Piše: Milan Rudan
Iako je Dalmacija najbogatiji dio Republike Hrvatske koji i najviše izdvaja za državni proračun i dodatno uplaćuje za 3,5 mlrd € godišnje za Slavoniju u ovoj su regiji najniže plaće. Rješenje za to stanje je jasno.
Prosječne plaće i mirovine u Dalmaciji su za 2 puta niže nego u Zagrebu i Hrvatskoj, a od 760 naselja u Dalmaciji samo njih 250 spojeno je na kanalizacijsku mrežu, a u 480 mjesta stopa mortaliteta je daleko viša od stope nataliteta. Stanovnici Dalmacije, stoga više nebi smjeli raditi kako bi uzdržavali druge.
Nitko nema ništa protiv toga da se svi dijelovi Republike Hrvatske ravnomjerno razvijaju i Dalmacija, kao najbogatija regija, treba pomoći ostalim regijama, ali dosta je bilo kolonijalnog odnosa Zagreba, Slavonije i Hercegovine i trebalo bi stati na kraj daljnjoj ekonomskoj eksploataciji regije. Ovo što se događa Dalmaciji nigdje na svijetu se ne može ubrojiti u ravnomjeran regionalni razvoj, nego bogaćenje nekolicine ljudi na račun cijeloga naroda, a ponajviše na račun Dalmatina/Dalmatinaca koji najviše doprinose razvoju ekonomije u Republici Hrvatskoj.
Ekstremno centralističke političke snage u zadnje 32 godine Dalmaciju su namjerno srozavale i pljačkale, nasilno otimale od nje i ubijale te istjerivale njezino stanovništvo. Stoga, treba s gnušanjem odbaciti optužbe kako su oni koji se zalažu za njezinu reintegraciju i autonomiju, odnosno za regionalizaciju i decentralizaciju RH – separatisti.
Budućnost kako Republike Hrvatske tako i Europske unije ovisi o procesu regionalizacije i decentralizacije, odnosno devolucije njezinih država članica. Europska unija snažno podupire ovaj proces kako bi se iz pojedinih regija izvuklo najbolje. Prema Ugovoru o pristupanju Europskoj Uniji, Republika Hrvatska već je trebala započeti proces devolucije na 5 autonomnih regija, no očito od toga za sada neće biti ništa. Ali će zato građani ove države plaćati skupe penale zbog neposluha velikohrvatskih kleronacista.
Ideja dalmatinske autonomije povijesna je kategorija. Dalmacija je mijenjala veličinu svojega teritorija i države u kojima se nalazila, mijenjala je i oblike, mijenjala je čak i svoje granice, ali je uvijek postojala kao autonomna regija u bilo kojem režimu u kojem se našla, sve do 1939. Pošto je Dalmacija tradicionalna i jedna od najstarijih europskih regija čije se ime i danas čuje, unatoč svim pokušajima zabrane (1921., 1939., 1941., 1945., 1990.) zaslužuje da se ekonomski održi.
Položaj Dalmacije danas, a pogotovo od pada Tuđmanovog diktatorskog režima do danas nije popravljen. Protuustavnim promjena Ustava SRH iz 1974. što se dogodilo u srpnju 1990., dovelo do protuustavnom ukidanje Zajednica općina, kao svojevrsnih regija, umjesto da se omogućilo regionalnim skupštinama donošenje zakona kojima bi regulirale stanje u oblastima u kojima imaju nadležnosti. Takva zločinačka praksa učinila je Republiku Hrvatsku najcentraliziranijom državom u Europi i jednom od 10 najcentraliziranijima na svijetu. A centralizacija je, zna se, odlika diktatorskih država.
Strane su kompanije do sada zaposlile oko 40.000 ljudi u Dalmaciji. No, te su kompanije najvećim dijelom zaposlili ljude u poslovima gdje se previse radi za nisku plaću dok su sjedišta podružnica u Zagrebu, gdje se za malo posla dobivaju visoke place. Nitko u Dalmaciji nije protiv stranih kompanija, ali je protiv izrabljivanja naših radnika.
Vidimo na primjeru Rumunjske i drugih država članica EU kako se štite ustavom zajamčena radnička prava. U Rumunjskoj su evropske kompanije otvorile najviše radnih mjesta od svih država koje su od 2005. postale članice EU, ali tamo i poštuju radnička prava te su ljudi plaćeni dostojanstveno. Stoga bi Dalmacija trebala imati veliki interes za uređivanje radničkih prava po uzoru na druge države EU, posebno na one koje imaju iskustva u korištenju fondova EU koji su namijenjeni regionalnom razvoju.
Korištenjem fondova EU moguće je da milijarde eura budu uložene u nova radna mjesta, infrastrukturu, jačanje zdravstvenog i obrazovnog sustava i sve ostale grane s kojima Dalmacija ima ogromnih problema. Posebnu kvalitetu ovome jamči dosljedno poštivanje Ugovora o pristupanju, na osnovu kojega je Republika Hrvatska i postala članica EU, a pogotovo u segmentu koji jasno nalaže RH regionalizaciju i decentralizaciju države na 5 povijesnih regija: Dalmaciju, Istru, Hrvatsku, Sjevernu Dalmaciju (odnosno Primorsko-goransku regiju) i Slavoniju.
Prodalmatinske inicijative i stranke trebale bi kao jednu od ključnih tema nametnuti pitanje trostupanjske autonomije Dalmacije, što uključuje prije svega zahtjev za teritorijalnom autonomijom Dalmacije unutar Republike Hrvatske. No, postavlja se pitanje kolike su šanse za kvalitativnu promjenu statusa Dalmacije unutar Republike Hrvatske.
Što se tiče trenutačnog ustavnog okvira, njega bi trebalo dopuniti. Nakon izbora, koji će se održati 2024. godine, trebalo bi uslijediti donošenje novih izmjena i dopuna Ustava RH koje će voditi ka regionalizaciji i decentralizaciji RH, te rješavanje pitanja statusa Dalmacije, koji će to donekle omogućiti. Što se tiče drugačijeg prekomponiranja ustavnog položaja Dalmacije, ne vidi se dovoljno političke volje kod građana Dalmacije za takve akcije. No, radi se o stvari koja je promjenljiva. Treba raditi na tome, i tražiti političke partnere koji će omogućiti drugačiji status Dalmacije, od njezine reintegracije do autonomije.
Obzirom na to kako smo naviknuli kako ono što se u Republici Hrvatskoj danas čini nemogućim, za godinu-dvije postaje realnost, i zato na čitavom projektu treba ustrajati. Ljudi koji imaju mozga u glavi nadaju se i rade na pronalasku domaćih političkih partnera koji neće praviti državne kompromise na štetu Dalmacije. Ovo je jako bitno za cijelu RH, a pogotovo za Dalmaciju koja se pljačka do neiznemoglosti.
Potencijalni partneri Dalmacije u prvom redu su oni koji ideju devolucije Republike Hrvatske, odnosno regionalizacije i decentralizacije RH prema načelu povijesnih granica, bar s vremena na vreme ubacuju u vlastitu političku retoriku. Dalmacija ima hvale vrijednu inicijativu Dalmatinski demokratski forum kao jedinu političku opciju koja se bez fige u džepu zalaže za devoluciju RH i povratak dalmatskom identitetu. No, Dalmaciji je uz DDF potrebna stranka poput škotskog SNP-a ili katalonskog ERC-a koja bi ideje koje ova inicijativa ima pretočila u političku opciju. Partneri Dalmacije su, dakle, one snage na koje se može dugoročno računati kada se radi o položaju Dalmacije unutar RH i Crne Gore.
Žestoke su reakcije na zahtjeve za teritorijalnom autonomijom Dalmacije. Buru dižu oni koji su politički izmanipulirani te ne shvaćaju kako se o svakoj, pa i ovoj ideji treba razgovarati. Nakon razgovora bit će biti jasno je ideja DDF-a prihvatljiva i može li se ugraditi u priču oko regionalizacije i decentralizacije Republike Hrvatske kako to nalaže i Ugovor o pristupanju EU.
Prema Ugovoru o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, regije u Republici Hrvatskoj moraju biti zakonski utemeljeni i oko toga mora postojati konsenzus većine u državnom parlamentu. Regija o kojoj mi govorimo, dio je te priče i mora imati iste nadležnosti kao i sve druge regije koje će se formirati na prostoru Republike Hrvatske. To je neminovna priča. Ona nije završena samo sklapanjem Ugovora, jer se stavke iz Ugovora moraju izvršiti. Ukoliko izvršenja ne bude – slijede sankcije.
Stoga ne treba vidjeti problem u činjenici u prijedlogu DDF-a da se dosljedno provede sve ono što je u Ugovoru o pristupanju napisano uključujući i devoluciju RH na 5 regija, već treba dovesti do toga da se ta stavka i provede. No, nije za Vladu RH problem donijeti zakon kojim će se izvršiti devolucija, već je problem u tome što će centralna vlast u Zagrebu izgubiti oko 14,4 mlrd € koje Dalmacija uplaćuje u državni proračun. Problem je i u tome što će Slavonija izgubiti oko 3,5 mlrd € godišnje koje joj Dalmacija, sukladno zakonu o financiraju područja od posebne državne skrbi šalje.
Zagreb se isto tako boji kako će u Dalmaciji tada Dalmatinci, odnosno Dalmatini biti u većini u Dalmaciji. No, Zagreb se ne treba bojati toga. Naime, ne postoji niti jedna situacija u kojoj su Dalmatinci, a pogotovo ne postoji niti jedna situacija u kojoj su Dalmatini ugrozili stabilnost ove države, a na tisuće je njih kada je to učinila hrvatska zajednica. Ne postoji niti jedna situacija u kojoj su Dalmatinci, a pogotovo ne postoji niti jedna situacija u kojoj su Dalmatini ugrozili zdravlje i život Hrvata, ali postoji na tisuće situacija kada su Hrvati ugrozili i život i zdravlje Dalmatinaca, odnosno Dalmatina. Samo u razdoblju između 1990. i 2000. 198 dalmatskih obitelji i 193 osobe dalmatske nacionalnosti je ubijeno. O broju stradalnika drugih nacionalnosti, pogotovo Srba, ne treba trošiti ni riječi.
Strašno je kada se ljudi koji zagovaraju ekstremnu centralizaciju ponašaju kao suci koje određuju koji je nivo regionalizacije i decentralizacije dobar i dovoljan. Ponašaju se kao uzurpatori koji određuju sudbine tuđih života i smrti, te kao lopovi koji vrše teror nad drugima prije nego li im otmu sve što imaju. Upravo je to relacija onih koji su protiv devolucije RH prema onima koji su za. Ono što uzurpatori i neokolonijalisti ne žele znati je to kako je autonomija je po definiciji raspodjela nadležnosti i odgovornosti, a toj raspodjeli u načelu nema kraja. Što niže spuštamo odgovornost, veća je efikasnost. Autonomija nije u suprotnosti s pitanjem nacionalne svijesti, no kvaka je u tome što protivnici regionalizacije i decentralizacije ne znaju što je to nacionalna svijest. Oni misle kako su: nasilna otimačina, ubojstva, protjerivanje, silovanje nacionalna svijest. I to je žalosno.
Najgore od svega je to što dalmatinska regionalistička opcija trenutno dovoljno političke snage kako bi se oduprla uzurpatorima i neokolonijalistima, a nema zato što su ljudi u Dalmaciji poprilično maloumno zli. Nešto bi htjeli, ali tome se ne bi posvetili, kao u onom vicu o viagri i apaurinu. No, sve je to promjenljiva stvar.
Comentários