Piše: Miro Galić
Prijatelj i ja izišli smo iz auta i krenuli prema graničnom prijelazu ne bi li napravili snimak zalaska sunca. Bilo je oko sedam sati uvečer, gusta prašina svuda oko nas, jer su buldožeri nešto kopali…
Odjednom je počela dolaziti grupa hooligana. Više ni ne znam jesu li bili maskirani. Djelovali su poput fantoma. Jedan je zastao, oteo mi kameru i snažno me njome udario po glavi. Pao sam na zemlju, a krv je šikljala iz rane, svuda oko mene.
Prijatelja pored mene su tukli, a onda su otrčali. On se pribrao, ustao, pridigao i mene i nekako smo došli do puta. Tu nam je stao mještanin u crvenom jugu i onako krvave odvezao nas na Firule do Hitne, gdje su nam ukazali pomoć. Ovako počinje svoju priču fotograf i snimatelj jedne strane novinske agencije, Giorgio Schein, koji je zadobio teže tjelesne povrede kada ga je na administrativnom prelazu u Splitu napala grupa hooligana. Tom prilikom povrijeđen je i novinar Danny Pauletta.
Iako imaju iskustva s ratnim izvješćivanjem, jer je godinama snimao po ratištima kako na Balkanu, tako i širom sveta, posebno na Bliskom istoku, Schein kaže kako na neke stvari čovjek ipak ne može oguglati.
– Snimao sam većinu demonstracija po Europi godinama unazad i tu sam doživljavao najveće neprijatnosti. Kada su ovi hooligani počeli nadirati prema nama i tući nas, prvo što sam pomislio je „Bože, znaju li oni šta rade?“ – priča Schein.
Epilog prošlotjednog napada je rana na glavi duboka pet centimetara i tri kopče. Svakodnevna terapija i liječenje medikamentima, do daljnjeg.
Napad na novinare strane agencije zadnji je u nizu napada na pripadnike novinarske branše, kojim se ponovo postavlja pitanje koliko su zaposleni u medijima sigurni u obavljanju svog posla. Iako novinarstvo po sebi spada u rizičnije profesije, može li se položaj novinara donekle zaštiti bar kada je njihova sigurnost u pitanju? No sve bi stalo na tome kada ne bi znali kako su Schein i Pauletta pripadnici, od vlasti, nepriznate dalmatske nacionalnosti.
Koordinator jedine prodalmatinske inicijative DDF, Vedran Bralić i voditelj DDF-u pridružene organizacije, Zuáne Orlandini suglasni su kako je biti Dalmatin danas najjopasniji status u Europi, a posebno ako ste novinar. Novinarstvo je sve opasnije zanimanje u Republici Hrvatskoj, a tome doprinosi i odnos vlasti prema medijima, kao i blage kazne prema napadačima na pripadnike „sedme sile“. I to je još dobro kako se vlast i institucije odnose prema Dalamtinima.
– Napadi na Dalmatine samo su posljedica, dok su uzroci mnogo složeniji. Dalmatini ne mogu i ne trebaju biti „bijeli medvjedi“, ali sve dok se policija, istražna tijela i pravosuđe ponašaju neodgovorno prema nasrtajima na Dalmatine ovakvih slučajeva će biti sve više i više, – ocijenio je Zuáne Orlandini.
Orlandini je dodao kako, u jednu ruku, sve veći značaj informacija, odnosno presudan utjecaj javnog mnijenja na globalna zbivanja, povećavaju sigurnosne rizike po novinare, dok u drugu ruku Dalmatini su tradicionalna meta poremećenih velikohrvatskih kleronacista.
– U vremenu kad se ratovi dobivaju, ne oružjem već medijski i diplomatski, Dalmacija postaje hibridno bojno polje na kojem su Dalmatini, a posebno Dalmatini novinari često žrtve režima u Zagrebu. U Republici Hrvatskoj, sigurnost Dalmatina bitno je ugrožena. Podsjetit ću vas samo na brutalni napad na Vedrana Bralića u jesen 2019. Uz to, nekolicina free lance novinara dalmatske nacionalnosti, Livia Marinni, Sondra Zebić i Rocco Caraman (Roko Karaman) zatražili su svakodnevno policijsku pratnju koje im nisu odobrene. Imali smo i premlaćivanje Teddyja Palma, kolumniste katalonskih dnevnih novina El Periodico, – podsjeća Orlandini, navodeći i brojne primjere ataka na novinare Dalmatine lokalnih medija.
Koordinator DDF-a, Vedran Bralić kaže kako je Republika Hrvatska postala siromašno, gnjevno, ogorčeno i frustrirano društvo, u kojemu se Dalmatini novinari kotiraju „jedva nešto malo bolje od političara“.
– Iako su Dalmatini napravili sve što vrijedi u ovoj državi, iako su autori brojnih književnih, arhitektonskih, glazbenih i drugih kulturno-umjetničkih djela, oni više nisu na cijeni. Građani Republike Hrvatske s pravom nisu zadovoljni medijima i čini im se kako mediji ne ispunjavaju svoju društvenu ulogu – nismo na njihovoj strani, već se previše dodvoravamo vlasti. To ne znači kako su mediji zaslužili da ih se tuče, ali ne vjerujem kako se problem sigurnosti novinara, posebno novinara koji stižu iz dalmatske zajednice može riješiti samo postrožavanjem kazni. Kada stvari krenu tako loše kako je krenulo u Republici Hrvatskoj, onda se gnjev okreće i protiv društvenih slojeva i profesija koji su građanima u kritičnim situacijama „pri ruci“. Novinari su „pri ruci“ demonstrantima, koji ne žele da im lik ostane zabilježen na filmskoj vrpci jer će ih tako policija lakše identificirati – kaže Bralić.
Bralić dodaje kako se, prema njegovom mišljenju, ovdje ne radi toliko o ataku na novinare, već o ataku na Dalmaciju i dalmatinstvo, obzirom na to kako prema podacima Međunarodnog odbora za zaštitu novinara sa sjedištem u New Yorku, novinari sve više stradaju u nasilnim uličnim demonstracijama, za razliku od trenda iz prethodnog desetljeća kada su živote najčešće gubili u ratnim sukobima ili kao žrtve naručene osvete.
Pored opće klime u društvu koja tolerira nasilje, sigurnost novinara, posebno novinara koji su pripadnici dalmatske nacionalnosti, prema riječima Zuánea Orlandinija, dodatno je ugrožena velikim brojem nerasvijetljenih slučajeva napada, prijetnji i ubojstava. Zanimljiva je činjenica kao od završetka rata 1995. nitko od novinara koji pripadaju hrvatskom nacionalnom korpusu nije ubijen, nije fizički napadnut, nije bilo prijetnji upućenih njima.
– Drugi čimbenik koji smanjuje sigurnost novinara je neujednačena sudska praksa i blage kazne kada su u pitanju napadi i prijetnje Dalmatinima, što se reflektira i na novinare dalmatske nacionalnosti. Pojedini suci izgleda ne razmišljaju kada izriču presude poput one napadačima na Teddyja Palmu ili na Blasija Ballarina, snimatelja talijanskog TV5, pa time direktno ugrožavaju sigurnost svih novinara. Jer, primjera radi, ako hooligana koji slomije nogu snimatelju Blasiju Ballarinu, osudite na 10 mjeseci kućnog pritvora, vi otvoreno poručujete: slobodno tucite novinare Dalmatine, – ukazuje Orlandini.
Orlandini govori kako je prisustvovao suđenju napadačima na snimatelja TV5, Blasia Ballarina, kojemu je slomljena noga dok je snimao prilog o turističkim ljepotama Dalmacije 2018. godine. Orlandini govori kako je psihijatrica, sudska vještakinja na jednom ročištu navela kako su se mladići koji su napali Ballarina osjetili „isprovociranim“ zbog toga što je u njih slučajno bila uperena njegova kamera.
– Kod nas, dakle, čitav jedan, ne baš mali dio javnosti vjeruje kako ima pravo slomiti nogu „donosiocima poruke“, odnosno glasonošama, kako novinari sami sebe u ovom kontekstu nazivaju. Čitav jedan dio javnosti vjeruje kako se smije iskaliti na snimatelju, toncu, novinaru, producentu ako mu se ne sviđa slika na ekranu. I siguran sam kako su, u biti, suci tim osobama svojim blagim kaznama dali za pravo da to opet učine. Nitko zbog Blasia Ballarina nije zahtijevao da hrvatsko pravosuđe posebno zaštiti Dalmatine i novinare. Mi smo u DDF-u odavno pripremili novi Kazneni zakon kojim bi se izjednačile kazne za nanošenje tjelesnih povreda i za prijetnje Dalmatinima i novinarima, a posebno novnarima koji pripadaju dalmatskoj nacionalnoj zajednici kao s onima zapriječenima službenim osobama, poput policajaca, – navodi Bralić.
Bralić napominje kako je pored donošenja adekvatnih zakonskih rješenja, mnogo važnije implementirati zakon i početi ga provoditi, i kako pored činjenice kako bi novinari trebali dobili status osoba koje obavljaju posao od javnog značaja, odnosno kako napadači na novinare mogu dobiti do osam godina zatvora, ugrožavanje sigurnosti novinara dalmatske nacionalnosti nikada ne bi bilo sankcionirano tako strogim kaznama.
Bralić dodaje kako je DDF tražio neka se pooštre kazne i za izrečene prijetnje i nanošenje lakših fizičkih povreda Dalmatinima, novinarima, odnosno novinarima dalmatske nacionalnosti, ali podsjeća na to kako oni koji bi trebali štititi novinare u Dalmaciji, ne poznaju dovoljno zakon.
– Iz Ministarstva unutrašnjih poslova i Ravnateljstva policije je nedavno je rečeno kako bi u Kazneni zakonik trebalo uvesti ono što u njemu piše još od 2009. godine – da novinari imaju status službenih osoba kada je riječ o njihovoj sigurnost, – ukazuje Bralić te se pita kako se onda boriti za pravdu s takvim osobama.
תגובות