Zamislite da ljudi u bivšem Sovjetskom Savezu nikada nikada nisu čuli za komunizam. I nisu! Imali su komunističku partiju na vlasti, ali nisu čuli za pojam - komunizam. Ideologije koje dominiraju našim životima, za većinu nas, su bez imena. Ako toj ideologiji i znate ime, pa je spomenete u razgovoru, a vi ćete biti nagrađeni s uvredema, u totalitarnim društvima pendrecima preko kostiju. Čak i ako su vaši slušatelji čuli za pojam prije, oni će se truditi da ga ne izgovaraju, iako će ga u sebi pokušati definirati.
NEOLIBERALIZAM? Znate li što je to?
Njegova anonimnost je i simptom i uzrok njegove moći. On je odigrao značajnu ulogu u različitim krizama: financijski krah od 2008., premještanje bogatstva i moći sa mjesta A na mjesto B, kolaps javnog zdravstva i obrazovanja, epidemija usamljenosti, kolaps ekosustava, uspon Georga Busha (i starijeg i mlađeg), uspon Angele Merkl i Donalda Trumpa (u Hrvatskoj HDZa, Petrova i Sinčića). Politika nema odgovore na ove situacije kao da se radi o izoliranim slučajevima, očito ne želeći znati da su svi ovi događaji bili katalizirani od strane iste koherentne filozofije; filozofija koja ima - ili nema - ime. Ta, što li je moćnije od nećega što nema ime?
Sveprisutni je neoliberalizam spominje se u medijima toliko rijetko da ga samo vješti mogu prepoznati, ne samo kao ekonomsko-politički sustav, već i kao ideologiju. Političari se pojavljuju s izjavama da bi što lakše prihvatili prijedlog da se ovaj, po njima "utopijski sustav" - "stoljetna vjera" opiše kao neutralna sila; kao neka vrsta biološkog zakona, kao što je Darwinova teorija evolucije ili Einsteinova teorija relativnosti. Ali, filozofija nastala kao svjesni pokušaj da se preoblikuju ljudski životi i stvori novi lokus moći.
Neoliberalizam vidi konkurenciju i kompeticiju kao definiranje karakteristika ljudskih odnosa. To redefinira građane kao potrošače, za koje su demokratski izbori najbolje ostvarenje se kupnjom i prodajom; to je proces koji nagrađuje i kažnjava po zaslugama, odnosno po efikasnosti. Zagovornici neoliberalizma tvrde kako "tržište" donosi prednosti koje se nikada ne bi moglo postići planiranjem.
Pokušaje da se ograniči konkurencija zagovornici ovog sustava tretiraju kao neprijateljstvo slobodi. Porez i regulacija treba svesti na minimum, sve javne usluge treba privatizirati. Organizaciju rada i kolektivno pregovaranje sa sindikatima prikazani su kao poremećaj na tržištu koji sprječavaju nastanak prirodne hijerarhije dobitnika i gubitnika.
Nejednakost je za njih nešto što je kreposno: nagraditi treba ono što je korisno i što stvara bogatstvo, koje po njima kapa od gore prema dolje kako bi se jednog dana svi obogatili. Napori za stvaranje što ravnopravnijeg društva su, po njima, kontraproduktivni i moralno nagrizaju zajednicu (zato je kriminal, uključujući i prostituciju i zloporabe opojnih sredstava veći u neoliberalnih društvima nego u društvima s planskom ekonomijom). Na tržištu se osigurava da svatko dobije ono što zaslužuje. Pa tako kažu da lavice ubijaju, ali ne jedu prve, već lav dođe na servirano pa jede - jer je tako prirodno. Ali, ne vide kako vjeverice udomljuju mladunce drugih vjeverica ukoliko se njihovi roditelji ne mogu brinuti za njih.
Oni internaliziraju i razmnožavaju svoja vjerovanja. Bogataši se uvjeravaju da su stekli svoje bogatstvo preko zasluga, ne obazirući se na prednosti - kao što su: klasa kojoj pripadaju, nasljedstvo, političke veze i vrhunsko obrazovanje u privatnim centrima koje samo rijetki mogu platiti - koji su pomogli da učvrste to svoje bogatstvo. Po njima je siromah sam kriv što su mu počeci krivi za njihove neuspjehe, čak i kada bi mogli učiniti nešto da promijene te okolnosti. Tada se siromah moga služiti koruptivnim metodama, političkim i rodbinskim vezama, pa čak i seksom kako bi mogao doći na poziciju kolike tolike moći i materijalih sredstava da bi bio netko i nešto. Jer u neoliberalizmu je bitno biti netko i nešto.
Njima nije bitna struktura nezaposlenosti: ako nemate posao, to je zato što ste bez inicijative, ne zato što bez planiranja proizvodnja propada, a samim time i trgovina. Nisu bitni nemogući troškovi stanovanja: ako je vaša kartica u debelom minusu, to je jer si slab i neoprezan. Nije bitno što djeca više nemaju javnih površina za igru: ako oni postanu debeli, to je tvoja krivica, jer djecu ne vodiš na squash, tenis, skijanje, scuba, pilates, yogu... To nije krivica onih koji urbane zelene površine pretvaraju u mall-ove ili poslovne nebodere. U svijetu kojim upravlja kompeticija, oni koji zaostanu postati definirani i samo-definirani kao gubitnici.
Među rezultatima, koje je Paul Verhaeghe proveo na području 28 članica EU i dokumentirao u svojoj knjizi "Što sa mnom?" ("What about me?") razaznajemo epidemije samoozljeđivanja, poremećaja prehrane, depresije, usamljenosti, anksioznosti i socijalnih fobija. U njoj je Britanija okarakterizirana kao glavni centar Europe po prostituciji, usamljenosti i samoozljeđivanju, te konzumiranju narkotika, što i nije čudno, ako znamo da je Velika Britanija država u kojoj se neoliberalna ideologija vrlo rigorozno primjenjuje. No, podaci su zastrašujući i za druge drave, ipak svi danas živimo u neoliberalizmu.
Onda - Što je neoliberalizam?
Pojam neoliberalizam skovan je na sastanku u Parizu u 1938. kojim se trebalo definirati stanjem koje je dovelo do Crnog Petka 1929. i kraha svjetkse ekonomije, te što je dovelo do nove ideologije koju su vidjeli na primjeru socijaldemokracije Franklina Roosevelta i negovog "New Deal"-a i postupnog razvoja britanske socijalne države Među delegatima našla su se i dvojica muškaraca (Ludwig von Mises i Friedrich Hayek - oboje prognanici iz Austrije) koji su stanje neposredno prije kraha svjetskih burzi nazvali - neoliberalizam. Opisali su ga kao manifestaciju na kolektivizma koji je u to doba zauzimao isti spektar kao i komunizam.
U knjizi "Put do kmetstva" ("The Road to Serfdom"), koja je objavljena 1944., Hayek tvrdi kako planiranjem i drobljenjem individualizma od strane Vlade nezaustavljivo vodi do totalitarne kontrole. Kao i Mises svojoj knjizi "Birokracija" ("Bureaucracy"), "Put do kmetstva" naširoko se čitala. Tom knjigom Hayek je pao u oko nekim vrlo bogatim ljudima, koji su u novoj filozofiji vidjeli priliku da se oslobode regulacije i poreza. Kada je, 1947. godine, Hayek osnovao prvu organizaciju kojom bi proširio doktrinu neoliberalizma - udruga Mont Pelerin - dobio je financijsku potporu milijunaša i njihovih fondova.
Uz njihovu pomoć, Hayek je počeo stvarati ono što je Daniel Stedman Jones opisuje u "Gospodarima svemira" ("Masters of the Universe") kao "svojevrsni međunarodni neoliberalizam": prekooceanska mreža znanstvenika, poslovnih ljudi, novinara i aktivista. Pokret bogataša koji podupiru i financiraju niz thinktanks koji će poboljšati i promovirati ideologiju. Među njima su bili "American Enterprise Institute", "The Heritage Foundation", "Cato Institute", "Institut za ekonomska pitanja", "Centar za studije o privatnosti" i "Adam Smith Institute". Oni također financiraju akademske pozicije i odjele, posebice na sveučilištima u Chicagu i Virginiji.
Kako se razvijao, neoliberalizam je postao oštriji. Hayek je mišljenja kako bi Vlade trebale regulirati samo kompeticiju kako bi se spriječio monopol. Među američkim zagovornicima našao se i Milton Friedman koji je uvjerenja da je monopol nagrada za učinkovitost.
No, nešto drugo se dogodilo tijekom ove tranzicije. Krajem II. sv. rata države zapada su odlučile biti socijaldemokratske, pa je pokret je izgubio svoje ime. Godine 1951., Friedman je bio sretan da se magao opisati kao neoliberal. No, ubrzo nakon toga, pojam je počeo nestajati. Još čudnije, iako je ideologija postala jasnija, a pokret više koherentan, izgubljeno ime nije se zamijenilo novim nazivom.
U početku, unatoč obilnom financiranju, neoliberalizam je ostao na marginama. Nakon ubojstva Kennedy-ja stvoren je univerzalni konsenzus - ekonomski recepti John Maynard Keynes-a su se počeli široko primijenjivati. Puna zaposlenost i pomoć siromašnima, kao i pomoć Europi kao zajednički ciljevi SAD-a i država Zapadne Europe, dolaskom Lyndona Johnsona na vlast, nakon ubojstva Kennedy-ja, ti su projekti stali, a govorilo se da su stope poreza visoke i od Vlade se tražilo rezanje društvenih pomoći bez imalo bez srama, kao i prestanak razvoja novih javnih službi i sigurnosnih mreža.
No, u 1970, kad se dotadašnja ekonomska politika počela raspadati i ekonomska kriza pogodila obje strane Atlantika, neoliberalna ideja počela ulaziti u mainstream. Kao što je Friedman primijetio "kad je došlo vrijeme da se morao mijenjati ... postoji alternativa spremna tu da se podigne". Uz pomoć simpatija korumpiranih novinara i još korumpiranijih političkih savjetnika, elemente neoliberalizma, posebno njezin recept za monetarnu politiku, usvojeni su od strane administracije Jimmyja Cartera u SAD-u i Vlade Jima Callaghana u Velikoj Britaniji.
Nakon što su Margaret Thatcher i Ronald Reagan preuzeli vlast, ostatak paketa uskoro slijedi: masivno smanjenje poreza na bogatstvo i luksuz, drobljenje sindikata, deregulacije, privatizacije, outsourcing i kompeticija u javnim službama. Kroz MMF-a, Svjetsku banku, Ugovor iz Maastrichta i Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), uvedena je neoliberalna politika - često bez demokratskog pristanka - na najvećem dijelu svijeta. U nekim državama došlo je do krvavih ratova na nacionalnoj osnovi kako bi se u ratnom vihoru mogao uvesti neoliberalizam (primjer bivše Jugoslavije). Ono što je bilo najzapaženije je usvajanje neoliberalizma od stranki koje su nekoć pripadale lijevo: laburisti (u UK) i demokrati (u USA), na primjer. Kako Stedman Jones primjećuje, "teško je zamisliti bilo koju utopiju da su u potpunosti realizirane."
Može se činiti čudnim to što je doktrina koja obećava izbor i slobodu promovirana uz slogan "nema alternative". No, kako je Hayek primijetio za vrijeme posjetu Pinochetu u Čileu - jedan od prvih država u kojima se cjelo vrijeme u potpunosti primjenjuje njegov program - "moja osobna preferencija je prije sklonost liberalnoj diktaturi, nego sklonost prema demokratskoj vladi lišene liberalizma". Sloboda koju neoliberalizam nudi, što zvuči tako zabavna kad se iskazuje u općim uvjetima, ali van općeg shvaćanja liberalizam je za velike igrače.
Biti slobodan od sindikata i kolektivnog pregovaranja znači slobodu smanjenja plaća. Biti oslobođen regulacije znači slobodu trovanja rijeka, ugrožavanja radnika i prirode, naplate nepravedne stope kamata i dizajn egzotičnih financijskih instrumenata. Biti oslobođen od poreza znači slobodu raspodjele bogatstva tako da bogati budu još bogatiji, a siromašni još siromašniji.
Kao što je Julia Stein u dokumenatirala u svojoj knjizi "Šok" ("Shock"), teoretičari neoliberalizma zagovarao upotrebljavaju krize kako bi nametnuli nepopularne politike, a ljudi pod šokom događaja nisu na vrijeme uočili što se događa oko njih: na primjer, za vrijeme rata u Hrvatskoj prodano je i opljačkano više od 85% dobrostojećih tvornica koje su bile likvidne i masovno izvozile svoje proizvode na međunarodno tržište, dok je istovremeno vlada govorila kako su te tvornice srušene u vihoru rata. Ne sjećamo se baš da je npr. u Imotskom bio rat. Gorile su kuće srpskih Imoćana u Glavinama, ali rata nije bilo. Rata nije bilo ni na Braču, pa je uništena tvornica slatkiša u Nerežišćima. Kako je onda tih par tvornica moglo biti uništeno u vihoru rata? Recimo iskreno - one su opljačkane.
Gdje neoliberalna politika nije mogla ući, ona je nametnuta na međunarodnoj razini, kroz trgovinske ugovore u klauzuli "rješavanje sporova na razini investitor-država": U toj klauzuli sporove rješavaju ne regularni nacionalni kazneni ili trgovački sudovi, već offshore tribunali u kojima su suci korumpirani, pa korporacije mogu preko takvih tribunala pritisnuti državu da uklone socijalne i ekološke zaštite. Ovo se događa i u slučaju INA MOL-a, gdje su korumpirani političari iz redova HDZ-a po što po to htjeli odustati od arbitraže u tom slučaju (da bi se otkrilo kako je Ana Karamarko dobivala od MOL-ovog lobiste velika sredstva).
Još jedan paradoks neoliberalizma je taj što se po njima univerzalna kompeticija oslanja na univerzalnu kvantifikaciju i usporedbu. Rezultat toga je da radnici, tražitelji posla i javne službe svake vrste su podložni raznim smicalicama, gušeći se od strane režima procjene i praćenja, osmišljen kako bi se nagradio pobjednik i kaznio gubitnik. To je doktrina koju je predložio Von Mises kako bi nas "oslobodio birokratskih noćnih mora centralnog planiranja", a umjesto toga stvorio ovaj koji radnike frustrira, te uništava porizvodnost.
Neoliberalizam nije bio zamišljen kao sustav koji je samome sebi dostatan, ali je vrlo brzo to postao. Gospodarski rast (BDP) je znatno sporiji od uvođenja neoliberalizma (od 1980. godine u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i SAD-u pad je voliko velik da je nemjerljiv), nego što je u prethodnim desetljećima; ali ne i za vrlo bogate osobe i neproizvodne tvrtke. Nejednakost u raspodjeli dohotka i bogatstva, nakon 60 godina pada, naglo je porasla u tom razdoblju, obzirom na uništavanje sindikata, smanjenjem poreza, viših renti i kamata, privatizacije i deregulacije. Privatizacija i marketizacije javnih usluga i sektora kao što su energetika, vode, željeznica, zdravstvo, obrazovanje, ceste i zatvori (u SAD-u i Latinskoj Americi) omogućilo korporacijama postaviti "naplatne kućice" ispred osnovnih sredstava i njihovih usluga, bilo za građane bilo za vladu, u svrhu njihovog korištenja. Usluga je još jedan termin za nezarađeni prihoda. Kad platite napuhanu cijenu karte za vlak (recimo Eurotrain koji prometije na relaciji Paris-London), vidjet ćete kako samo 40% putne karte kompenzira operatora, trošak goriva, plaće radnicima, održavanje željezničkih vozila i pruga, te druge izdatke. Ostatak od 60% odražava činjenicu da se radi o sirovom profitu.
Oni koji imaju i pokreću britanske privatizirane ili polu-privatizirane usluge stvaraju ogromno bogatstvo malim ulaganjem s ogromnim povratkom sredstava iz svojin investicija. U zemljama bivšeg istočnog bloka, uključujući i ex DDR i sex SFRY i Indiji, oligarsi su (najčešće kriminalnim radnjama) stekli državnu imovinu kroz njihovu rasprodaju političkim podobnicima. U Meksiku, Carlos Slim dobio je kontrolu nad gotovo svim fiksnim i mobilnim telefonskim uslugama i ubrzo je postao najbogatiji čovjek Latinske Amerike.
Financijalizacija, kao što je Andrew Sayer primjećuje u knjizi "Zašto ne možemo priuštiti bogate" ("Why We Can’t Afford the Rich"), ima sličan učinak. "Kao i usluge", tvrdi on, "kamate su... neostvareni prihodi koje se prikupe bez ikakvog napora". Tako siromašni postaju siromašniji, a bogati još bogatiji, bogati stječu sve veći nadzor nad najvažnijom i ključnom imovinom: monetom. Kamate su, u ovom slučaju, većinom bankarski transferi od siromašnih (koji plaćaju velike kamate na kredite) prema bogatima (koji uživaju u plodovima štednji ili dioničarstva). Kao što su cijene nekretnina i povlačenje državnog financiranja opterećenje za javni dug (naprimjer: zamjena studentskih stipendija za studentske kredite), u kojima banke i njihovi rukovoditelji ostaju čisti, jer je država tako regulirala stvari. Sayer tvrdi da su posljednja četiri desetljeća karakterizirala prijenos bogatstva, ne samo od siromašnih prema bogatima, već i unutar redova samih bogataša: od onih koji bi svojim sredstvima stvaraju nove proizvode i/ili usluge prema onima koji bi svojim sredstvima kontroliraju postojeću imovinu i usluge berbom kamata ili kapitalne dobiti. Zarađeni prihod (nekada) zamijenjen prijenosom prihoda (sada).
Neoliberalna politika danas je svugdje bazirana na tržišnim nedostacima. Ne samo što su banke prevelike za propasti (iako su na Islandu propale zbog čega je došlo do bankrota države, ali to je duga priča), već i na način da su korporacije sada zadužene za pružanje javnih usluga, koje su nekada bile u rukama države. Kao što je Tony Judt je istaknuto u knjizi "Zemlja Bolesnog tržišta" ("Ill Fares Land"), Hayek je zaboravio da je nedopustivo urušavanje vitalnih nacionalnih usluga, što znači da konkurencija ne može okrenuti njihov smjer, pa posao uzima profit, a država zadržava rizik. Što je veći neuspjeh javnih službi (sada u rukama privatnih tvrtki), to je ideologija postaje ekstremnija. Vlade koriste neoliberalne krize, izgovor i priliku da smanji poreze, kako bi privatizirale preostale javne službe, i na taj način stvarali rupe u mreži socijalne zaštite, deregulirali korporacije i regulirale građanstvo. Država koja sama sebe mrzi sada tako propada kroz svako tijelo javnog sektora kojeg je privatizirala.
No, to još nije sve - najopasniji utjecaj neoliberalizma nije ekonomska kriza kojeg je uzrokovala, već politička kriza. Kao što je domena države smanjena, tako je i smanjena naša sposobnost da promijenimo tijek naših života putem izbora. Sve manje ljudi izlazi na izbore i zanima se za politiku, ako to i rade, rade veoma površno ne shvaćajući bit i nit poveznicu. Ljudi su hipnotizirani neoliberalnom teorijom koja tvrdi da ljudi mogu ostvariti svoj izbor kroz potrošnju. No, neki imaju više za potrošiti od drugih: kod velikog potrošača, odnosno "dioničara demokracije", i kod malog potrošaća koji ne može donirati ni za jednu stranku glasovi nemaju jednaku težinu. Rezultat je onemoćenje siromašnih i uništenje srednje klase. Razlog je tome što su desne stranke i bivše lijeve stranke usvojiti iste odlike neoliberalnoe ideologije, pa je na taj način ljevica nestala i pretovorila se u desnicu, a desnica postala ekstremna desnica što onemoćale okreće od izlazaka na izbore. Tako se veliki broj ljudi koji su okrenuo od politike. To je bio razlog nastanka socioal-nacionalistčke stranke u Njemačkoj, jer je pod pritiskom neoliberalizma koji je doveo do sloba burzi u Njemačkoj dovelo do reakcije da se socijalistička stranka Njemačke preobratila u ekstremnu desnicu pokušavajući spasiti što se spasiti da. U drugoj fazi zbog ludila vođe stranke dolazi do najgoreg rata ikada viđenog na Zemlji.
Zapamtimo da su fašistički pokreti izgradile svoje baze ne od politički aktivnog, već politički neaktivnog stanovništva koji su se osjećali kao 'gubitnici', jer su smatrali, često točno, kako nemaju pravo glasa, odnosno uloga u političkim krugovima. Kada se politička rasprava više ne širi prema dolje, prema običnim ljudima koji samo žele raditi i od svoga rada pošteno živjeti, ljudi postaju osjetljivi, pa im se svako umetanje parola, simbola i osjećaja koji bi im podigli samopouzdanje i vratilo nadu može naići na plodno tlo. U Hrvatskoj primjer Petrova i Sinčića, a odbacivanje Laburista i ORaH-a kao snaga koje bi, kada bi im se dala prilika, mogle učiniti preokret. Otuda i jačanje klerofašizma, odnosno neoustaštva u Hrvatskoj, a neočetništva u Srbiji. Judt je objasnio da kada je gusta mreža interakcija između naroda i države je sveden na ništa osim autoriteta i poslušnosti, jedina preostala sila koja nas povezuje je državna vlast. Što se tiče totalitarizma za Hayeka je veća vjerojatnost da će se ono pojaviti kada Vlada, nakon što izgubi moralni autoritet koji proizlazi iz pružanja javnih usluga, svede se na "čistu birokratsku radnju u kojoj je država pametna, a građanin je mora slušati."
Neoliberalizam je zbog krize (2008.-2014.) djelomično zaustavljen i nije u potpunosti uspio. Iako su se neke države (prije svega skandinavske i zemlje beneluksa) se okrenule novoj socijalnoj državi, ta zombi doktrina tetura dalje (u državama bivšeg komunističkog bloka), a jedan od razloga je njegova anonimnost. Nevidljiva doktrina nevidljive ruke promovirana nevidljivim pristašama. Polako, vrlo polako počelo je otkrivati svoje pravo lice. Smatra se da je Institut za ekonomska pitanja, koji je tvrdio snažno u medijima protiv daljnje regulacije duhanske industrije, a kojeg je potajno financirao British American Tobacco, navodno u rukama Vatikana i to od 1963. Zna se isto tako da su Charles i David Koch, dvoje najbogatijih ljudi u svijet, osnovali preko Instituta pokreta "Tea Party" koji otvara svoje podružnice diljem svijeta. Trag ih vodi i do MOST-a, novoosnovane hrvatske stranke koji su bili iznenađenje zadnjih parlametarnih izbora u Hrvatskoj.
No, sve je ovo pretpostavka, je je anonimnost neoliberalizma žestoko čuvana. Oni koji su pod utjecajem Hayek, Mises i Friedman često odbacuju pojam, no, oni nam ne nude zamjenu. Neki sebe opisuju kao klasičnog liberala, ali ti su opisi i opreci s onim što zagovaraju.
コメント