Piše: Petra Ivanišević
Pripadnici, nepriznate, dalmatske nacionalnosti prvi su, već 1990. digli glas protiv prakse zakidanja medijskih prava i sloboda, prvenstveno slobode mišljenja, govora i općenja kojeg je uvela Tuđmanova diktatura.
Treba istaknuti nekoliko napomena opće prirode, jer uvijek je bitno dotaći se konteksta. Prvo treba podsjetiti na činjenicu kako su Zakon o medijima i Zakon o Hrvatskoj radio televiziji taj koji određuje osnovne postavke medijskog prostora u RH, te oni neizravno dopuštaju bujanje lažnih informacija, odnosno lažnih vijesti, a sukladno time i jačanje ekstremnog nacionalizma.
Kada je o velikohrvatskom ekstremizmu riječ, on je od strane hrvatske nacije percipiran kao institucije od strateške važnosti za očuvanje kako njihovog identiteta, tako i za ostvarivanje njihovih prava, pa i ovog o kome danas da govorimo. Za razliku od njih, etničke i druge manjine u RH ga percipira kao negativnu pojavu u društvu i žele suzbiti njegov razarajući utjecaj na društvo. Interes manjina, ja nije, a isto tako bi to trebao biti i interes države, ukliznuće Republike Hrvatske u bespravlje, a to je ono s čime smo suočeni zadnjih godina.
Pripadnici, nepriznate, dalmatske nacionalnosti prvi su, već 1990. digli glas protiv prakse zakidanja medijskih prava i sloboda, prvenstveno slobode mišljenja, govora i općenja kojeg je uvela Tuđmanova diktatura. Nova zakidanja ljudskih prava i sloboda u Dalmaciji rijetko tko danas može braniti jer sve više etničkih Dalmatina odlaze ili su prognani iz Dalmacije, a Plenkovićeva diktatura jaše dalje. Donošenje novih paketa zakona koji reguliraju pitanje medija u više je navrata najavljivano, pa odlagano, i uvijek postoje druga i važnija pitanja. Za rješavanje ovog gorućeg pitanja za vladajuće uvijek ima vremena, stoga demokratske opcije uvijek trebaju biti strpljive dok fašistoidni mediji harače. Ako ovo nije stvorilo, onda je potvrdilo, zaista mučan i neugodan dojam kako je pitanje demokratizacije medijskog prostora nebitno. Demokratski orijentirani građani RH su, moram reći, bili više nego strpljivi i ta njihova strpljivost u RH graniči s političkim mazohizmom.
Postoji, međutim, još nešto što zabrinjava demokratski orijentirane građane, posebno u Dalmaciji, a to je sklonost političke kaste u Republici Hrvatskoj ignorantski odnosi prema svojim definiranim obavezama. Status Dalmacije najbolje ilustrira takvog odnosa. Provedba ovog nepisanog političkog načela, krše svih ustavnih, zakonskih i međunarodnih normi, ta neodgovornost i prijezir prema pravu i vladavini prava, je ono što zabrinjava ne samo Dalmatine, već sve manjine, ali ne samo njih, nego i sve građane kojima je stalo do pristojnog društva i uređenog poretka. Ako je primjena ustavnih, zakonskih i međunarodnih normi podložna dogovoru i političkim pregovorima, ako je politički voluntarizam temeljno načelo a Ustav, zakoni i međunarodni propisi samo komad papira koji trpi sve, tada nikakav zakon, pa bio on i najbolji, neće stvoriti sigurnost i uvjerenje kako će se prava i slobode efikasno ostvarivati.
S ovim u vezi je i sljedeći problem – u Republici Hrvatskoj ne postoji koherentna i osmišljena politika. To je u više navrata konstatirano i to se lijepo može vidjeti na normativnom planu. Postoje zakoni koji sadrže međusobno proturječne pravne norme, ono što jedan zakon omogućuje, drugi zabranjuje i takav stav dovodi državu u shizofrenu situaciju. Pošto društvom dominira politička volja, a ona je veoma promjenljiva, to onda rezultira proturječnim rješenjima. Konfuziju povećavaju i spomenuti zakoni, pošto se njime omogućuje kako nacionalna vijeća imaju pravo osnivati medije, odnosno Republika Hrvatska, županije i lokalna samouprava imaju pravo prenijeti, djelomično ili u cjelini, osnivačka prava nad medijima na nacionalna vijeća (ako ovi u cjelini ili djelomično informiraju na jeziku manjine). Dakle, ovim zakonom ne samo da se produžava konfuzija, nego se političkoj klasi i dalje omogućuje arbitraža, a prava manjina vezuju se za dogovore i partikularne interese raznih frakcija političke kaste.
Prije nekoliko godina, Skupštine četiriju dalmatinskih županija donijela su Odluke kojima se osnivačka prava nad tiskanim medijima prenose na nacionalna vijeća. Ova odluka je izazvala kontroverzne reakcije u javnosti, jedni su je podržavali, a drugi osporavali. Međutim, kako se čini, nikad nitko nije napravio analizu i ponudio odgovor na pitanje što je informiranje na jezicima manjina dobilo tim transferom. Je li ono unaprijeđeno i poboljšano ili je regresiralo? Jesu li mediji postali slobodni i nezavisni ili ne? Jesu li etnička oglasna ploča ili otvoren kanal interetničke komunikacije? Itd. Slična se pitanje mogu postaviti i kada je riječ o medijima na jeziku etničke većine. Ovo je zanimljivo i stoga jer se ne dopušta informiranje na dalmatskom jeziku, jer zakon govori kako je informiranje moguće samo na “živim jezicima”.
Prije par godina Fond za otvoreno društvo u jednom je istraživanju bavio informiranjem na jezicima manjina. Istraživanjem se željelo doći do odgovora na pitanje – jesu li i u kojoj mjeri pripadnici manjina zadovoljni kvalitetom medijske ponude? Imaju li povjerenja u medije na svome jeziku? Što misle o uređivačkim politika i što očekuju od medija?
Rezultati istraživanja pokazali su kako pripadnici manjina u velikoj mjeri prate medije na svome jeziku, kako se kritički referiraju o problemima informiranja, kako su svjesni činjenice kako je medijski prostor predmet interesa brojnih subjekata koji se i prepoznaju kao čimbenici koji utječu na uređivačke politike.
Evo nekoliko šturih detalja tog istraživanja: a) pripadnici manjina više prate tiskane, nego elektronske medije, ali njihovu potrebu za potpunijim informiranjem više zadovoljavaju elektronski mediji. b) jesu li zadovoljni kako ih informiraju mediji na manjinskom jeziku? 8% ispitanika je iskazalo zadovoljstvo a 30% nezadovoljstvo, 61% je iskazao djelomično zadovoljstvo c) šta se najviše zamjeraju medijima? Najčešće nespremnost otvaranja osjetljive tema, zatim na nekompetentnost, površnost, pristranost u izvješćivanju i odsustvo jasnog stava. d) samo 1% ispitanika smatra kako u medijima na manjinskim jezicima postoji samostalna uređivačka politika, 8% smatra kako je ona naklonjena centrima moći, a 91% ispitanika iskazalo je uvjerenje kako je uređivačka politika potpuno pod utjecajem centara moći. e) kao čimbenike koji najviše utječu na uređivačke politike pripadnici kulturnih elita naveli su: vlast i političke stranke, a najmanje redakciju, financijere, donatore, kulturna udruženja, NVO, utjecajne pojedince, itd.
Dakle, ispitanici su identificirali državnu vlast kao jednog od aktera koji utiče na uređivačku politiku manjinskih medija, kojima se, opet, zamjera pristranost i nespremnost za otvoriti osjetljive teme.
Nitko nije siguran kako će nakon mogućeg usvajanja novog zakona o medijima pokazati više spremnosti za otvoriti osjetljive teme, i kritički tematizirati rad nacionalnih vijeća, ako ovi imaju mogućnost utjecati na raspodjelu proračunskih sredstava koja su namijenjena radu manjinskih medija.
Kada je o perspektivama informiranja na jeziku manjina riječ, u spomenutom istraživanju Fonda za otvoreno društvo dvije trećine ispitanika odgovorilo je kako će privatizacija utjecati na informiranje manjina, ali da manjinski mediji i pored toga imaju budućnost.
Dakle, kada govorimo o perspektivama informiranja na jezicima manjina, jedno od ključnih pitanja je hoće li proces privatizacije medija biti nastavljen ili ne? Stanje u kojem se sada nalazimo je neprihvatljivo – jedni su mediji privatizirani, a drugi su još uvijek u vlasništvu lokalnih samouprava, jedni se mediji moraju snalaziti na tržištu, dok drugi primaju sredstva iz proračuna.
Predstavnici manjina politički su podržali privatizaciju medija, ali su i ukazivali kako ona vodi sužavanju njihovih prava. Kasnije su se čuli i prijedlozi kako se manjinski mediji ili mediji koji informiraju na manjinskim jezicima izuzmu iz procesa privatizacije. Pošto je nemoguće zalagati se za privatizaciju i inzistirati na istom obimu manjinskih prava, onda, po mom mišljenju, treba nastaviti s privatizacijom. To, međutim, ne znači kako će država trebati prepustiti manjinske medije surovoj logici tržišta, ali isto tako ni preuzeti na sebe kompletno financiranje medija. Ona bi morala povoljnim kreditima, manjim porezima, tehničkom pomoći ili na neki četvrti način pravodobno olakšati i pomoći objavljivanje tih medija, prije nego se oni okrenu tržištu. Privatizacija vodi sužavanju manjinskih prava, a to je rizik koji se mora podnijeti, ako se žele mediji koji su u stanju otvarati delikatnih tema i doprinijeti kvalitetnijem informiranju.
Na kraju treba postaviti pitanje koje je, možda, trebalo postaviti na samom početku, a to pitanje glasi: “Što su to nacionalna vijeća?” Jesi li to državna tijela ili ne? Zašto je to pitanje važno? Zato što se u jednom od zakona kaže da se država ni posredno, ni neposredno ne može javiti u ulozi osnivača medija.
Comments