Piše: Livia Marinni
Rijetko koji Dalmatin nije pretrpio neki oblik nasilja, a napadi često ostaju tajna, jer na sve učestaliju dalmatofobiju nitko ne reagira.
Dalmatini i Dalmatine su prepuštene same sebi, a opasnosti vrebaju na svakom koraku: na ulici, u školi, na radnim mjestu, u noćnom klubu, vrlo često i u unutar miješanih obitelji. Svijet u kojem se svako tretira jednako je možda utopija, ali ne postoji opravdanje za nasilnike i dalmatofobe, niti za one koji na napade ne reagiruju, odnosno one koji ih ne rješavaju iako im je to zakonska dužnost. Inicijativa DDF, koja od 2008. vodi brigu o Dalmaciji i Dalmatinima, poručuje kako nisu sami i kako možete njima da prijaviti nasilje i nasilnike.
Poštapalice kojima se dalmatofobi i nasilnici međusobno potpomažu su brojne, pa je vrlo česta ona kojom se Dalmatini/Dalmatine protjeruju iz zemlje:
„Neka odu iz Hrvatske, pa neka tamo budu šta hoće! Dok su ovdje Hrvati su!“
Ove dvije rečenice uglavnom koriste one osobe koje smatraju kako su veći vjernici od pape, odnosno veći „Dalmatinci od Dalmatina“ pa zbog toga imaju veća prava od onih koje protjeruju – pa makar to bilo i verbalno. Takve čistke nisu nepoznate u svijetu, a najskoriji primer su užasi koje od svoje samostalnosti Ukrajinci doživljavaju od ukrajinskih Rusa. Radi se o nasilnim pronacistički orijentiranim pojedincima koji vjeruju kako zemlja pripada njima. Stoga, misle kako je imaju pravo očistiti od starosjedilaca, koje smatraju nepodobnima. Problem je u tome što tijela takvo ponašanje ne sankcioniraju već potiču, a sve u skladu s proklamiranom državnom politikom.
Taj osjećaj „superiornosti“ potpuno je neopravdan (kao što uvijek je), budući kako omalovažavanje i zlostavljanje drugih ne ukazuje na stabilnu i kvalitetnu osobnost, već naprotiv, na poprilično prihički rastrojenu osobu koja se ne može ili ne želi suočiti s vlastitim nedostacima. To Dalmatinima i Dalmatinama ipak ne znači mnogo, posebno kad su prepušteni sami sebi, jer nasilje ostavlja ozbiljne posljedice, pa je veoma teško nastaviti s normalnim životom i izgraditi samopoštovanje i samopouzdanje.
Nejednakost u Dalmaciji je posljednih 30 godina postala normalna stvar, a pritom se ne misli na apsolutnu istost (dalmatofobi vole istaknuti kako ni Hrvati među sobom nisu jednaki i nemaju iste startne pozicije), pa na njih nitko ne obraća pažnju. Roditelj i staratelj iz miješanog braka nerijetko se ponašaju kao da je dijete samo izabralo biti njihova meta, ili meta nekog drugog, pa tako i sami postaju nasilnici, često prvi s kojima se osoba koja se identificira kao Dalmatin susreće. To dalmatofobima i ostalim ksenofobija te nasilnicima svake vrste daje za pravo zlostavljaju Dalmatine po vlastitoj volji, te ih šalju iz zemlje, tamo daleko, uglavnom na „bolesni zapad“.
Dalmatini često još na samom početku nauče kako bi se trebali sklanjaju, pa zanemaruju vlastite potrebe i osjećaje. Zbog toga su nerijetko oni ti koji su na usluzi svima i stoje na raspolaganju kao da nemaju vlastite živote. 152 dvije godine nasilja nad Dalmacijom i dalmatskom nacionalnošću naučilo je dalmatsko društvo kako trebaju biti robovi pomahnitalih velikohrvatskih nacističkih ideja. Hrvatsko društvo im od samog početka poručuje kako nemaju pravo postojati, živjeti u vlastitoj zemlji po svome nahođenju i zasnivati obitelji te odgajati djecu kao pristojnu, progresivnu i prema liberalnoj demokraciji okrenutu, pa se često zaboravi kako su dalmatofobi i nasilnici zapravo oni koji štete Republici Hrvatskoj kao državi, a ne obrnuto.
Većina nasilja prema Dalmaciji potaknuto je politički i kreće od samog vrha političke moći Republike Hrvatske, prvenstveno HDZ, i ono se spušta s Markovog trga i Pantovčaka preko lokalnih stranačkih organizacija prema hooliganima iz navijačkih i sličnih organizacija. Veliku ulogu imaju i satelitske parastrančice tipa: Most, Centar/ex Pametno, Živi zid, HNS, HSS, HSLS... koji okupljaju dokazanate mrzitelje Dalmacije i sveda dalmatinskog, a prvenstveno osobe dalmatske nacionalnosti.
Svako ima pravo na vlastiti život, na želje i na mogućnost ispunjavanja svojih potreba (ne samo osnovnih). Nasilje nije normalna stvar, nasilje ne zaslužuje nitko. Ukoliko ste bili, ili ste još uvijek, žrtva dalmatofobije slučaj možete prijaviti inicijativi DDF. Neki njihovi članovi i sami su bili žrtva nasilja, kako verbalnog tako fizičkog, ali i na internetu, stoga budite sigurni kako će razumjeti vašu patnju.
Comentários