Piše: Mikula Zancchi
Svako od nas radi, ili zna nekoga tko radi za poslodavca putem ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova, ugovora o djelu, putem zadruge, ili eventualno na sezonskim poslovima ili na stručnom osposobljavanju ili usavršavanju.
Ovi ugovori su od nivoa statističke greške postali gotovo redovan način radnog angažiranja i zauzeli značajno mjesto odmah iza radnog odnosa, s dugoročnim trendom da u jednom trenutku postanu dominantni. Što je svima njima zajedničko?
Prva zajednička karakteristika je kako prema zakonskom okviru (Zakon o radu i posebni zakoni) radnici koji rade na osnovi ovih ugovora nemaju gotovo niti jedno pravo u vezi s radom, iako sudjeluju u procesu rada, na poslovima koji kontinuirano postoje, spadaju u djelatnost poslodavca i nisu obvezno-pravne već radno-pravne prirode. Izuzetno nizak nivo prava radnike čini jeftinim i ranjivim – to su činjenice kojima ovi ugovori duguju takvu popularnost, kako u privatnom tako i u javnom sektoru. Druga zajednička karakteristika je kako su svi ovi ugovori regulirani na neustavan način.
Kako smo došli do ovog zaključka?
Na osnovu članka 141. Ustava Republike Hrvatske, međunarodni ugovori sklopljeni i ratificirani, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj snazi su iznad zakona.
U analizi koja slijedi prikazana je nesuglasnost Zakona o radu s nizom potvrđenih međunarodnih ugovora u oblasti radnog prava, i to u dijelu koji se odnosi na rad izvan radnog odnosa. Rezultat ove nesuglasnosti je što je Zakonom o radu stvoren režim rada u kojem nisu prepoznata određena prava radnika koja spadaju u općepriznata prava svih zaposlenih osoba, odnosno onih osoba koja sudjeluju u procesu rada, bez obzira na pravnu osnovu njihovog angažiranja.
Kako to izgleda na konkretnim primjerima?
1. Konvencija 11 Međunarodne organizacije rada o pravima udruživanja poljoprivrednih radnika iz 1921. godine (u primjeni od 24.11.2000.) proklamirala je pravo na udruživanje svim radnicima angažiranim na poljoprivrednim poslovima na isti način kao industrijskim radnicima. Radnici izvan radnog odnosa (koji rade na privremenim i povremenim poslovima) međutim nemaju pravo na udruživanje – niti mogu osnovati sindikat, niti biti njegovi članovi, niti djelovati u okviru sindikata. Riječ je dakle o uskraćivanju jednog od osnovnih prava radnika.
2. Slično prethodnoj konvenciji, Konvencija 87 Međunarodne organizacije rada o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava jamči pravo na udruživanje svim radnicima bez ikakvih razlika. Opet, radnici koji su izvan radnog odnosa angažirani su suprotno odredbama Konvencije 87 jer pravo na udruživanje – nemaju.
3. Iz nesuglasnosti s Konvencijom 87 nužno slijedi i nesuglasnost Zakona o radu – rada izvan radnog odnosa – s Konvencijom 98 Međunarodne organizacije rada o primjeni principa prava organiziranja i kolektivnog pregovaranja. Budući da radno angažiranim osobama nije priznato pravo na organiziranje, uključujući i ono sindikalno, ne mogu uživati prava iz ove Konvencije, iako se ona mora primjenjivati na sve radnike bez izuzetaka. Ne postoji način kako bi se ovi radnici uključili u kolektivno pregovaranje; također, ne postoji zakonska obveza kolektivnih ugovora za radnike izvan radnog odnosa.
4. Odredbe Zakona o radu u dijelu o radu izvan radnog odnosa suprotne su Konvenciji 132 Međunarodne organizacije rada o plaćenom godišnjem odmoru. Konvencija se primjenjuje na sve radnike, koji mogu uživati ovo pravo pod uvjetima i na način uređen nacionalnim zakonodavstvom. Zakonodavcu je dakle ostavljen način uređenja korištenja ovog prava, a ne diskrecijska ocjena hoće li ga radnici moći uživati, ili ne. Radnici koji su angažirani izvan radnog odnosa ovo pravo međutim ne mogu uživati. Ono se ni ne podrazumijeva za radnike koji su zaista kratkotrajno angažirani prema specifičnim ugovorima. Ali mora se dopustiti onima koji rade po jednom ili više takvih ugovora kod istog poslodavca u kontinuitetu i po nekoliko godina (a takvih primjera je na pretek).
5. Konvencija 156 Međunarodne organizacije rada o jednakim mogućnostima i tretmanu za radnike i radnice s obiteljskim obvezama u kojoj se u članu 2. jamče prava radnicima s porodičnim obvezama u svim privrednim djelatnostima i svim kategorijama, dakle bez izuzetka i bez različite pravne osnove. Ovo međutim prema Zakonu o radu ne vrijedi za radnike izvan radnog odnosa – opet, postoji jasna neusklađenost s Konvencijom.
6. Kako je često dolazilo do izražaja u polemikama koje su se ticale Zakona o financijskoj podršci obiteljima s djecom, Zakonom o radu krše se odredbe Konvencije 183 Međunarodne organizacije rada o zaštiti materinstva. Člankom 2. ove Konvencije je određeno kako će se ona primjenjivati na sve zaposlene žene, uključujući i one zaposlene u netipičnim oblicima rada. Sasvim je izvjesno kako je namjera Konvencijom obuhvatiti sve žene koje sudjeluju u procesu rada, bez razlike. Zakon o radu u dijelu koji se tiče rada van radnog odnosa međutim ne sadrži odredbu o pravima radno angažiranih žena koja su uređena ovom Konvencijom. Tako one ne mogu ostvariti ni pravo na porodiljski dopust, radi njege djeteta, kao ni odsustvo radi posebne njege djeteta, koji su na osnovu Zakona o radu utvrđeni samo u odnosu na osobe u radnom odnosu.
Činjenica je kako je Zakon o financijskoj pomoći obiteljima s djecom uveo kategoriju „drugih naknada“ kako bi donekle ublažio posljedice ovakvog stanja, dovela je samo do drugačijeg oblika diskriminacije žena koje su angažirane izvan radnog odnosa kada je riječ o naknadi koju će dobivati, dok su im navedena prava po osnovu trudnoće i materinstva i dalje uskraćena (isto vrijedi i za očeve u dijelu prava koja oni ostvaruju samo ako su u radnom odnosu).
7. Zakon o radu je u dijelu kojim se regulira rad izvan radnog odnosa suprotan slijedećim odredbama Revidirane europske socijalne povelje:
a) Dio II., članak 2. stavak 1: Radno angažirane osobe izvan radnog odnosa nemaju pravo na razuman broj dnevnih i tjednih radnih sati. Opća ograničenja se na njih ne primjenjuju tako da je moguće na primjer uspostaviti radni tjedan od 16 radnih sati svih sedam dana u tjednu. Ovako nešto je daleko iznad trajanja uobičajenog radnog vremena prema Zakonu o radu (40 radnih sati, uz mogućih 8 sati prekovremenog rada tijekom jednog radnog tjedna).
b) Dio II., članak 2. stavak 2: Radno angažirane osobe izvan radnog odnosa nemaju pravo na dane plaćenog dopusta za vrijeme državnih i drugih praznika, u skladu sa Zakonom o državnim i drugim praznicima u Republici Hrvatskoj.
c) Dio II., članak 2. stavak 3: Radno angažirane osobe izvan radnog odnosa nemaju pravo na plaćeni godišnji odmor.
d) Dio II., članak 2. stavak 3: Radno angažirane osobe izvan radnog odnosa nemaju pravo na period tjednog odmora koji će se, u mjeri u kojoj je to moguće, poklopiti s danom koji je tradicionalno ili po običaju dan odmora.
e) Dio II., članak 4. stavak 2: Radno angažirane osobe izvan radnog odnosa nemaju pravo na povećanu stopu naknade za prekovremeni rad. Navedena odredba dopušta mogućnost izuzetaka od ovog pravila u određenim slučajevima – Zakon o radu međutim uopće ne prepoznaje prekovremeni rad izvan radnog odnosa, pa ni pravo na uvećanu zaradu i stoga ne uvodi izuzetke jer nije normirano ni samo pravilo. Ovakvo opće normiranje nevezano za specifičnosti konkretnih profesija, svakako nije u suglasnosti s potencijalnim izuzetkom iz Povelje.
f) Dio II., članak 4. stavak 4: Radno angažirane osobe izvan radnog odnosa nemaju pravo na razuman period otkaznog roka u slučaju prekida radnog odnosa. Ove osobe nemaju pravo na otkazni rok, kao ni na otkazni postupak. Njihov ugovor o radnom angažiranju može se otkazati u bilo kom trenutku iz bilo kojeg razloga, ili bez razloga. Ovakvo uređenje potpuno je suprotno postojanju radno-pravne zaštite radnika od otkaza kao civilizacijske tekovine i naravno potpuno je suprotno pravu normiranom Poveljom.
g) Dio II., članak 5: Radno angažirane osobe izvan radnog odnosa nemaju pravo na organiziranje, o čemu je već bilo riječi. Ovo pravo je apsolutno isključeno u odnosu na sve radnike, iako se radi o kategoriji radnika koji ne spadaju u potencijalne izuzetke koje određuje Povelja.
h) Dio II., članak 6: Radno angažirane osobe izvan radnog odnosa nemaju pravo na kolektivno pregovaranje. Ovaj nedostatak nužno proistječe iz kršenja prava na organiziranje. Ovoj kategoriji radnika nije priznato ni pravo primjene kolektivnih ugovora koji su donijeti kod poslodavca. Ne mogu ostvariti niti jedno od kolektivnih prava – pored nabrojanih nemaju na primer ni pravo na štrajk.
i) Dio II., članak 8: Radno angažirane žene izvan radnog odnosa nemaju pravo na zaštitu materinstva. One ne uživaju ni pravo na plaćeni porodiljni dopust, ni pravo na zaštitu od otkaza, kao ni druga prava zajamčena ovim članom Povelje.
Osim što su neustavne u smislu neusklađenosti i nesuglasnosti s ratificiranim međunarodnim instrumentima, odredbe koje se odnose na rad izvan radnog odnosa u Zakonu o radu – a i drugim zakonima kojima se one dalje razrađuju i kojima se utvrđuju režimi rada koji se oslanjaju na neustavne odredbe iz Zakona o radu – neustavne su i u odnosu na članke 55. i 56. Ustava RH, kojim svatko ima pravo na rad i na zaradu kojim može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život. Dakle, svako može uživati ova prava i ne može ih se odreći. Ustavom se jamči pravo na rad. Ovo međutim ne znači kako se zakonom može derogirati odredba čl. 56 koji govori o dostojnom životu. Radnici izvan radnog odnosa međutim ta prava uglavnom ne uživaju. Oni nesumnjivo nemaju pravo na plaćeni godišnji odmor i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa jer i nisu u radnom odnosu; kod pojedinih oblika rada izvan radnog odnosa može se govoriti i o drugim kršenjima, na primer osoba na stručnom osposobljavanju ili usavršavanju nema pravo na pravičnu naknadu za rad, dok se kod privremenih i povremenih poslova može argumentirano reći kako ne postoji pravo na ograničeno radno vrijeme, osim u nekim posebnim režimima (a i u tim režimima ono značajno odstupa od međunarodnih standarda). Eto još jedne neusklađenosti Zakona o radu i drugih navedenih zakona s Međunarodnim propisima.
Već se može naslutiti kako se interpretacija vlasti neće poklopiti s ovom. U njihovim potencijalnim argumentima svakako će se istaći kako je rad izvan radnog odnosa realnost u mnogim državama svijeta, kako prema Ustavu zakonodavac sam uređuje kako će izgledati realizacija prava na rad, kako se svi spomenuti međunarodni instrumenti odnose samo na rad u radnom odnosu, i kako zapravo ništa nije sporno u neolibertarijanskoj regulativi koja opstaje već 30 godina. Sporno je međutim, i pored takvih „argumenata“ koji su politikantski a ne pravni, apsolutno sve. Rad izvan radnog odnosa zaista postoji u mnogim državama svijeta. Takav rad je jednokratan, ne spada u osnovnu djelatnost poslodavca i zasnovan je na nekim specifičnim okolnostima. On nema karakteristike radnog odnosa zato što postoji specifičnost radnog angažiranja – na primer, kod ugovora o djelu zaposlenik se ne plaća po radnom satu već po krajnjem rezultatu. Postoje regulirani i privremeni i povremeni poslovi, kao i neki drugi oblici rada izvan radnog odnosa kojih u našem zakonodavstvu nema. Ono što im je međutim zajedničko je kako radnici na tim ugovorima uživaju korpus prava koji je apsolutan i nesumnjiv. Oni uživaju sva, ili veliku većinu prava koja su regulirana međunarodnim instrumentima. Kada se pojavi neki novi oblik rada, najprije ga sudovi a zatim i zakonodavci normiraju imajući kao centralnu fokusnu točku radni odnos, i prava iz radnog odnosa. Nije dakle problem u postojanju rada izvan radnog odnosa u RH, nego njegova regulacija.
Nigdje, međutim, ne postoji pravni monstrum kao u Zakonu o radu. Činjenica kako je to prepoznato i priznato i u Akcijskom planu koji je prošle godine usvojila Vlada RH, a kojim se predviđa kako se rad izvan radnog odnosa redefinira tako tim radnicima garantiraju osnovna prava – ovo je vjerojatno i jedan od razloga odlaganja harmonizacije s pravom EU, budući kako bi od takve promjene korist imali isključivo radnici a poslodavci samo „štetu“, gledano iz ugla prestanka korištenja režima ekstremne radne eksploatacije koja je sada općeprisutna.
Ako se razmatra „argument“ kako su pojedina prava rezervirana za radni odnos i kako se međunarodne konvencije ne odnose na sve radnike – lako će se utvrditi kako u slučaju navedenih konvencija nije validan. Najprije, mnogi prijevodi, a i originali na nekom stranom jeziku koriste termin „radnik“ koji podrazumijeva svaku osobu koja radi, odnosno ulaže rad u radno-pravnom smislu, ili jednostavno – kao Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima – koriste izraz „svatko“. Drugo, pojedini instrumenti jasno navode kako njihov domet obuhvaća sve radnike, uključujući i atipične oblike rada. Konačno, navedene konvencije reguliraju na nadnacionalnom nivou neka od osnovnih prava radnika i postavljaju univerzalne standarde uvjeta rada. I nema ni govora o tome kako su njihovi tvorci imali u vidu samo određenu kategoriju radnika; takvo tumačenje je samo nevješto izigravanje svrhe donošenja ovakvih konvencija – a to je upravo unifikacija standarda rada na svjetskom, odnosno europskom nivou.
Comments