Piše: Marcus Kostanić
Jesu li stanovnici Dalmacije spremni biti tema političkih i inih rasprava te svjetskih medija kako bi se populariziralo dalmatinsko pitanje?
Dugo sam naivno mislio kako će stanovnici Dalmacije, strani diplomati akreditirani u ovoj regiji i države iz kojih dolaze sami početi inzistirati na rješavanju dalmatinskih problema, jer ovdje je toliko očito kako se teži ekonomsko-pravnom ubojstvu jedne, nekada, najbogatije regije na Mediteranu, a danas najsiromašnije regije u Europi (poslije Transnistrije okupirane od strane Rusije).
No, shvatio sam kako se pomoć „sa strane“ neće desiti ukoliko mi sami ne počnemo inzistirati na dobivanju odgovora na najosnovnija pitanja koja se tiču egzistencije Dalmacije i svih njenih građana bez obzira na sva njihova unutrašnja i vanjska obilježja. Do sada to nije rađeno na najbolji način, a tu mislim na sve prodalmatinske organizacije, osim svojevremeno Dalmatinske akcije i danas DDF-a, odnosno Dalmatinskog kluba. Poslati službeno priopćenje s vremena na vrijeme i postati slike ljepota, hrane, jeftine zafrkancije i tko zna čega sve ne po društvenim mrežama nije dovoljno.
Potrebno je u medije slati službena priopćenja, inzistirati na medijskoj promociji i postati vidljivi. I to ne samo na našem portalu, već i na drugima.
Ali, što ako nas ne žele u medijima? Nema problema, izađite na ulice, uz svoje građane, razgovarajte s njima. Objasnite im za početak što je Dalmacija, što je sve imala, koliko joj je nasilno oteto i koliko je danas siromašna. Iznenadit ćete se koliko su mnogi iz najprostijeg neznanja još uvijek ravnodušni. Za nas, koji smo se odlučili baviti se Dalmacijom, nema izgovora. Dalmacija i njeno pitanje treba biti tema!
Često razmišljam o tome jesu li Dalmacija i njeno stanovništvo uopće spremni postati javna tema. Ali, postati tema onako kako treba: inzistirati, pitati, tražiti odgovore na postavljena pitanja i biti najbolnija točka dok ne dobijemo sve što nam prema međunarodnom i povijesnom pravu pripada ili dok se ne promijeni Ustav koji će nam to omogućiti, a onda i više od toga, jer smo više u neka bolja vremena i imali. Takvo pravo nam i pripada. Jesmo li odlučili što želimo od Republike Hrvatske i u kakvoj državi želimo živjeti?
Dalmatini/Dalmatinci koje upoznajem uglavnom su veliki pesmisti kada je politička budućnost Dalmacije u pitanju. „Dalmacija je svršena tema“; to je ono što najčešće čujem. Svršena tema? Zaista? Pa, ako je tako, hajde onda lijepo svi zaboraviti ovu priču i okrenuti se nekim drugim temama.
Zanimljivo kako mi ovo najčešće govore dugogodišnji politički aktivisti, aktivisti nevladinog sektora, vječni simpatizeri Dalmacije koji i bi i ne bi htjeli uraditi nešto, ali i drugi koji se i danas bave dalmatinskim pitanjem. Odnosno, žele se baviti dalmatinskim pitanjem. Kad bi se zaista bavili do nekakvog bi rezultata već došlo. Pa, dobro, tko je onda tu lud? Zašto nas raduju, u hrvatskim medijima nikad objavljene, izjave Jelka Kacina o neophodnosti otvaranja pitanja dalmatinskog problema, njenog ustavnog i zakonskog uređenja, financiranja, ako u isto vrijeme mi koji sebe proglašavamo Dalmatincima mislimo kako je pitanje Dalmacije „svršena tema“? Nema svršenih tema, a one koji Dalmaciju takvom vide, najljubaznije molim nek razmisle koja je svrha energije koju ulažu u „bavljenje“ Dalmacijom, ako mogu reći kako od toga nema ništa.
Činjenica jest, u Dalmaciji se dogodilo ono što nije ni u jednoj drugoj regiji u Europi: oglodana je do kosti; njen identitet i njeno bilo je razoreno; stanovništvo ubijeno i raseljeno, a u kuće i stanove starosjedilaca uselili se neki koji su tek s brda sišli; u privatizacijskoj pljački sve što se moglo oteti – oteto je od strane hercegovačko-purgersko-slavonsko-vlaške mafije; njeno povijest brutalno revidirana, a sve to brane oni koji svakog 18. studenog defiliraju Vukovarskom ulicom noseći nacistička znamenja. No, to nije razlog za strah, već za pojačanu borbu protiv klero-nacional-fašističke oligarhije koja drma ovom regijom već 32 godine. To je razlog za pojačanu borbu protiv onih koji su, moglo bi se reći, okupirali Dalmaciju i provode antidalmatinsku, proustašku politiku. Ovo je razlog za postati tema u unutrašnjim i svjetskim medijima.
No, postavlja se logično pitanje: jesu li Dalmacija i njeni stanovnici spremni biti tema svjetskih medija? Nisam siguran. Dok god od sadržaja važnije tko je bodul, a tko vlaj; tko kome „pripada“ i koju je tko stranu „odabrao“; kome se tko „priklonio“, do tada svakako ne. To je odlika primitivnog ponašanja.
Mi u Dalmaciji imamo ljude istih ideja koji ne žele govoriti jedni s drugima. Taština i dalje odnosi pobjedu. Propale suradnje, premlaćivajna zbog toga što je rečeno kako pivo nije dio dalmatinske tradicije, zategnuti odnosi, tribine i okrugli stolovi na kojima jedni sa drugima ne žele sjediti; političari i aktivisti koji su zajedno stvarali priču o Dalmaciji; posvađani profesori, povjesničari, umjetnici... Svi danas imaju svoje živote u kojima je Dalmacija samo jedna bolna tema o kojoj svi imaju što da reći i svi znaju tko je kriv, ali nitko nije spreman preuzeti odgovornost za svoj dio krivice koji nesumnjivo ima za jedno propalo vreme.
Neiskorištene prilike u vremenu koje ih je zauvijek razdvojilo danas stvara čini se još veći razdor među već malobrojnim korpusom ljudi za koje tema Dalmacije još uvijek nije svršena priča, ali se ponašaju kao da je. Disproporcija između riječi i djela jača je nego ikada prije. Danas ti isti dopuštaju sebi da se iskrenost prema Dalmaciji u ponašanju drugih mjeri isključivo i samo iz svog ugla gledanja, jer, kao, drugi ne postoje.
Prodana tema, to Dalmacija možda je. Ali sve što se prodalo, može se ponovno vratiti, otkupiti. Nitko drugi osim nas neće i ne može to uraditi. Ni Kacin, ni Europa, ni bilo tko treći. Nitko osim nas. Za to je naravno potrebna mudrost. A mudrost, dragi moji, ne vidim najjasnije, osim u slučaju DDF-a i Dalmatinskog kluba (koji će se 1. travnja stopiti s DDF-om). Dopustili ste sebi da vas razdvoje minimalne razlike, sada se međusobno mrzite i ne možete sjediti zajedno, u istoj prostoriji, a o zajedničkim nastupima da ne govorim. Istina nikada ne stanuje u jednoj kući, grešaka je bilo u svim strankama i organizacijama i krivnja se samim tim nalazi na svim stranama, bez izuzetka. Imali ste vremena u kojem ste mogli preuzeti kormilo. Priznajte sebi neke stvari i krenite naprijed zajedno za bolju budućnost Dalmacije.
Dok god su podjele među onima kojima je širenje mržnje prema DDF i DK jedine teme, uz slike trivijalnih i nebitnih stvari po društvenim mrežama, jača od onog što bi trebao biti njihov cilj, Dalmacija neće imati svoj put. Već sad ga nema. Ali, ga može pronaći. Nove generacija mladih ljudi trebale bi biti jače od podjela iz prošlosti. Mi ćemo to svakako uraditi, samo što će nam bez vaše pomoći trebati malo više vremena.
Želiš li da Dalmacija pronađe svoj put, potpiši online pristupnicu na donjem linku:
Comments