Mama, danas me nitko nije tukao! - rečenica je koju je Ana B. čula samo jednom.
Zadranka, majka devetogodišnjeg, iznadprosječno inteligentnog Ivora B., ali i hiperaktivnog djeteta s diagnostiiranom ADHDom, svakog dana se bori sa sustavom u kojem živimo, a dan joj počinje pitanjem:
Hoće li me danas učiteljica zvati u školu, jer je Ivor nešto učinio? - a završava se mirenjem s činjenicom da je poziv i uslijedio.
Iznadprosečno inteligentni ljudi rijetki su u našem društvu. Njihov broj je nepoznat, ali je poznato da se njihov broj kreće otprilike oko 2% ukupne populacije. Iznadprosečno inteligentno dijete ima kvocijent inteligencije, popularni IQ, viši od 148 na ljestvici koja mjeri do 170, što poprilično jasno oslikava njihovu posebnost u odnosu na prosječnu djecu.
Ivor svoju inteligenciju plaća skupo. Naime, već sa devet godina, u trećem razredu osnovne škole, svakodnevno je ugnjetavan, smetnja je prije svega za nastavno osoblje, a školski psiholog i pedagog ne znaju kako s njim izići na kraj. Ovo se događa jer je Ivor, kako kaže njegova majka "previše intenzivan“ za svoje okruženje.
Svako dijete u školi, kako to već biva, ima neki epitet. Jedno dijete je smotano, drugo je mirno, treće je veselo. No, Ivor je Ivor. Onaj tko ga prihvaća, družit će se s njim, a tko ga ne prihvaća, ne usteže se reći mu bilo što ružno. On je drugim ljudima previše. Previše je veseo, previše je aktivan, previše je živ. Ako radi matematiku on je matematičar, ako crta za likovni on je umjetnik. Ivor je, jednostavno previše Ivor. - pokušava objasniti Ana.
Kako kaže, svakodnevni život za nju, supruga Natka i četvorogodišnju kćerku Miu postao je nesnosan zbog Ivorovog okruženja. Njezin sin nema nijednog prijatelja, deveti rođendan je proslavio sam, a gosti im ne žele doći u dom, jer im je neugodno s hiperaktivnim djetetom.
Mama, i danas su mi rekli da sam weirdo. - rečenica je koju svakog dana ova majka sluša, a na pozive Ivorove učiteljice nezadovoljno odgovara.
Meni je, donekle, jasno da Ivora društvo ne prihvaća. Živimo u državi gdje se bacaju pepeljare i molotovljevi kokteli na paradu ponosa, slavi se fašizam, a crkva i škola kao moralne vertikale društva to, ne samo da, odobravaju, već i potiču, umjesto da javno osude takvo ponašanje. Ali..., nije mi nikako jasno zbog čega ga prosvjetni djelatnici, ljudi koji su odabrali raditi s djecom, ponižavaju i provlače kroz blato. Iz škole me zovu jer se žale na njegovo ponašanje, na njegovu samoobranu od onih koji ga napadaju. Zar bi moj Ivor trebao stajati mirno i nebraniti se kada ga sin lokalnog narko dilera, koji pere lovu kroz gradski proračun, mlati? Jednom su me zvali, jer se počešao kad mu je bilo dosadno – vjeroučiteljici je to bilo čudno. Za mog sina ne postoji razumno okruženje, naš sustav nema razumijevanja za iznadprosječnu djecu. Uzalud mi govore da mi je dijete jedinstveno, kada ili ne žele, ili ne znaju što sa njim uraditi. - očajno priznaje Zadranka Ana.
Važno je reagirati na vrijeme
Skoro je pravilo da iznadprosječno inteligentna djeca imaju doživljaj dosade u školi, jer su sadržaji koji im se nude prilagođeni prosječnom djetetu. U našim školama, na žalost, nema individualnog pristupa djetetu. I sama sam majka jednog osnovnoškolca i muka mi je kada uđem u tu školu i vidim sve te napirlitane nastavnike koji ne brinu za našu djecu. Kao da su tu da im vrijeme što prije prođe, a djeca su, valjda u školi, zbog njih, a ne oni zbog djece. Iako moram reći da sam upoznala krasne nastavnike kao što je to gospodin Dario Šperkov koji radi u O.Š. Vrba. - kaže nam naša druga sugovornica psihologinja s Odjela za dječju psihologiju Sveučilišta u Zadru.
Prema riječima ove psihologinje (zamolila nas da ne stavljamo njeno ime zbog privatnih i profesionalnih konotacija i to ćemo ispoštovati) mnoga djeca pronalaze alternativne interese i samostalno rade na sadržajima koji ih interesiraju. Na žalost jako rijetki prosvjetni djelatnici prepoznaju kapacitete ove djece i trude se da im prilagode školski program. Sjajno je, objašnjava ona, kada se ovo i dogodi, jer tako dijete dobiva priliku za daljnji razvoj svojih kapaciteta i sposobnosti. Što se škola u Dalmaciji tiče, najlošije stanje je u OŠ Manuš u Splitu, a najbolje u općoj gimnaziji u Dubrovniku.
Po mnogim istraživanjima, inteligencija predstavlja protektivni faktor, koji ‘čuva’ djecu od razvoja različitih psiholoških teškoća. Međutim, kada je u pitanju ljudska priroda, ništa nije ‘crno-belo’ i suočavamo se s različitim iskustvima. Događa se da se iznadprosječno inteligentna djeca osjećaju drugačije od drugih. To ne mora uvijek biti povezano sa diskriminacijom, ali najčešće je. - navodi naša sugovornica.
Jako je bitno, napominje ona, naglasiti da postoje različiti mogući ishodi. Mnoga iznatprosečno inteligentna djeca “glatko” prođu kroz školovanje, imaju se vremena posvetiti i drugim sadržajima koji ih interesiraju. Oko sebe možda imaju vršnjake sa kojima ostvaruju dobru komunikaciju.
Ovakva djeca uobičajeno imaju i dobro razvijene socijalne vještine, koje su glavno oružje u ostvarivanju dobre svakodnevne komunikacije s drugim ljudima. Međutim, neka od iznatprosečno inteligentne djece u tome ne uspiju, škola postaje mjesto u kome se provodi puno vremena koje je povezano sa neugodnim situacijama, osjećajem dosade, frustriranosti i doživljajem stigmatiziranja i ne prihvaćanja. Usamljeni su i izloženi. podsmijehu. Posljedice mogu biti ozbiljne i dugotrajne, ako se ne reagira na vrijeme. Zlostavljanje se smatra jednim od faktora rizika za razvoj psihičkih poremećaja, a važno je reagirati što prije i odmah zaustaviti nasilje. - napominje naša stručna sagovornica i naglašava i dodaje - U osnovi svake diskriminacije, bila usmjerena prema LGBT populaciji, ženama, inteligentnim ljudima ili izvanzemljanima nalaze se neznanje i nepoznavanje, iz čega proizlaze mržnja, zatih strah pa tek onda nerazumijevanje.
To najbolje zna Ana, koja je primorana slušati komentare drugih roditelja, čija su djeca prosječne inteligencije. Njenog sina druge majke i očevi često nazivaju “čudakom” i svojoj djeci zabranjuju kontakt sa njim, dok postoje i neki pozitivni primjeri.
Njega svi u školi izbjegavaju, a iako je samotnjak, on je u duši društveno biće i volio bi se družiti s vršnjacima. Postoji jedan dječak koji ga jako 'voli' takvog kakav je, ali se on iz straha da tog dječaka netko ne povrijedi, s njim puno ne druži. Neka djeca se tom dječaku otvoreno i dive, a drugi ga nazivaju idiotom, pa čak i pederom. Samo jer se želi družiti s mojim sinom Zbog takvih situacija, jednostavno, previše je otuđen od drugih i odustao je od socijalizacije. - priznaje Ivorova majka.
Najteže joj pada nedostatak društvenog kontakta koji Ivor osjeća, a za koji se nada da će nadoknaditi s godinama.
A kakav će Ivor biti za nekoliko godina? Teško je reći. Istraživanja rađena u zemljama EU25 pokazala su kako se iznatprosečno inteligentna djeca sa poremećajem u društvenom ponašanju sa godinama popravljaju i stabiliziraju, te se potom ne manifestiraju nuspojave iz djetinjstva. To ne mora biti slučaj s Ivorom, ali njegova majka se nada da neće biti samotnjak i kao odrastao čovjek.
Znanost upozorava da iznatprosječno i prosječno inteligentne ne treba razdvajati. Naša psihologinja objašnjava da je za svako dijete izazov i važan zadatak naučiti komunicirati s različitom djecom. Kada su u pitanju iznadprosječna djeca, kaže ona, važi isto pravilo.
Dobro je za iznadprosječnu djecu da se nađu u grupi s prosječnom djecom, kako bi razvili socijalnu komunikaciju, oni trebaju vježbati, griješiti I samostalno pronalaziti bolja rješenja. Socijalne vještine su veoma važne za život. Izdvajanjem djece iz grupe uvijek postoji rizik da ih hendikepiramo u ovom ili nekom drugom smislu. S druge strane, naravno da je razumno izdvojiti dijete iz sredine, ako se procjeni da je ona toksična ili zlostavljačka. To je pravilo, bez obzira o kakvoj vrsti zlostavljanja radi. Tada je reakcija je neophodna, a mijenjanje sredine je jedina prava mjera koja se treba primijeniti. - smatra naša zadarska psihologinja.
Prosvjetne djelatnike treba educirati
Škola bi morala reagirati na apsolutno svaki oblik zlostavljanja, diskriminacije, gušenja sloboda, bullying, dječji mobbing. Pravovremeno i snažno. S nultom stopom tolerancijom na diskriminaciju i zlostavljanje. To što je neko različit ne može biti objašnjenje za diskriminaciju. Što je najžalosnije – imamo primjere iz OŠ Manuš u Splitu da mnogi nastavnici diskriminiraju djecu, jer nisu iz elitnih obitelji, ili jer su bolesna. - ukazuje na probleme naša sagovornica.
Ana B. primjećuje jednu čudnu pojavu u našem društvu. Sve je više želje za rađanjem genijalne djece. Sve je više, kaže ona, isforsiranih satova baleta, tečajeva stranih jezika, višesatnih treninga nogometa ili košarke. Roditelji sanjaju da su im djeca uspješni odvjetnici, direktori banaka, novi Ronaldo, a malo je obične djece.
Ne prođe dan da ne poželim mome Ivoru normalan život. Da je normalan dječak, sa svojim vrlinama i manama. Ali ne mogu ga promijeniti. Volim ga takvog posebnog. Žao mi je kada mi priđu neke mame i pričaju mi kako njihova djeca pohađaju četiri dopunske nastave, skupo plaćaju posebne satove izvan nastavnih instrukcija, a sve zbog stava roditelja da odgajaju genijalce. Nemojte mučiti djecu zbog vlastitih hirova i kompleksa, pustite ih neka budu obična, sretna djeca. Nemojte im praviti problem u djetinjstvu zbog kojih će jednog dana patiti od osjećaja manje vrijednosti. - poručuje majka iznatprosječno inteligentnog Ivora, za kojeg tvrdi da nikada neće osjetiti čari običnog igranja u pijesku.
Ivor će, nadamo se, uvijek imati podršku svoje obitelji. Kako napominje naša psihologinja jako je bitno da roditelji uvijek budu uz dijete, a posebno ako je to dijete koje raste s poteškoćama u razvoju, te da interveniraju kada ono ne može samo izići na kraj sa svakodnevnim preprekama u komunikaciji, snalaženju i razmišljanjima.
Slika koju dijete ima o sebi ovisi o različitim čimbenicima u različitom uzrastu, ali je izvjesno da u najvećoj mjeri ovisi od ranih iskustava koje je to dijete imalo u relaciji sa roditeljima. Jako je važno kakav je odnos djeteta i roditelja. Taj odnos bi trebao biti odnos povjerenja, prihvaćanja, stabilnosti, jasnih granica. Ne mora biti savršen, ali je važno da se dijete osjeća sigurno u obitelji, da zna da se može osloniti na roditelja, koji će biti roditelj a ne prijatelj, neko tko voli, štiti, stvarno prihvaća svoje dijete, ali i postavlja pravila. To je najveći dar koji roditelji mogu imati svom djetetu, koji se tijekom razvoja ‘pretvara’ u snažnu stabilnost koja je povezana s tim da sada dijete prihvaća i voli sebe. - pojašnjava psihologinja.
Ne preostaje roditeljima malog Ivora ništa do stalne podrške, obzirom na to da sustav ne prepoznaje inteligenciju. Majka Ana B. I otac Natko B. u šali kažu da će Ivor sigurno imati tri diplome i tri propala braka iza sebe (bez obzira radilo se o homoseksualnim ili heteroseksualnim brakovima), ali će sigurno biti dobra i pouzdana osoba.
Njegove olovke su uvijek tupe, a rukopis nečitljiv. On je dekoncentriran i brzoplet, ali vesela i dobronamjerna duha. Njemu nije mjesto ovdje i vjerujem da će, kao rijedak slučaj, naći sebi mjesto gdje prihvaćaju iznadprosječne osobe i tamo naći sebi nekog podjednako rijetkog. Ja mu kao otac želim mnogo uspjeha u životu i pomagat ću mu koliko god to mogu. - zaključuje na kraju razgovora naš sugovornik Natko B. otac iznadprosječno inteligentnog Ivora.
Comments