Zašto se čudimo što je dnevni tisak pun naslova iz rubrike „crna kronika“? Činjenica je kako sve češće čitamo o novim bizarnim tragedijama, ubojstvima, obiteljskom nasilju… Ali zašto je to tako? Pogledajte najaktualnija politička događanja – je li demonstracija sile sad i službena politička aktivnost?
Nedavno sam sasvim slučajno, vrteći programe na TV, vidio situaciju u kojoj politički tajnik jedne opskurne političke stranke (inicijala: N.G.) i njegov stranački šef (inicijala: B.P.) govore na konferenciji za novinare. Moj prvi dojam bio je šok kada sam shvatio kako sada novinare stvarno zanima šta ultra fašisti imaju reći na temu diskriminacije svih nehrvata i nekatolika koji žive u Republici Hrvatskoj. Zar to samo po sebi nije apsurdno? Ti momci nisu rođeni kao pripadnici manjine, bilo nacionalne, bilo vjerske, bilo jezične, bilo seksualne… Zbog čega je onda njihovo mišljenje relevantno za novinare? Zbog čega je njihovo mišljenje relevantno za bilo koga? To je kao kada bi organizirali konferenciju za novinare na kojoj pitamo bravare šta misle o uspjehu Albine na Euroviziji ili raketama Elona Muska. Bez uvreda na račun Albine i Muska naravno, samo pokušavam shvatiti apsurd, ali mi nikako ne ide.
Međutim, dogodilo se nešto puno gore na, gore spomenutoj, konferenciji za tisak, a što je izazvalo gorak osjećaj kako kod mene, tako, vjerujem, i kod svakog drugog razumnog građanina. Naime, atmosfera na ovoj konferenciji bila je takva da ste cijelo vrijeme imali dojam kako politički tajnik samouvjereno odgovara na novinarska pitanja, dok njegov politički šef koji je sjedio pored njega djeluje uplašeno i ne sasvim svjestan situacije u kojoj se nalazi. Pošto nisam netko tko dubinski prati političku scenu u Hrvatića, privrženiji sam nekim mnogo pametnijim i kulturnijim disciplinama, nisam znao kako je prethodno došlo do incidenta i kada sam shvatio šta se zapravo dogodilo, stvarno sam se osjećao jako loše i bilo mi je žao vidjeti šefa stranke – s kojim se ni u čemu ne slažem -, kako sjedi pred kamerama i novinarima koji su, kako mi se činilo, bili željni čuti što misli i kako se povodom svega osjeća.
Za one koji nisu upućeni, u pauzi sjednice Sabora došlo je do incidenta u sobi kluba zastupnika te stranke u kojoj se šef i njegov politički tajnik porječkali oko nekih, za njih, jako bitnih stvari. Nezadovoljni politički tajnik ustao se, nesmetano došao do svoga predsjednika i zatražio on njega da podnese ostavku, očito nezadovoljan načinom na koji predsjednik predstavlja stranku. Predsjednik stranke je to energično odbio, nakon čega je došlo do naguravanja, a politički tajnik udario je svoga predsjednika. Tijekom konferencije za novinare moglo se čuti kako je predsjednik stranke navodno prvi nasrnuo na tajnika, ali meni njegov izraz lica i ponašanje nimalo nisu odavali takav dojam, naprotiv. Nije prvi put da se u toj opskurnoj ultra fašističkoj stranci dogodio ovakav incident, saznao sam. Sličan incident dogodio se u ožujku prošle godine kad je jedan od zastupnika iste stranke udario šakom predsjednika svoje stranke?!
Neke mi stvari nikako nisu jasne: kako stranački kolege mogu tako slobodno nasrtati na i tući svoga predsjednika? Zar nikada nisu čuli za demokratske procese i smjenu stranačkog vodstva na unutarstranačkim izborima? I ono najvažnije: Ako se tako ponašaju između sebe, kako bi se ponašali prema naciji ukoliko bi pobijedili na izborima i formirali vlast?
Nisam posjetitelj saborskih prostorija pa ne znam detalje, ali mi stvarno nije jasno tko dopušta takvu vrstu direktnog kontakta zastupnika, tajnika i stranačkog predsjednika? Sama stranka? Sami predsjednici stranaka? Samo članstvo? Statut i drugi pravni akti stranaka? Gdje je u tom trenutku bila saborska policija? Gdje je bila obična policija? Saborska garda? Zar je svima njima nasilje, pa i prema predsjedniku stranke s čijim se opskurnim programom i riječima ne slažem, normalno?
Tajnik i zastupnik su se malo naljutili jedan na drugog pa su istukli svog stranačkog predsjednika, šta ima veze…?! Ako se sjetimo slično se događalo i u Živom zidu, kada je Branimir Bunjac napao svog stranačkog predsjednika Ivana Pernara zbog pitanja odlaska u Euro parlament u Bruxellesu. Nitko nije reagirao, a novinari su sa zadovoljstvom trljali ruke, jer imaju priču koju mogu danonoćno prežvakavati.
Ovo je stvarno loša situacija za politiku i šalje strašnu poruku, a sve smo to sada imali prilike da gledati uživo, pred kamerama. Umjesto što su se novinari potrudili pronaći razloge zbog kojih je nezadovoljni politički tajnik i zastupnik dopustili sebi iskazati agresiju, trebali su pokušati svojim istraživanjima i aktivnostima utjecati na to da stranački šefovi, mogu slobodno izaći na politički teren i igrati igru koju su trenirali, a ne strepiti hoće li ih hooligan iz vlastitih stranačkih redova kazniti jer, eto, nije sretan ishodom političke utakmice.
Jeste li čuli kako je neko iz vrha vlasti našao za shodno da reagirati, reći nešto nakon ovog sramnog incidenta? Ne, još uvijek ne. Znamo kako je ovo posao za policiju i tužiteljstvo, ali obveza je svakog građanina je reagirati i ustati protiv demonstracije sile. Obveza političke elite je oglasiti se i osuditi ovaj “incident”, prvenstveno zbog samog čina nasilja, ali i zbog toga što svi znamo koliko ljudi prati politička zbivanja, koja su još uvijek tema nroj jedan na ovim prostorima. Trebaju li se mladi, koji će danas-sutra ući u politiku, osim što će učiti političke taktike, psihički pripremiti na to kako će jednog dana biti pod lupom nezadovoljnog stranačkog kolege koji će, kada god poželi moći ostvariti direktan kontakt s njima i usput ih udariti?! Čekamo reakciju države. Čekamo reakciju policije, resornog ministarstva, odbora za ustav i politički sustav Sabora…
Reagirajmo i mi, nemojmo se praviti kao je ovo još jedna u nizu stvari koju “ne možemo promijeniti”. Demonstraciji sile se mora stati na put sad, odmah i zauvijek.
Comments