Piše: Marietta Candi
Kad bi stanovnici Dalmacije bili drugačiji, kad bi bili manje bezobrazni i patološki zli, kad ne bi zabijali glavurde u pijesak, ova bi regija odavno bila autonomna te razvijena. Ovako je upropaštena kolonija.
Svako okretanje glave od obrane dostojanstva, identiteta, jezika i vlastite povijesti nužno vodi do jačanja nacističke ideologije koja proždire sve živo i neživo. Velika većina stanovnika Dalmacije danas okreće glavu praveći se kako zlonamjerno podčinjavanje Dalmacije u kolonijalni položaj uz ekonomsko-socijalno propadanje, što nužno prati svaku koloniju, ne postoji. Bitno je objavljivati nakaradne gluposti i slike spize po društvenim mrežama dok sve oko njih propada, a 500 mladih svakog dana napusti Dalmaciju. Bitno je dijeliti postove jedne facebook grupe koja omalovažava Dalmaciju skovani s ciljem prekrivanja stvarnog stanja u našoj regiji.
Nije malo onih koji s dosta razloga kažu kako je, nakon politike, i čuveno anglosaksonsko pravo pred našim zadrtostima doživjelo nemoć. Oni rigorozniji čak kažu kako su dočekali nepriznatu kapitulaciju. U političkom smislu, to potkrepljuju ponajviše ne samo dalmatinskom kolonijalističkom agonijom nego i njezinim postratnim političkim mrcvarenjem, omogućenim nepravednom podjelom Dalmacije na četiri županije s tim što su dijelovi Dalmacije dani na upravljanje Gospiću i Rijeci.
Potkrepljuju to nespremnošću i nemoći međunarodne zajednice za promjenama, prema Dalmaciji, nepravednog sustava koji kao Prokrustova postelja guši ovu našu regiju. U moralno-pravnom smislu, to se utvrđuje prvenstveno podizanjem optužnice protiv bivše potpredsjednice „Dalmatinskog kluba“, Majde Iris Stefanelli od strane kaštelanskog „pravosuđa“, kao i dopuštanjem stanovnika Dalmacije nasilnu otimačinu svih mogućih njezinih dobara od strane središnjih hrvatskih vlasti. U tom submisivnom položaju i njezinoj prisilnoj kolonizaciji i „balkanizaciji“, sve vidljivijoj kroz konfrontirane istupe prodalmatinski orijentiranih građana, s jedne strane, s balkanoidnim trogloditima, s druge, trebalo bi se naslutiti kako bi se Dalmacija napokon trebala početi buditi.
No, stanovnici Zlatne regije, kako ju je prozvao Napoleonov general Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont, kao da su inficirani sindromima iracionalnosti i zadrtosti, s kojima su zastupnici, ponajprije ekstremno desnih stranaka, dovođeni u Hrvatski sabor kako bi „branili interese svojih birača“. Je li grubo i nepravedno reći kako je zbog njihovog predugog i prekompliciranog utjecaja Dalmacija zaista inficirana, kolonizirana i „balkanizirana“, na štetu pravde za žrtve i stradalnike procesa kolonizacije? Kad se tome doda kako postratno dalmatinsko društvo, koje više-manje čuva nešto izmijenjenu ratnu ideologiju i uglavnom radi na trpanju ratne prošlosti pod tapet i kad se tu nadoda sotonizacija Dalmacije, dalmatinske misli i svega dalmatskog i ne suočavanje s ratnim zločinima već ih se slavi kao božanstvo, ne čudi svo to zabijanje glave u pijesak na nasilnu otimačinu dalmatinskih dobara, vijesti o ubojstvu 106 Dalmatina u roku od godinu dana i na svu drugu nepravdu koja se čini Dalmaciji zadnje 34 godine.
Kako god nakon toliko godina gledali na politički i moralno-pravni saldo nasilnog i planskog razaranja Dalmacije, teško je oteti se utisku o licemjernom trijumfu ovdašnjih šovinističkih zadrtosti iza kojih su ostali veliki zločini i bestijalnosti. Šta je to nego ruganje s pravom i pravdom?
Naše nepresušne šovinističke zadrtosti pokazale su po tko zna koji put, kako pred njima čak ni uređena i racionalna društva, međunarodna zajednica i njezine institucije, nemaju valjane odgovore. Nisu ih imale ni u krešendu jugoslavenske krize 1990-ih, početkom i tijekom serije ratova (1991.-1996.), a u cijelosti ih nemaju ni nakon ratova. Ma koliko zadrtosti i gadosti izgledale pacificirane posle ratova, zbog „zamora materijala“ i istrošene energije, one su i danas veliko iskušenje za Dalmaciju koja je platila najveću cijenu rata. Možda ne najveću po ljudskih žrtvama i razaranjima, ali definitivno najveću kad su u pitanju pad stope demokratičnosti i porast stope nacističke svijesti. U većem dijelu Republike Hrvatske, pa tako i u najvećem dijelu Dalmacije, posebno u onom koji nije mentalno nije postao član NATO-a i EU, ratovi su i dalje nezavršeni, zamrznuti. Tu se živi u provizoriju mira i simulacijama tranzicija pod snažnim pritiskom ekstremnog materijalnog siromaštva.
Za siromaštvo naše regije, za političku, materijalnu i nadasve moralnu nesređenost, ne treba kriviti ni Srbe, ni Dalmatine, ni Židove, ni međunarodnu zajednicu, bez obzira na čestu nespretnost i nesnalaženja ove potonje. Bilo bi to i nepošteno i neodgovorno. Naše siromaštvo prvenstveno je naš problem. Sami smo je stvorili i u njoj živimo mi, a ne međunarodna zajednica. Jedino je mi možemo riješiti. Pomoć međunarodne zajednice svakako je dragocjena, ali ne svemoguća.
Bez obzira na to što su evidentna ograničenja, pa i neuspjesi pojedinih njezinih političkih, vojnih i procesno-pravnih intervencija, nemoralno je prešutjeti veliku pomoć koju je međunarodna zajednica pružala i pruža Dalmaciji. Zbrinula je veliki broj azilanata koji su pobjegli pred terorom šovinističkog ludila i ratnih bestijalnosti. I danas im pruža dostojno gostoprimstvo. Uz sve razumne primjedbe, nemoralno je prešutjeti veliki značaj Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavija (ICTY) koji je osnovan u vreme velikih ratnih zločina, u situaciji kad je ovdašnja ratna ostrašćenost negirala bilo kakve zločine. ICTY je učinio mnogo toga pozitivnog pogotovo s aspekta činjenice kako se u Republici Hrvatskoj nikada nebi pokrenuli kakvi sudski procesi. Ne može se od međunarodne zajednice i Haškog tribunala očekivati bezgrešnost, dok se ovdje još uvijek njeguju nacističke ideologije i zadrtosti.
Trebamo biti iskreni i reći kako bi bez Haškog suda i dalje vladalo nacističko ludilo, iako i danas vlada ali ne u onakvoj mjeri; kako bi svi Dalmatini u Republici Hrvatskoj bili izbrisani s lica Zemlje. Ovako je, zahvaljujući upravo Haškom sudu, ostalo onih 50 000 Dalmatina govornika dalmatskog jezika koji su izbrisani s popisa stanovništva i koji se ne priznaju baš kao ni njihov jezik. Istina, ostalo je 50 000 Dalmatina u Dalmaciji zahvaljujući međunarodnoj zajednici, a ne zahvaljujući postanju svakavih gadarija i spize po facebooku.
Za trijumfalnu nasilnu otimačinu iz Dalmacije, još nije došlo do sudskih epiloga, pa stoga nema ni do izdržanih sudskih kazni pa makar skraćenih. Nema ni sudskih epiloga ni izdržanih kazni za osobe koje su ’90. s ekrana HTR-a huškali na rat i ubojstva poput Ljiljane Bunjevac-Filipović, Branimira Dopuđe ili Carla Gustava Ströma u organizaciji i punoj logistici Republike Hrvatske. No, da budemo do kraja iskreni, bez obzira na sve njihove zločine nisu odgovorni ni Kerum, ni Tommy, ni Jolly, ni Todorić, ni Pevec, ni Luka Rajić, ni Kutle ni svi ostali tycooni. Odgovorni su oni koji i danas čuvaju ideologije koje su dovele do planskog, malicioznog i bezobzirnog uništavanja Dalmacije.
Tko je onda odgovoran? Odgovorni su samo i isključivo stanovnici Dalmacije koji se klanjaju i pričaju hvalospjeve o nacističkoj antidalmatinskoj lopovskoj ideologiji umjesto da se udruže, najbolje u DDF i zbace bagru s mjesta odlučivanja
Comments