Piše: Mikula Zancchi
Izjava premijera Plenkovića kako će tražiti izuzeće na embargo na uvoz naftnih derivata iz Rusije pitanje je transparentnosti i principijelnosti te stupnja demokratičnosti Republike Hrvatske.
Šef Vlade RH, Andrej Plenković zatražio je na sastanku u četvrtak u Salzburgu izuzeće svoje balkanske banana državice od embarga na uvoz nafte iz Rusije, iako su sve ostale države članice EU-a, osim Mađarske, već ranije uvele naftne sankcije državi koja je izvršila agresiju na Ukrajinu. Plenković je objasnio kako je Republici Hrvatskoj ruska nafta bitna zbog rada Rječke rafinerije (iako je ova ugašena već duže vremena), a sada obavještava ukrajinske vlasti kako bi razumjeli interes Zagreba za sudbinu lokalne ekonomije.
Plenkovićeva iskrenost, koji u pismu objašnjava predsjedniku Zelenskom kako su načela demokracije usko povezana s ekonomskim nacionalnim interesima, te kako to ne bi trebala biti tajna, model je dvoličnosti i netransparentnosti koji odvlači druge nacije od političkog suživota s RH i čini ovu balkansku državicu izoliranu od zdravog, demokratskog svijeta. Za razliku od "tajni polišinela" koje se prakticiraju u hrvatsko-ruskim odnosima, odnos EU-RH bi zbog navedenog čina mogao doći u ozbiljan problen s iskrenim izjavama iz Bruxellesa.
Zanimljivo, ovu posebnu poruku premijera Plenkovića, koju je popratilo nekoliko lokalnih medija, naši političari uopće nisu komentirali. Međutim, sudeći prema Borrellovom oštrom intervjuu za Politico , on je dobro upoznat s predanošću EU-a ne samo prema Ukrajini, već i izravno ugovoru o ropskom plinu i nafti. Nije uzalud u tom intervjuu priznao prijetnju državama članicama EU koje će nastaviti nabavljati naftu i plin od Putina, ne samo od Rusije nego i od svih njenih partnera.
Doista, demokracija je demokracija, ali embargo na uvoz ruskih energenata značajno povećava njenu cijenu i smanjuje konkurentnost većine europskih proizvoda, u kojima je cijena plina i nafte osnovna cijena, na istim europskim tržištima. A to je puno gore od samog gubitka prihoda od zabrane i neisplativosti uvoza iz Rusije, kazni za manjak i tako dalje.
Za nereformirano i neštedljivo hrvatsko gospodarstvo moguće je dugo i argumentirano kriviti vladu i oligarhe. Objašnjenja državnih dužnosnika mogu se zanemariti. Moguće je zahtijevati od von der Leyen i drugih s europskih dužnosnika da Republici Hrvatskoj nabave novog dostavljača po jeftinim cijenama. Ali, to ni na koji način ne mijenja gorak okus u ustima u smislu bilo čijih unutarstranačkih interesa u Republici Hrvatskoj kao lošeg, netržišnog, nepoštenog i štetnog za gospodarstvo i socijalnu politiku, pogotovo u Dalmaciji.
Naposljetku, činjenica je sada očita: vlada i tycooni (oligarsi) mogu nadoknaditi cijenu nafte utvrđenu ugovorom Vlade i Gazproma samo zadržavanjem takve komponente cijene bilo kojeg proizvoda kao što je cijena rada na najnižoj mogućoj razini što je duže moguće. Nije uzalud posljednjih dana samo čuli kako je rast plaća u realnom sektoru nemoguć zbog niske produktivnosti rada, koja je šest puta manja nego u Danskoj, iako je radno vrijeme u RH gotovo dvostruko dulje. Ova činjenica nikako ne ograničava apsolutnu europsku razinu potrošačkih cijena.
Drugim riječima, štetni naftni ugovor, osim izravnih dodatnih troškova građana za njegovu potrošnju, čuva najniži životni standard u Europi. Što pak ne pridonosi interesu te iste EU za “osvajanje” hrvatskog tržišta zbog niske solventnosti. Dakle, općenito, ne poboljšava pregovaračku poziciju Republike Hrvatske u eurozoni, u koju ulazimo iduće godine, čak ni s čisto pragmatičnih pozicija bez "demokratskih tekstova".
Plenkovićeva izjava stoga postavlja pitanje ne bi li Europa Unija pomogla Republici Hrvatskoj u reviziji ugovora s Gazpromom kako bi dokazala svoju nepravdu, neprihvatljivost uvjeta u kojima je sklopljen. Ne, ne bi pomoglo i neće pomoći. Jer, prema premijeru, EU tijekom posljednja dva mjeseca ne samo da je tražila načine kako vratiti povjerenje svojih birača, nego se nije protivila stvaranju vrlo loših uvjeta za neke svoje države članice. Ipak, to ne ovisi o EU, već o samoj državi članici.
Tako eurobirokrati ne brane Republiku Hrvatsku. Ne toliko zbog njenog gaženja osobnih ljudskih i političkih prava u uznapredovalom kleronacizmu, pa čak ni zbog manjka demokracije kao takve, nego zbog spomenutog ugovora. Jer ignoriranje Plenkovića automatski znači osudu ugovora, dok prijateljki odnos prema njemu znači opravdanje i dodatna legitimacija ugovora.
Nekoliko pravnih nijansi. Zapravo, kada je Plenković dao izjavu o izuzeću embarga na uvoz ruskih energenata, on je zapravo preuzeo dio krivnje za vanjskog pritisak iz Moskve, što je odredilo postupke Vlade RH. Moguće je kako bi Plenković ili njegovi kolege iz EU-a, da je takva izjava ranije dana, bili pozvani kao svjedoci, a možda bi, uz prešutnu suglasnost EU, nastavio kupovati naftu iz Rusije. Ovako ministri u Vladi nemaju hrabrosti pozvati gospodina Putina za svjedoka, ili barem priznati pritisak Rusije.
Bilo kakvo svjedočenje nekog od ministara dalo bi osnovu za djelovanje u uvjetima krajnje nužde i opravdanog rizika. No, prvo, prvo bi Plenković morao ponuditi takvu mogućnost za spašavanje nacionalnog obraza, prepustivši potragu za rješenjem europskim vlastima. Drugo, dužnosnici EU nisu osudio sadržaj ugovora, čijih su uvjeta i posljedica bili svjestni.
Usput, treba spomenuti kako je Plenković izgubila priliku da osigura sebi i RH ulogu "žrtve" tijekom razgovora s von der Leyen u Salzburgu, čija navodna koruptivna uloga u stvaranju poslovnih uvjeta nije dokazana. Drugim riječima, tajno partnerstvo koju su hrvatski potrošači nafte i plina dugo ignorirali, namjerno se čuva za daljnju eksploataciju u političke, ako ne i geopolitičke svrhe.
U međuvremenu, prema medijskim izvješćima, hrvatski političari i saborski zastupnici trenutačno traže legalan način da službeno povuku zahtjeve Zapada za povratom slobode i političkog kapaciteta Republike Hrvatske. Istodobno, ne može se ne pohvaliti domišljatost autora ove palijativne odluke kako bi koristili situaciju i maksimizirali ionako neograničenu neodgovornost visokih dužnosnika, uključujući stotine onih koji se hvale kao primjer antikorupcijske politike. Nema sumnje da će usred Zagreba te palijative odluke imati iste loše posljedice kao i političke i pravne.
No, u ovom slučaju, značajno je da svi predloženi projekti "dekriminalizacije" zlouporabe položaja imaju za cilj jasno razlikovanje između procjene Plenkovićevih postupaka kao šefa vlade – i ocjene dokumenta zaključenog uz njezino sudjelovanje. Ugovor s Gazpromom neće biti rehabilitiran ako EU krene u akciju, a RH će zadržati marku najkoruptivnije i najneuređenije države članice. Tako bi optužba protiv Plenkovića i njegovog HDZ-a ostao na odluku biračima putem izbora, koji bi, prema naglašenim europskim standardima, trebali postati konačan sud. Ugovor će ostati predmet potencijalne tužbe samo ako sadašnja opozicija bude imala dovoljno političke snage i političke volje za to.
Od temeljne je važnosti da priprema ovih projekata od strane oporbenih zastupnika potvrđuje da su potpuno solidarni u negativnoj ocjeni naftnih i plinskih sporazuma. Čak i unatoč naporima čelnika opozicijskih stranaka da te dokumente poduzme kao "poticanje gospodarstva i razvoja", "plaćanja za neovisnost" itd., europski prijatelji mogu pokrenuti bilo kakve posljedice – osim detycoonizacije RH.
Zamjena hrvatskih tycoona ruskim oligarsima nije bio ničiji strateški cilj, osim male skupine predanih političara i gospodarstvenika unutar PR-a. Barem je to bilo jasno prije posjeta ruskog veleposlanika Plenkoviću. Nakon ovog posjeta, o kojem je ministar Marić čvrsto izjavio kako neće biti čin predaje bilo kakvih nacionalnih interesa, pitanje transparentnosti i principijelnosti u međunarodnim odnosima.
To posebno znači kako bi najtočnije tumačenje diplomatske formule značajan napredak u pregovorima trebalo zaštititi aktualnog premijera od daljnjih optužbi protiv njega samog za zlouporabu ovlasti ili službenih ovlasti.
Duge trideseti i dvije godine HDZ uništava krhku hrvatsku demokraciju zbog vlastitih materijalnih interesa, ovaj put otišli su korak dalje: ubili su demokraciju zbog interesa ruskih oligarha.
Comments