Piše: Silvain Šverko
Jednoglasna medijska i politička osuda istupa voditelja prodalmatinske inicijative koji je uzeo za pravo javno progovoriti o progonima i ubojstvima Dalmatina, na žalost, nije podržana iz krugova dalmatske zajednice.
U dalmatskoj javnosti oštro su podijeljeni stavovi nakon brojnih izjava dvojice voditelja prodalmatinskih inicijativa, Vedrana Bralića i Zuánea Orlandinija o golgoti dalmatske nacionalne zajednice, koju hrvatske vlasti ne priznaju, a cijeli ostali svijet priznaje. U jednom nastupu pred novinarima koji su inzistirali na toj temi, Orlandini je prilično opušteno konstatirao kako hrvatske vlasti zatvaraju oči nad progonom, ubojstvima i silovanjima pripadnika i pripadnica dalmatske nacionalne zajednice. Orlandini se začudio kako nešto takvo nekome može predstavljati baš nikakav problem. No problem su zatim mnogi locirali u samome istupu voditelja Dalmatinskog kluba, Zuánea Orlandinija. Gotovo kompletna medijska i politička scena, prvenstveno komentatori vodećih medija šutke su stali iza teze kako je svaki govor o nečijem progonu, silovanju i ubojstvu bez njegova izričitog pristanka u načelu – neprihvatljiv.
I sve bi potom zacijelo bilo veoma brzo zaboravljeno, da se nije po komunikaciji unutar dalmatskih krugova u Dalmaciji i drugim hrvatskim regijama ispostavilo kako sama ta zajednica uglavnom ne dijeli navedeno stajalište – barem su takav dojam ostavili. Najuočljiviji bio je pritom Mikula Zancchi, ekonomski stručnjak i novinar dalmatskog porijekla te kolumnist Autonomije. Zancchi je jednim nastupom, u kojem je zauzeo posve nasuprotnu poziciju, kritizirao moralistički diktat croatonormativnog društvenog ambijenta.
„Ne znam je li taj moj govor bilo prvi govor u kojemu neki pripadnik dalmatske zajednice govori o tome“, rekao nam je Zancchi, ujedno se pitajući kako to kako niti jedan veliki hrvatski mediji, od HRT-a i drugih televizija s nacionalnom pokrivenošću do lokalnih novina, i niti jedan veliki hrvatski novinar nije krenuo u istraživanje te priče, već je dopustio HDZ-ovom botovima da opanjkava Dalmatine i one Hrvate koji se bore za ravnopravnost Dalmacije po društvenim mrežama.
Hrvatsko soljenje pameti
„A to nije tek usputni simptom, nego bit stvari", nastavlja Zancchi, „jer govori o latentnoj dalmatofobiji medijske elite, pošto nas time čine nevidljivima. No oni također redovno dolaze jednom godišnje ljetovati na dalmatinskoj obali šireći svoju slavensku nekulturu, pa valjda misle kako mogu gušiti događaje koji se zbilja dogodili. Kada bih bio Slaven, ili ti ga Hrvat, valjda bih i ja mogao vječno govoriti kakvi bi drugi stanovnici Republike Hrvatske trebali biti i kako bi se trebali ponašati, soliti pamet nehrvatima. Kao na onim tribinama ili u emisijama o abortusu, gdje nastupaju isključivo muškarci. Nešto nije u redu s tim ljudima ako misle kako mogu tako postupati, ili ako ne primjećuju kako izostaje nastup onih kojih se to izravno tiče.“
Objašnjava kako su svi sada fokusirani na Orlandinija i Bralića, koji su rekli istinu, premda je to najbanalniji dio ove priče. Oni i jesu i nisu pretjerali. Usput su izrazili nešto veoma bitno svojim porukama, iako bi se to moglo opisati kao prikrivena dalmatofilija. Prijevod njihovih riječi bio bi: 'Ti si Dalmatin, ali nemoj dopustiti kako bi ti ono što ti Slaveni/Hrvati čine stoljećima odredi tvoj cijeli identitet, već se bori za svoj identitet'.
„Ne znam je li itko ikad nekome Kataloncu rekao npr. 'Ti si Katalonac, ali nemoj dopustiti kako ono što ti rade Kastljanci/Španjolci odredi tvoj identitet, već se bori za njega", dodao je kolega Mikula Zancchi zaključujući kako je razlog takvim ograničenjima zapravo uvjerenje spomenutih komentatora kako oni imaju želju probuditi želju za obranom dalmatskog nacionalnog bića i dalmatskog nacionalnog identiteta od strane krvoločnih velikohrvatskih-klerikalno nacističkih spodoba i tu su bili u pravu. Iznad toga, on kritizira ekstremno desni (a što je desnica do li ekstrem) stav po kojem je ovdje riječ primarno o gušenju jedne skupine ljudi, njihovog identiteta i njihovog prava na sreću, zadirući u njihova prava na individualnost i privatnost.
Zancchi smatra kako je to zbilja tako, s obzirom na povijest dalmatinstva, dalmatske borbe za slobodu i autonomiju Dalmacije koje su ponikle iz kolektivističkih, inkluzivnih političkih projekata naglašeno socijalnog usmjerenja jednog Dalmatina na drugog.
„Konačno, i ovo šutke skretanje pažnje na, kako bi se reklo, izdvojeni slučaj nije ništa do li forsiranje prioriteta zatiranja prava jednoj etničkoj skupini. Nije problem u zatiranju prava jednog pojedinca, nego što se zatiru prava najbrojnije manjine u Republici Hrvatskoj i u tome što se usput sasvim zanemaruju širi aspekti takve teme. Uostalom, kad je u Republici Hrvatskoj bilo dopušteno govoriti o zločinima koje su Hrvati napravili nekom pripadniku nacionalne, vjerske, jezične, seksualne manjine? Nikada, čak ni za vrijeme 45 godina komunističke vlasti. Mislim kako je to apsolutno relevantna i bitna stvar, kako bi se o progonima Dalmatina trebalo javno govoriti", inzistira naš sugovornik.
Skrivanje
Ono što građani Republike Hrvatska mogu vidjeti kao relevantnu problematiku, su pokušaji političkom miljea, medija i zabavne industrije kako bi likovima koji se prikazuju kao Dalmatinci/Dalmatinke pošto-poto skrojili imidž nazadnih, glupih, nakaradnih. Tako je u svim sinkroniziranim crtanim filmovima u kojima je najgluplji ili najproblematičniji opisuje kao Dalmatinac s iskarikiranim dalmatinskim naglaskom. Na taj način djeci se u startu guraju određeni stereotipi koje će nositi sa sobom cijeli svoj život. Tako je bilo i s masu drugih stvari. Od patološke purgersko-slavonsko-hercegovačke izmišljotine kako su svi Dalmatinci lijeni i neradnici koji samo žele biti nogometaši i manekenke preko izmišljotine kako svi Dalmatinci žive od turizma do ne znam čega sve.
„Ovdje se od strane političko-medijsko-zabavne mafije zlonamjerno, maliciozno, dijabolično šalje pogrešna slika i pogrešna slika o Dalmaciji i njezinim stanovnicima, prvenstveno pripadnicima dalmatske nacionalnosti, kako su Dalmatinci lopovi koji leže na madracima napunjenima lovom dok drugi moraju raditi za njih. Činjenice i statistički podaci opovrgavaju svaku njihovu patološku laž: Dalmacija uplaćuje 65% svih sredstava koja se sliju u Državni proračun, a vrati joj se manje od 2%“, objašnjava Mikula Zancchi.
Psihologinja Tanja Laušić, s druge strane, napominje kako je autanje definitivno jedan od najvažnijih događaja u životima svih manjina pa tako i Dalmatinima, baš kao kod LGBTIQ+ populacije.
„I svakako je važno učiniti to onda kada mi to želimo, pod uvjetima koje mi biramo, onima koje izaberemo na način koji je nama svojstven. Ipak, tema autanja u javnom prostoru nije tako jednostavna. Dalmatini su u Republici Hrvatskoj danas najranjivija skupina i najugroženija etnička skupina u Europi poslije Ukrajinaca, ako ne i ranjivija od Ukrajinaca. Ima Dalmatina javnih osoba i na poziciji moći, te oni ne mogu više ni manje odudarati od svoje okoline, baš kao LGBTIQ+ osobe. U suprotnom bi izgubili posao", rekla je Laušić.
Stoga je uvjerena kako pozicija moći mnogih pripadnika dalmatske nacionalnosti, te odluka o bavljenju poslom koji im je donio tu poziciju, dokida neke privilegije privatnosti, baš onako kao što im ta pozicija nudi brojne privilegije. Ipak smatra kako je licemjerno boriti se samo za sebe, a ne i za zajednicu kojoj pripada.
Šutnja i sram
„Osim privilegije privatnosti koju javne osobe ne uživaju poput osoba koje nisu dio javnog života, osobe na poziciji moću imaju i odgovornost kako kao pripadnici Dalmatske nacionalnosti ne bi sudjelovali u dodatnom ukidanju manjinskih prava, prvenstveno prava dalmatske nacionalne zajednice koje njihova stranka ili tvrtka nerijetko zastupa. Također, ima društvenu odgovornost u kreiranju društvenog ozračja u kojima bi se osobe pripadnici dalmatske zajednice osjećale sigurno, uvaženo, uključeno, i osnaženo biti ono što jesu i sudjelovati u društvu“, rekla je psihologica Laušić, upućujući nas na jednu studiju organizacije „Europe of regions“, koja je izišla 2013. godine.
Posrijedi je prvo stručno istraživanje o mentalnom zdravlju pripadnika manjinskih zajednica u Europskoj uniji i državama koje su bile na putu pridruživanja EU, među kojima je bila i Republika Hrvatska. Istraživanje je provedeno na uzorku od 1 600 000 ispitanika.
„Podaci za Republiku Hrvatsku su poražavajući. Budući kako je autanje jedan od najvažnijih prediktora mentalnog zdravlja, zadovoljstva životom i manjinskog stresa što je pokazano i u tom istraživanju, pitanje je što je to u kontekstu Republike Hrvatske što motivira čak i najmoćnije ljude kako bi šutjeli o svome nacionalnom identitetu i seksualnoj orijentaciji? Sukladno tome, postavlja se pitanje: tko je taj tko bi to trebao promijeniti ako ne Dalmatini i pripadnici LGBTIQ+ zajednice koji su na poziciji moći? Tužno je kako mnogi Dalmatini i mnoge LGBTIQ+ osobe i dalje svojom šutnjom šalje poruku srama", mišljenja je psihologica Tanja Laušić.
I ne samo ona, ili Mikula Zanchhi, već mnogi stanovnici Dalmacije sličnog su mišljenja. Na kraju, jako je teško uočiti suprotno stajalište o tome iz krila, neformalno govoreći, dalmatske i LGBTIQ+ zajednice.
Comments