Oblici izravne demokracije

Piše: Antonio Milat

Pravo na prosvjed je pravo na vidljivi izraz nezadovoljstva građana na lokalnu vlast ili državnu vladu koja ne ispunjava svoje obveze prema biračima. Prosvjed je vraćanje duga za neispunjenje obećanja.

U Ustavu Republike Hrvatske, čije se promjene konačno moraju izvršiti nacionalnom odlukom, otvara kratko, često i posvuda, ističe se iznimna važnost i potreba koju treba istaknuti naciji, koja je konkretan izvor moći, tezu:

"Narodna volja izražava se izborima, referendumom i drugim oblicima neposredne demokracije."

No, Ustav RH ne precizira ništa konkretno o takvom očitovanju volje – koji su to "drugi oblici" izravne demokracije. Ono što se iz ustavne I politološke teorije zna, „drugi oblici“ izravne demokracije može biti čak i pornografija.

Ta ustavna neodređenost zakonodavcima daje slobodu kako bi se prema Ustavom zajamčenoj narodnoj vlasti odnose pomalo pasivno, dajući prednost izborima i referendumima, a pravnicima mogućnost i trud neka maštaju, uređujući sadržaje neposredne demokracije po svom nahođenju i domišljatosti.

Može li se izravno očitovanje svačije volje, a time i volje svih, pripisati pravu na slobodu misli i govora te na slobodno izražavanje svojih stavova i uvjerenja, pravo na slobodu udruživanja u političke stranke i javne organizacije, pravo na mirno okupljanje, pravo na žalbu vlastima, pravo radnika na štrajk itd.?

Uključuje li neposredna demokracija takve, na prvi pogled, pasivne opće slobode svakoga, pa tako i svakoga, kao što su pravo na život, državljanstvo, slobodno kretanje, slobodu vjeroispovijesti, pravo na rad, socijalnu zaštitu, pravo na stanovanje i odgovarajući životni standard, zdravstvena zaštita, čisti okoliš itd., predviđeni Ustavom, o tome se raspravlja. Međutim, iz nekog razloga Ustav ne spominje takve oblike narodne vlasti kao što su narodna rasprava, ankete i narodna kontrola.

O narodnoj inicijativi govori se samo kao o pomoćnom, donekle sporednom preduvjetu za referendum, iako sam pojam "inicijativa" ima puno šire tumačenje i daljnju primjenu.

Narodna inicijativa

Pritom bi bilo logično kada bi se pod očitovanjem narodne volje (inicijative) – neposrednom narodnom vlašću – odnose ista mirna okupljanja, kojima se smatraju skupovi, mitinzi, piketi, demonstracije i mimohodi, kao i kolektivni žalbe građana itd., koje Ustav nekako pasivno spominje. U zrelim demokracijama pod to spada i opoziv zastupnika ili čak cijelog Parlamenta – nije li to u svojoj biti narodna inicijativa?

Demokratska bit narodne inicijative je da se zahtjev manjine u Ustavom utvrđenom relativnom broju obvezan za razmatranje od strane većine. Naravno, 10% sakupljenih potpisa za referendum o narodnoj inicijativi je previše. Autori Zakona o referendumu trebali su uravnoteženije pristupiti brojnosti manjine, koja cijelom narodu može pokrenuti ovo ili ono pitanje. Ili da svako pitanje država stavlja na razmatranje građanima kao što je to situacija u Švicarskoj.

Pritom, rezultat narodne inicijative trebao bi biti utvrđivanje činjenice i sadržaja neposrednog javnog očitovanja volje na temelju rezultata prikupljanja potpisa ili na drugi način evidentiranja očitovanja volje građana koji na ovaj način inicira pojedine radnje, pitanja i odluke tijelima državne vlasti, jedinica lokalne samouprave ili njihovim službenicima u skladu s ovlastima utvrđenim Ustavom i zakonima.

Ako je narod jedini izvor moći, onda je narodna inicijativa ta koja mora stalno hraniti taj izvor.

Pravo na mirno okupljanje

O tome je već dosta rečeno i napisano: zakon, prema kojemu je tako općepriznato civilizirano pravo na izražavanje volje naroda, kao što je pravo "okupljati se mirno, bez oružja i nasilja te održavati skupove, mitinge, marševe i demonstracije" provodi se u RH, iako ne postoji takav zakon.

Već više od 30 godina Ustav RH ukazuje kako odluke o ograničenju ostvarivanja prava na mirno okupljanje donose isključivo sudovi i samo u skladu sa zakonom. Kojeg nema. A kako se čini više neće biti ni sudova.

Ne pristupaju li zato vlasti tumačenju ustavnog načela pravovremenog obavještavanja tijela izvršne vlasti ili tijela lokalne samouprave o mirnom okupljanju građana na različite načine i na svoj način? A kako te iste vlasti tumače ustavne i zakonske odredbe o zabrani mirnog okupljanja "u interesu nacionalne sigurnosti i javnog reda – radi sprječavanja nereda ili kaznenih djela, zaštite zdravlja ljudi ili zaštite prava i sloboda" kao mjere opreza protiv nevolja i tuge i kao mjera predostrožnosti protiv javnog bijesa drugih ljudi"?

Možda zato još uvijek nema zakona?

Međutim, u vrijeme Ustava RH, u Saboru je registrirano šest različitih nacrta zakona koji se tiču ​​ostvarivanja prava građana na mirno okupljanje, od kojih dva nisu usvojena, dva su povučena, a jedan nije ni uvršten u dnevni red, a šestome je istekao rok za donošenje. Trenutačno, parlamentarci su zabrinuti posljednjom verzijom vladinog nacrta zakona o postupku organiziranja i održavanja mirnih okupljanja, koji je nedavno poslan na razmatranje.

Hoćemo li dočekati?

Narodna kontrola

Među općim načelima nacionalnog Ustava i Ustavnog zakona na tu temu neosporno je sljedeće:

"Ljudska prava i slobode i njihova jamstva određuju sadržaj i smjer djelovanja države. Država je za svoje djelovanje odgovorna građanima. Uspostava i osiguranje ljudskih prava i sloboda glavna je dužnost države."

Daljnji članak ovom sadržaju dodaje svoje:

"Tijela državne vlasti i tijela lokalne samouprave, njihovi službenici dužni su djelovati samo na temelju, u granicama ovlasti i na način predviđen Ustavom i zakonima RH."

Tako odgovorna i stroga država sa svojim vlastima. Ali tko i kako će to pratiti ? Sud? A tko će čuvati sudove od njihovog protuzakonitog ponašanja? Jasno je kako bi narod, temeljem Ustava, trebao dobiti pravo kontrolirati vlast (sve njezine ogranke) i ocjenjivati ​​njezino djelovanje.

A upravo je zaboravljena narodna kontrola jedini je i bezuvjetni način utvrđivanja i nadzora odgovornosti države prema građanima i društvu. Isključivo narodna kontrola mora osigurati jednaku ustavnu odgovornost države prema čovjeku, a njezinih tijela, tijela lokalne samouprave i njihovih dužnosnika - odgovornost i odgovornost prema građanima za ispunjavanje dužnosti za izvršavanje povjerenih im ovlasti.

Naravno, narodna kontrola treba biti, što je najvažnije, neovisna o vlasti - trebaju je provoditi građani koji nisu zastupnici i/ili službenici u predstavničkim tijelima, državni i lokalni službenici, suci, pripadnici HV-a, MUP-a, koji ne pripadaju političkim strankama, već udrugama građana, oni kojima nije priznato pravo formirati državnu vlast ili obnašati državne funkcije.

Malo je vjerojatno kako itko može zamijeniti autentičnu narodnu kontrolu kroz javna vijeća. Stoga se špstavlja pitanje: u kojoj mjeri sustav ovih javnih vijeća zadovoljava kriterij njihove neovisnosti i objektivnosti u kontroli vlasti? Nije li to još jedan politički angažman samo određenog sloja javnosti koji se nesebično busa u prsa glumeći narod?

Javna rasprava

Nažalost, Ustav je potpuno ravnodušan prema takvom obliku izražavanja narodne volje kao što je javna rasprava.

O tome nećete naći spomena ni u stenogramima saborskih sjednica, gdje su pojedine odredbe, članci i odjeljci Ustava i Ustavnih zakona usvajani u pravednim žestokim sporovima, ni u tablici amandmana i prijedloga za njegovo drugo i konačno čitanje.

Međutim, s vremena na vrijeme uredba predsjednika najavljuje nacionalnu raspravu o promjenama Ustava, Sabor svojom rezolucijom poziva građane na raspravu o nacrtu Poreznog zakona, vlada svojim nalogom predlaže javnu raspravu o proračunskom zakonu ili reformiranje određene političke industrije.

I neka je, zapravo - pitati narod je civiliziran znak. Ali... Sve te naizgled plemenite mjere vlasti izgledaju kao pravno čudo, budući da ne postoji valjan normativno-pravni akt o statusu državne ili lokalne rasprave, a samim tim ni o njihovim pravnim posljedicama.

Zakon S.R. Hrvatske o narodnoj raspravi o važnim pitanjima državnog života SRH, koji je stupio na snagu u lipnju 1988., zaboravljen je, iako je prema zakonu o pravnom nasljeđu treba i dalje vrijediti. Ali, oni to ne spominju. Kažu samo kako smo odavno prerasli tu "kašikašku demokraciju". Sada imamo svoju...

U međuvremenu, nacionalna rasprava je definicija slobodnog i svjesnog odnosa svakog građanina prema predmetu rasprave. A zakon o javnoj raspravi trebao bi osigurati slobodno sudjelovanje građana u raspravi te razmatranje i pristrano ili nepristrano stručno opravdano odbijanje prijedloga, primjedbi, izmjena i dopuna u vezi s pitanjem koje se stavlja na raspravu, zakonodavnim aktom, promjenom Ustava ili , po potrebi i svoje nove urednike – uz, što je najvažnije, konkretnu pravnu posljedicu.