Piše: Rocco Karaman
Šjor Vedran Bralić pripada staromodnom uskom krugu koji, unatoč tome, ne posustaje u modernom shvaćanju politike i koji iznenađuje idejama modernog organiziranja suvremene države i političke zajednice.
Njegove političke ideje oštro se suprotstavljaju petrificiranim političkim shvaćanjima koja su u današnjoj Republici Hrvatskoj i Dalmaciji, nažalost, vladajuća i institucionalno etablirana.
Bralić je enfant terrible uvijek spreman za dijalog, i valjda zbog toga otvoren za one ideje i poglede koje korespondiraju modernim shvaćanjima pravnog i političkog projekta države u kojoj živimo, a koja niti je po našoj mjeri, niti odgovara težini grijeha koje smo napravili u našoj političkoj prošlosti. Šteta je što taj tolerantni dijalog Bralića ne “prepoznaju” i koriste ne samo njegovi politički neistomišljenici već i politički istomišljenici. Jer, politički dijalog ne uvjetuje obvezatnu promjenu pogleda na svijet onog drugog i drugačijeg, ali barem oživljava jezik politike i pluralizma mišljenja kojim smo se ovdje odavno zaboravili služiti.
E upravo zbog toga, što to i tako mislim o š. Braliću i što mislim kako je DDF, bio i sada je, njegovatelj razgovora i političkog pluralizma ideja, neutišani neovisni glas Dalmacije, upravo tu smo po prvi put iznijeli ideju, naše viđenje, naš koncept političkog statusa Dalmacije – REGIJE DALMACIJE! Vjerujem, i tada, kao i sada, u status Dalmacije koja će imati obilježja državnosti, što bi se moglo valorizirati samo u nekoj ozbiljnoj temeljnoj ustavnoj i političkoj reformi Republike Hrvatske! Jer ova i ovakva Republika Hrvatska nije u stanju ništa valorizirati, ova i ovakva Republika Hrvatska nezadrživo urušava vlastiti državni status, ona nema izglednu političku budućnost, ona nema građansku fizionomiju i civilizacijski identitet, bez obzira na članstvo u EU.
To što je davno rečeno, sada ću u kontekstu osvrta na Bralićev govor za Vojvodinu ponoviti. Usput, tada se naišlo na legitimitet njegove ideje. Kod ne baš putno pristalica, ali kod onih koji shvaćaju o čemu je Bralić tada govorio.
Najprije, bliska nam je odvažna ideja š. Bralića o “pet povijesnih regija i dva konstitutivna entiteta – devoluirana Republika Hrvatska i federalna Regija Dalmacija” koji se “voljom svojih građana i građanki i naroda i nacionalnih zajednica”, koji na ovim njihovim područjima žive stoljećima, te se koji u skladu s Općom poveljom UN-a, Deklaracijom UN-a o pravima naroda na samoodređenje i na ravnopravnim osnovama ujedinjuju u zajedničku, međunarodno priznatu državu – Republiku Hrvatsku”.
Nadalje, prihvatljiva mi je i konstatacija š. Bralića kako su članice te nove Republike Hrvatske: Dalmacija, Hrvatska, Istra, Primorsko-goranska regija i Slavonija samokonstituirane u autonomne regionalne
entitete. Također, mislim kako razumijem i sve povijesne, zemljopisne i civilizacijske argumente koje on navodi, a koji ukazuju kako na gotovo nepremostivu razliku između ovih pet entiteta tako i na opravdanost njihovog ustavnog ujedinjenja. Ali upravo tu sam zatečen jednim iracionalnim političkim pragmatizmom. Naime, zatečen sam ambicijom ove ideje koja ide i dalje od ujedinjenja navedenih pet pokrajina.
Što je to “dalje od ujedinjenja”?
To bi značilo kako je “u opisu posla” Dalmacije, a na osnovu zajedničke “Povelje o regionalizaciji i decentralizaciji RH na pet autonomnih regija” ustavno uređenje onih drugih entiteta koji nisu Dalmacija. Iskreno, prva asocijacija mi je da se iz novog naziva Republika Hrvatska nazire semantička i faktička diferencijacija na “Sjevernu Hrvatsku“ i “Južnu Hrvatsku”, odnosno na „Gornju Hrvatku“ i „Donju Hrvatsku“. Ovi izrazi neprihvatljivi su je Dalmacija nije Hrvatska niti je ikada to bila, niti će Dalmacija ikada pristati na to da je donja, što znači podložna.
No, ako ćemo za ovaj tekst sve hrvatske regije sjeverno od Dalmacije nazvati Sjeverna Hrvatska, oramo odmah reći kako to područje nitko, ni kroz prošlost ni u sadašnjici nije mogao urediti. Stoga predlažemo neka Sjevernu Hrvatsku uređuje Plenković, Slavonci i Hercegovci te njima slični, a Dalmaciju – neka uređuju Dalmatini. Bit će mnogo otpora u preuzimanju vlasti i vraćanju otetog iz Dalmacije, ali to je nužnost.
Dalje, Vi dobro znate kako je teško, ponekad i nemoguće, sačuvati stečeno – kao što je to bila regionalnost Dalmacije iz 1974. godine. Ako se toga ne sjećate onda ste iz filma kada je ustavnu regionalnost Dalmacije Sjeverna Hrvatska protuustavno i protuzakonito ošišala na nulu kako je htjela, a Vi, koji ste tada bili u mogućnosti to niste, tko zna zašto, ni spriječili ni preduhitrili.
Dakle, samo to ako se ostvari, da “Dalmacija postane samokonstituirani entitet” razlog je više kako bi gledala svoje i Euro-mediteranske poslove, kako bi se svim svojim prirodnim i ljudskim, fizičkim i mentalnim kapacitetima okrenula sebi, Mediteranu i Zapadu, a ne kako bi se nastavila baviti političkom poviješću Republike Hrvatske, traumama ustavne prošlosti Republike Hrvatske, mitološkim reliktima Republike Hrvatske i Hrvatskom biskupskom konferencijom! Stoga, Dalmacija treba biti država i može opstajati samo kao država! Dalmacija treba imati svoj Ustav.
Zašto?
Zato što Dalmacija činjenično je država, Dalmacija je bila država i Dalmacija povijesno vodi porijeklo iz Biblije, preko Mletačke Republike, Francuske, K. und K. države. Dakle, Dalmacije nije “buča bez korijena”. To činjenično stanje državnosti potrebno je kako bi se Dalmacija ustavno valorizirala. Stoga, njezin najviši pravni i politički akt može biti samo Ustav! Ustav Dalmacije treba korespondirati s XXI. stoljećem.
Ustav Dalmacije trebao bi sadržavati:
– katalog apsolutno svih modernih ljudskih i manjinskih prava te sloboda;
– zajamčene apsolutno sve zakonodavne, izvršne, sudske, upravne i financijske nadležnosti i ovlasti Dalmacije;
– Vlasnički list Dalmacije.
Ja se ne upuštam, za razliku od š. Bralića, u problematiku ustavnog discipliniranja Republike Hrvatske niti u mitologiju ustavnog patriotizma Republike Hrvatske. To neka ostane unutrašnja stvar Sjeverne Hrvatske. Oni koji su zemljopisno sjeverno neka se bave sobom i svojim europskim identitetom. Ali, oni se ne mogu time baviti, jer su bili kmetovi mađarskim feudalcima, dok u Dalmaciji feudalizma nikada nije bilo.
Druga stvar na koju me je š. Bralić potaknuo kako bih je glasno izgovorio je inspirirana njegovim referatom ali u upitnom kontekstu! Evo o čemu je riječ!
Unatoč činjenici kako Sjeverna Hrvatska ”stoljećima” nije u stanju napraviti čestiti ustav, rasprave takve prirode isključivo idu u smjeru pravljenja Ustavu Republike Hrvatske kao nekog “cjelovitog”, kodificiranog pravnog akta, kao “vječitog” ustava, kao formalne “pra-norme” Republike Hrvatske iz koje po Kailzenovom obrascu sve dalje proističe, pa i sam naš pravni i politički život. Ustavno-pravna povijest i sam život pokazuju kako Republika Hrvatska nije u stanju napisati i donijeti jedan takav pravni i politički akt!
I teško da će to ikada moći! Svi ustavi u Republici Hrvatskoj padali su prije ili kasnije, ustvari padali su više “prije” nego “kasnije”! Republika Hrvatska očigledno nije u stanju napraviti “ustav trezor”, dakle takav ustav u koji bi na jedno duže vrijeme bile “zaključane” određene vrijednosti zajednice. Te vrijednosti ne bi svakodnevno bile dovođene u pitanje. Oko tih vrijednosti bio bi postignut politički konsenzus! Ove vrijednosti, dakle, ne bi svakog dana izlazile na političku pijacu! I oko njih ne bi bilo cjenkanja opskurnih političkih subjekata. Takav ustav jamčio bi stabilnost političke zajednice na duže staze. Takav ustav omogućio bi političku i pravnu sigurnost!
No, to Republika Hrvatska ne može, to Republika Hrvatska nije u stanju učiniti!
Ali, što bi Republika Hrvatska možda mogla učiniti u vezi s reformom ustava? Odreći se pisanja i donošenja ustava kao jedinstvenog, kodificiranog akta.
Reći ću to slikovito: Ne može Sizif izgurati kamen do vrha brda! Gura ga tisućljećima i još ga nije izgurao -svaki put mu se vraća na podnožje brda. Ali, ako kamen razdrobi na manje komade možda bi i mit o svojoj uzaludnosti posla mogao pretvoriti u trijumf.
Pa ni Ujedinjeno Kraljevstvo nema Ustav kao jedinstven kodificirani akt. A kakva raskošna imperija koja je vladala od početka do kraja svijeta. Engleska vladavina prava (Rule of laws) je samonastalo iz britanske ustavne neimaštine. Stoga, možemo zaključiti kako je Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske bolje ustavno uređena država od Republike Hrvatske.
Pa, što Republika Hrvatska u tom kontekstu uopće može učiniti? Mislim kako bi Republika Hrvatska trebala pribjeći taktici “malih koraka”. To znači kako bi prvo trebala donijeti Magnu Chartu o osnovnim načelima zajednice. Pa Magnu Chartu apsolutno svih modernih ljudskih i manjinskih prava i sloboda. Zatim Magnu Chartu o teritorijalno-administrativnoj uređenosti prema kojoj bi Dalmacija imala zajamčenu punu državnost, kao što bi i ostatak RH imao zajamčenu punu državnost.
Onda, Magnu Chartu o ujedinjenju bez dovođenja u pitanje “konstitutivno ostvarenu državnost” svih pojedinačnih entiteta. I tako redom dok se Magna Chartom ne dobije pečat trajnosti i političke održivosti.
Yorumlar