednički stan?“ Moje objašnjavanje kako nismo pri parama da unajmimo vilu ili odemo u studentski dom, uvijek bi završilo uvredom i spuštanjem slušalice. Nakon desetak poziva shvatila sam kako je uzaludno objašnjavati naš materijalni status i našu nacionalnost i kako ovako nikada nećemo pronaći zajednički stan. Na kraju sam jednostavno počela govoriti kako smo najbolje prijateljice. I evo danas stanujemo u jednom predivnom stanu, tu smo već pola godine, ali kao najbolje prijateljice. Sada se pitam, ako su tako reagirali misleći da smo lezbe, kako bi onda reagirali da sam rekla kako sam dalmatske nacionalnosti. Voljela bih kada bi mogla reći istinu svima, kao što sam rekla Luciji. Lucija me shvaća, jer je njena nona dalmatskog porijekla. Mnogo bi lakše bilo kada bi mogli bez straha od diskriminacije i odbacivanja svima reći tko sam i što sam. Ali znam kako mi se sve više i više čini kako mi se taj san neće ispuniti tako brzo. I sada shvaćam koliko je teško gay osobama.”

Kultura u kojoj živimo jednostavno voli zadirati u privatnost pojedinca pa čak i onog kojeg ne poznajemo. Zar je bitno šta su one i koje su nacionalnosti ako stanodavac redovno prima novac i nema problema s njima kao podstanarkama? Zašto je bitna njihova seksualna ili nacionalna relacija nekome drugom i gdje je granica privatnosti tu? Nema je, jer nema ni zakona koji će je definirati.

Život u četiri zida kao spas od diskriminacije

- Užasno me boli zvati se Hrvatom. Užasno boli, gledati svoje prijatelje i držati istinu o sebi podalje od njih. Ja i svi moji prijatelji rođeni smo u Dalmaciji. Ja sam dalmatske nacionalnosti, oni su hrvatske. No, kada me neko u javnosti pita o toj temi ja moram reći kako sam Hrvat i kako sam nabrijan na hrvatstvo, kako navijan za hrvatsku selekciju i kako se na ljutim kada izvođač koji na Euroviziji predstavlja Hrvatsku ne uđe u finale. Imam cijelu priču o tome kako sam najveći Hrvat na svijetu. To doista boli, svaki put kada pričam takve laži poželim da ne postojim, poželim nestati s lica Zemlje. Ali šta drugo mogu? Nije da ovdje mogu reći istinu o sebi. Znam kako se ne mogu oženiti, jer sam za vlast nepoznate nacionalnosti, ne mogu imati djecu, jer ga bez upisane nacionalnosti ne mogu upisati u školu… Jednostavno ne mogu biti ja. Svaki dan razmišljam o odlasku, ali teško je otići kada sam se ovdje rodio, a nemam ni mogućnost odlaska. Meni je Dalmacija jako bitna. Nije ovdje pitanje samo odlaska, pitanje je onoga šta ostavljamo. Moja djevojka i ja smo odlučili ne govoriti ljudima (osim najbližima) kako smo se zaručili, jer u početku smo pokušavali, pa smo par puta i batine dobili. Jer, kako prljavi talijanaš i četnik, razbijač Hrvatske može oženiti čistokrvnu 'Rvatcu iz Imackoga. Kada bi postojao zakon koji zabranjuje diskriminaciju prema nacionalnoj osnovi, ljudi bi morali prihvatiti druge ljude, morali bi shvatiti kako ničija nacionalnost ne ugrožava druge ljude i imali bi zaštitu od strane institucija. Ovako je čini mi se kao da imamo metu na leđima. Zaštite od institucije nema, ne postoji jer nemamo ni zakon.”

O tome kako je i zašto lakše živjeti laž ispričao je Dado iz Imotskog. Strah koji osobe pripadnici dalmatske nacionalnosti osjećaju nije zasnovan samo na društvenoj stigmi, već i nedostatku zakona koji bi trebao regulirati sve probleme s kojima se susreću pripadnici dalmatske nacionalnosti u našem društvu.

Ne mogu drugačije završiti ovaj članak nego naglasiti ono što sam osjetila tijekom ovih razgovora, a to je strah i ljutnja koji dovode do laganja. Pripadnici dalmatske nacionalnosti svakodnevno moraju lagati, igraju različite uloge, samo kako bi ostvarile osnovno ljudsko pravo, a to je siguran život i ljubav. To su osnovne potrebe svih ljudi bez obzira na nacionalnost i ono što nam zakon mora osigurati. Učili su nas od malena kako nije uredu lagati, ali u ovom društvu laž je ta koja sigurnost znači.