Piše: Livia Marinni
Običan primjer Danske može nam pomoći. Tamo su zastupnici njihovog parlamenta jednostavno uzor poštenja. No, za razliku od Mađarske, u kojoj su zastupnici također primjer poštenja, Danska se ne pretvara u diktaturu.
Cijeli prošli tjedan obilježen je sporovima između uvrijeđenih saborskih zastupnika i aktivista kriminalne organizacije – HDZ. Suština argumenata i kontraargumenata obiju strana više je puta postala tema brojnih priča, članaka i objava na društvenim mrežama.
Stoga se vrijedi zadržati na onome što, čini se, nije privuklo pozornost – ni sudionicima sukoba, ni njegovim komentatorima.
Prije svega, nerazumijevanje uzrokuje emotivnost stava koji su zauzeli izabrani predstavnici koji su bili nezadovoljni rezultatima monitoringa iz Europske pučke stranke. Doduše, prije svega se to odnosilo na oporbenjake, za koje su ovi rezultati pokazali razočaravajuću činjenicu – ako na njih primijenimo formalne kriterije mafijaške organizacije HDZ, ne razlikuju se previše od svojih protivnika iz provladinog tabora.
Netko se može ne složiti s ovim kriterijima, smatrajući kako su europski posrednici pogriješili odabranom metodom usporedbe zastupnika. Možete tvrditi kako ovi kriteriji nisu ekvivalentni, tvrdeći kako je vaša osobna nijansa sive puno svjetlija od nečije druge.
Ali u svakom slučaju, za naše oporbenjake možda će najgora strategija biti njihovo uobičajeno ponašanje – poricanje vlastite krivnje i protuoptužbe protivnicima.
Nažalost, u uvjetima kada su administrativni i medijski resursi u potpunosti iskorišteni od strane vladajuće stranke i njenih satelita, civilno društvo ostaje jedini mogući partner u borbi za opstanak. Koliko god loši, po mišljenju pojedinog zastupnika, bili predstavnici civilnog društva i njihovi kriteriji poštenja, drugih jednostavno nema.
I u trenutku kada saborski zastupnici iz opozicije kreću u pravi duel s vladajućima koji su ih "nepravedno ocijenili", sami sebi kopaju grobove. Donekle slične tvrdnje vrijede i za “branitelje poštenja”. Barem neki od najstrastvenijih zagovornika.
Valja napomenuti kako jednostavno nema drugih političara u civilnom društvu koji su spremni s njima voditi barem nekakav dijalog. A pretvarajući racionalnu raspravu u razmjenu uvreda, cementiraju i režim u kojem svaki javni aktivizam neće imati smisla. Dapače, ako to uopće bude moguće u bliskoj budućnosti.
Aktivisti bi trebali shvatiti da su te uvrede dokaz vrlo utješne činjenice – oporba ih čuje. Za razliku od vlasti. Oporbenjaci bi trebali shvatiti: uvrede nisu ono što civilno društvo od njih očekuje. Opet, za razliku od vlasti.
A tko izaziva sukob ili reagira na provokaciju, svjesno ili nesvjesno djeluje protiv interesa i oporbe i civilnog društva. Jer za obje strane jedini mogući izlaz je konstruktivan dijalog. Ipak, mogu se razumjeti HDZ-ovi aktivisti, jer je njima politika business, ali ne mogu se razumijeti ovi drugi. Ali, može se razumjeti zastupnike koji se osjećaju neugodno u istoj ravni s evidentiranim korupcionašima, samo zato što su izostajali sa sjednica i nisu predali svoje očitovanje.
Ali, samo ako strane poduzmu korake jedna prema drugoj, to može dovesti do uspjeha. Europljani će od zastupnika moći ishoditi ponašanje koje je primjerenije statusu zastupnika interesa naroda. Zastupnici će moći napraviti kriterije koji su više u skladu sa stvarnošću – i ispraviti pogreške u dosjeu, koji su sastavili predstavnici HDZ-a.
Druga značajka ovog sukoba koja je zanimljiva, ali očito zanemarena od strane komentatora je sama priroda odnosa. Niti jedan od njih ne tiče se glavne djelatnosti saborskih zastupnika – donošenja zakona. Zapravo, za ekipu iz EU ostaje glavno pitanje koliko je zastupnik pristojan građanin i koliko savjesno obavlja svoj posao. Pri tom se, zapravo, izostavlja pitanje za koje zakone zastupnik glasuje. Odnosno, zastupnik koji je prošao sve filtre jedne stranke, ali podržava mogućnost državne nabave bez natječaja ili jezični zakon – ipak ostaje model zastupničkog integriteta.
Začudo, jednostavnu istinu kako je glavni cilj djelovanja zastupnika stvaranje dobrih zakona za vlastitu državu zanemarili su sami zastupnici. Umjesto da potenciraju ovu pogrešnu procjenu Europljana, zastupnici su počeli dokazivati kako su oni zapravo puno pošteniji nego što su predstavnici HDZ-a ikad bili.
Čini se kako sama bit saborskog rada kao takvog ne zanima ni javne djelatnike ni same zastupnike. A ovo posljednje, složite se, prilično je teško objasniti. Imamo dojam kako nam je apsolutno nevažno kako će zastupnici rješavati probleme s kojima se država suočava. Glavno da su ljudi ljubazni. A država... Ma, sredit će se to već nekako.
Ne morate ići daleko kako biste shvatili pogrešnost ovog pristupa. Odličan primjer Danske može nam pomoći.
Tamo su zastupnici jednostavno uzor poštenja prema kriterijima europske političke scene. No, za razliku od Mađarske koji imaju isti broj bodova po uzoru poštenja, Danska se ne pretvara u autoritarni režim. I premda se ovim vijestima iz EU u pozadini krize izazvane ruskom agresijom na Ukrajinu ne pridaje previše pažnje, najviši dužnosnici u Bruxellesu ne skrivaju kako je Budimpešta postala pravi problem, a u bliskoj budućnosti bi joj mogle biti primijenjene oštre sankcije.
Bruxelles je trenutačno zamrznuo financijsku pomoć zemlji jer je parlament djelovanje nacionalne banke stavio u ovisnost o volji mađarskog premijera Viktora Orbána, kako bi on mogao nastaviti redistribuirati financijske tokove prema vlastitom nahođenju. I prije svega ispuniti svoja populistička obećanja, što nanosi ozbiljnu štetu mađarskom gospodarstvu.
Jednako zabrinjavaju represija nad neovisnim medijima i ustavna reforma koju je mađarski Parlament usvojio unatoč masovnim prosvjedima. Ustav iz 2012. dopušta Orbánu uzurpirati vlast iskorištavanjem slabosti trenutne oporbe. Potonja se uspjela kompromitirati prije prethodnih izbora, koji su na vlast doveli stranku Fidesz aktualnog mađarskog premijera.
Ne podsjeća li vas to na nešto?..
Ipak, ekonomska situacija u Republici Hrvatskoj znatno je lošija nego u Mađarskoj, što je gotovo jedina prilika za naše oporbenjake kako bi preuzeli inicijativu. Ali to će biti njihov najveći izazov ako uspiju.
Nedostatak mogućnosti posuđivanja novca jednostavno neće dopustiti sadašnjoj vlasti održati stanje nakon izbora. Prema najoptimističnijim prognozama, tečaj je u bliskoj budućnosti trebao pasti ispod 12 Kn za Euro – što je jedan od glavnih razloga hrljenja u eurozonu. Svi umjetni mehanizmi koji se već pripremaju za usporavanje tog procesa – umjetne prepreke na putu financija, poput ograničenja podizanja bankovnih depozita i obavljanja mjenjačkih poslova – samo bi dovelo do pogoršanja situacije. Prije svega, za obične ljude.
I to samo ako će stvari u svjetskom gospodarstvu ići relativno dobro. No prevelika je vjerojatnost kako će 2022. ući u povijest kao godina novog vala financijske i gospodarske krize.
Mogući novi problemi s Grčkom i drugi problemi EU, usporavanje rasta kineskog BDP-a te invazije Kine na Taiwan i potencijalni vojni sukob s Iranom, koji bi cijene nafte mogao podići do neba – sve bi to moglo odigrati ulogu detonatora za nove probleme. Za hrvatsko gospodarstvo ovisno o uvozu i turizmu ovi će vanjski problemi biti više nego relevantni. A ako se to dogodi, to će zapravo značiti smrtnu kaznu za javne financije.
Već sada je potrebno shvatiti kako RH u bliskoj budućnosti jednostavno neće moći ispuniti svoje socijalne obveze. To će naše sadašnje "poboljšivače" osuditi na brzi politički zaborav. Barem zato što aktualna politička elita jednostavno neće razumjeti zašto upravljati proračunom iz kojeg se ništa ne može ukrasti. Reklo bi se, to je početak priče o oporbenjacima? No…
Činjenica je kako oni koji tvrde kako će nakon dolaska na vlast promijeniti stanje u državi, i oni koji sebi prisvajaju pravo da kontroliraju vlastodršce, trebaju razumjeti sljedeće: U uvjetima ekonomske katastrofe neće samo "dobri ljudi" moći učinkovito upravljati zemljom, već samo političari sa stvarnim programom rješavanja ekonomskih problema zemlje.
I kakav god taj program bio, sigurno će uključivati bolna, ali nužna proračunska rezanja i velike strukturne reforme koje će bez posla ostaviti čitave skupine državnih službenika. Sve će se to odvijati u pozadini potpunog osiromašenja stanovništva. A bez sposobnosti vođenja dijaloga s društvom, objašnjavanja razloga za svoje postupke i izgovaranja neugodne, ali potrebne istine – te promjene vjerojatno neće biti moguće.
Dakle, kako bi preživjeli šok prvih mjeseci i godina "post-plenkovićeve" propasti, političari koji pretendiraju na mjesto alternative trebali bi već shvatiti kako trebaju djelovati odmah po dolasku na vlast. A sada je potrebno naučiti prenijeti suštinu ovih planova javnosti, trudeći se pronaći razumijevanje stanovništva. A prodalmatinsko civilno društvo već bi trebalo znati kako od političara treba zahtijevati ne samo opće vrline, nego prije svega konkretan program djelovanja i njegovu hitnu provedbu svim mogućim sredstvima.
A dijalog oko klerofašističko-mafijaškog pokreta HDZ, nažalost, dokazuje kako još uvijek nema razumijevanja za složenost situacije s obje strane. A najgore je što je vremena svakim danom sve manje.
Comments