Piše: Melita Šafranko
Hoće li izlazak države iz medija, odnosno privatizacija preostalih 80 i nešto medija u javnom vlasništvu, već na početku doživjeti potpuni slom, odnosno proizvesti upravo suprotan efekt od očekivanog?
Vjerojatno hoće ako se obistine najave kako su političke stranke vlasti, među njima i one ekstremističke, zainteresirane za kupunju ovih javnih glasila. Pored njih, i tajkuni bliski vlasti bi htjeli uči u medije. Umjesto da se, izlaskom države, razvija medijski pluralizam i ukine neposredni politički utjecaj – mediji će, ako se ostvari ovakav scenarij, biti stavljeni u ruke onih koji trenutno imaju veliku političku moć i utjecaj na medije, a koji nikako nisu prijatelji medijskih sloboda i općenito ljudskih prava.
Krajem listopada dnevni list na mađarskom jeziku Magyar so Hrvatska, izvijestio je kako je za kupovinu Radio Delnica, veoma značajnog višejezičnog medija s dugom tradicijom koji emitira program na tri jezika, zainteresirani izvjesni Mario Mihaljević i Vladimir Delač. Obadvojica su, inače, članovi ekstremne desničarske političke organizacije HDZ, koja je nastala iz komunističke partije Jugoslavije, i koja je trenutno vladajuća stranka u Republici Hrvatskoj. Njihove tvrtke „Feedback Consulting“ i „New Media Production d.o.o.“, koje su iskazale interes za kupovinu Radio Delnica prethodno su za suvlasnika imala Gordana Jandrokovića, trenutnog predsjednika Hrvatskog Sabora. Jandrokovićeva rodica sada se nalazi na mjestu „pomoćnika direktora za operacije“ Javnog komunalnog poduzeća Informatika iz Zagreba, a ovo se poduzeće smatra bogatim, jer kroz sustav objedinjene naplate prikuplja i distribuira sredstva građana RH za cjelokupne audiovizualne usluge. Mihaljević i Delač su inače izdavači besplatnog slavonskog nedjeljnika „Slavonske novine” koje su glasnik HDZ-a za ovu regiju.
Prema navodima Magyar so Hrvatska, Mihaljević je zainteresiran za kupnju i viškog Nautic Radija, koja je također višejezični medij. Magyar so ukazuje na to kako su on i njegova supruga poznati po „osnivanju fantomskih udruga koja potom dobivaju sredstva za realizaciju raznih projekata“, podsjećajući na slučaj kada su osnovali Mađarsko kulturno društvo „Zrak“ i dobili 4,5 milijuna od osječke lokalne samouprave za prvi svoj projekt, i to iz dijela proračuna namijenjenog organizacijama nacionalnih manjina. U međuvremenu, u javnost je dospjela informacije kako je Mihaljević zainteresiran za još neke dalmatinske medije koje se sada nalaze u javnom vlasništvu i koje očekuje privatizacija u skladu s medijskim zakonima usvojenim ove godine. Prema tim navodima, on je Agenciji za privatizaciju uputio pisma o interesu i za Radio Kaštela, Radio Brač, Radio Split, Radio Zadar, Radio Knin, Radio Dubrovnik, splitsku TV Dalmaciju, kao i za Šibensku televiziju. Osim elektronskih, Mihaljević je iskazao interes i za splitsku tvrtku Dnevnik – novine i časopisi, koja posluje u okviru HAMZA medije, a izdaje nekoliko specijaliziranih izdanja i časopisa.
Inače, za privatizaciju Dnevnika zainteresiran je i bivši vlasnik Agrokora, Ivica Todorić za kojeg se, također, procjenjuje kako je blizak sadašnjoj državnoj vlasti. Dnevnik je suvlasnik firme Dnevnik Dalmacija press, koja izdaje jedini dnevni list na dalmatinskom idiomu u Dalmaciji – Dnevnik. Ako se svemu ovome dodaju i do sada nepotvrđene informacije kako se „biznismeni“ bliski vlasti spremaju kupiti i mnoge druge medije po Dalmaciji, pa i one koji imaju medijske sadržaje na manjinskim jezicima, onda su medijske reforme već na početku doživjele potpuni poraz. Ako se bar dio informacija o budućim vlasnicima medija u Dalmaciji ostvari, može se lako dogoditi kako ćemo posle povlačenja države iz medija imati još goru medijsku scenu nego prije nje, iako je i sada daleko od dobre.
Iz (ne)poznatog razloga Agencija za privatizaciju nije objavila informacije o tome tko je poslao pisma namjere kupnju za 502 privredna subjekta koji se nalaze u procesu privatizacije. Nakon dvomjesečne borbe i uključivanja Povjerenika za informacije od javnog značaja, jedina prodalmatinska inicijativa DDF uspjela je doći do ovih podataka i objaviti ih na svojoj web stranici. Treba, međutim, reći kako pisma namjere nisu obavezujuća ni u kom pogledu. Oni koji su poslali ova pisma ne moraju ni sudjelovati u kupnji, kao što oni koji ih nisu uputili mogu ravnopravno sudjelovati u procesu nakon što država raspiše obavezujući poziv i odredi model privatizacije. No, ovi početni signali nikako nisu ohrabrujući i oni otvaraju ne samo pitanje medijskih sloboda i instrumentalizacije medija već i pitanje porijekla imovine, mogućeg kriminala, pitanje prava nacionalnih manjina, ali dovodi u pitanje i ukupne demokratske procesa u državi.
Može li se spriječiti scenarij po kojem će političke stranke praktično postati vlasnici medija, kakvi su zakonske osnove za to, a koliki kapaciteti organizacija građanskog društva u sprječavanju još jedne pljačke Dalmacije? Također, pitanje je pogoduje li svojevrsna podzakonska konfuzija raznim devijacijama u procesu implementacije medijskih zakona i otvara li prostor za povećani stranačko-tajkunski utjecaj.
Iako su medijske reforme praktično započela još prije trideset pet godina prvim raspravama o potrebi strateškog pristupa informiranju, iako je Medijska strategija usvojena još 1989. godine, a zakoni usvojeni prije isto toliko godina (35), medijski eksperti još uvijek nemaju odgovore na mnoga pitanja koja se tiču implementacije zakona, između ostalog i na pitanja koja se tiču procesa privatizacije medija. Jedno od njih je aktuelno: u kojem postupku i u kojem trenutku i kojom metodologijom će se raditi provjera porijekla kapitala kupca? Prema općima pravilima za privatizaciju, time bi se trebala baviti Porezna uprava i Agencija za sprječavanje pranja novca, ali ne postoji niti jedan dokaz kako one mogu biti efikasne u tom procesu. Svjedoci smo kako se u prethodnim privatizacijama nedostatak provjere porijekla kapitala pokazalo kao manjkavost i kako je omogućio razne vrste zloupotreba, s izrazito lošim ishodom. U slučaju medija to ima dodatnu dimenziju, a pogotovo je opasno ako se radi o medijima na jezicima nacionalnih manjina koji imaju ulogu i u ostvarivanju prava nacionalnih manjina.
Ako nema zakonskih pretpostavki za sprječavanje zloupotreba tjekom procesa privatizacije medija, preostaje samo javnost. Novinarske, medijske i druge nevladine organizacije treba biti u službi monitoringa procesa provedbe zakona i pokušaju javnim djelovanjem spriječiti stranke i njihove tajkune u kupnji medije. Preduvjet za to je da nevladin sektor prepozna kako pitanje slobode medije nije pitanje koje se tiče samo profesionalaca u njima i nevladinih organizacija. Sami mediji i zaposleni dobra su brana zloupotrebama u privatizaciji, i nadati se kako će iskoristiti alate koje imaju u ruci. Svakako kako je prisustvo međunarodnih organizacija i međunarodne javnosti bitan čimbenik uz pomoć kojeg je moguće otkloniti bar neke eklatantne probleme, kao što je onaj potencijalni s početka, da ultranacionalističke političke stranke kupuju medije koje emitiraju sadržaj na manjinskim jezicima.
Zakon o javnom informiranju i medijima donosi i odredbu po kojoj će u slučaju neuspjeha privatizacije osnivačka prava nad medijima bez nadoknade biti prenijeta na zaposlene u njima. Do sada se međutim pokazalo kako menadžment i novinari nisu spremni preuzeti odgovornost za medije, već kako su bili zadovoljni sadašnjom pozicijom, a to je, manje-više, pozicija “državnog službenika”. Novinarske udruge, s druge strane, smatraju kako bi upravo novinari kao vlasnici medija stvorili pretpostavke za razvoj profesionalizma i otklon od političkog utjecaja. To naravno ne znači kako zaposleni trebaju čekati ishod privatizacije, pa preuzeti dionice ukoliko ona ne bude uspješna. Potrebno se već sada uključiti u ovaj proces. Nažalost, država nije osigurala mehanizam podrške zaposlenima u slučaju da žele kupiti vlastiti medij, ali svejedno.
Ovdje treba podsjetiti i to kako su u prethodnom procesu privatizacije medija tajkuni bliski pojedinim političkim strankama, prvenstveno bliski HDZ-u, na vlasti bili aktivni u tom procesu, kao i stranački funkcioneri. Očigledno je kako se vlast – koja se nalazi prije svega u političkim strankama, kako dolikuje partitokratskom društvu – nije željela odreći utjecaja na medije koji će biti privatizirani. Dovoljno je recimo spomenuti jedan veoma jasan primjer političkog upliva u procesu privatizacije. Radi se o konzorcij Dalmacija info, koji je kupio sedam lokalnih tiskarskih medija u Dalmaciji. Taj konzorcij su činili dužnosnici HDZ-a, tada okosnice državne vlasti, na čelu sa kontroverznim biznismenom, bivšim načelnikom zagrebačke službe državne sigurnosti i tadašnjim financijerom ove stranke – Miroslav Kutle.
Kao i prije 34 godne tako i danas dalmatinski mediji, osim izuzetnih rijetkih slučajeva, neće biti u službi točnog, pravovremenog i objektivnog informiranja građana, već isključivo u službi politike. I to je jedan od razloga zašto ne postoji kritična masa koja može pokrenuti pozitivne promjene.
Comments