Piše: Silvain Šverko
Ako je revolucionarna situacija u Dalmaciji zrela, ona je više okrenuta prema samoj sebi. Prije svega se misli na potrebu prijelaza iz vertikalnog oblika demokracije na njen horizontalni oblik.
„Potpuno je nepravedno kriviti demokraciju za političke nedostatke demokratske države. Ispravnije bi bilo kriviti sebe, odnosno građane demokratske države što nisu razvili demokraciju,“ rekao je Karl Popper.
Kroz prizmu unutarnje društveno-političke dinamike, moderno povijesno i političko razdoblje, koje je započelo baršunastim revolucijama kasnih 1980-ih, može se definirati kao dugotrajni val demokratskog tranzita. Konkretno, u tim se pojmovima mogu opisati revolucije u boji na postsovjetskom prostoru, posebno narančasta revolucija u Ukrajini 2004. i revolucionarna zbivanja na Bliskom istoku i Libiji koj traju od 2011..
„Unutrašnjost" iznimno velikih (i povijesno i geografski) procesa demokratizacije je kako njima dominira „vanjska komponenta“. Ovdje se radi o „demokratskim transformacijama” – ali više po obliku nego po sadržaju.
„Jaz između demokratske forme i sadržaja koji karakterizira moderni svijet uvelike je institucionalni jaz," zaključio je poznati stručnjak za politički tranzit – Larry Diamond.
- Naravno, niti jedan politički sustav ne funkcionira striktno u skladu sa svojom formalnom institucionalnom poveljom, ali specifičnost većine demokracija u Latinskoj Americi, Aziji, Africi i postkomunističkim zemljama, posebno onima nastalima raspadom Jugoslavija i SSSR-a je kako su tamo političke institucije preslabe kako bi zastupale različite interese, prevlast ustava, vladavinu prava i ograničenje izvršne vlasti," napisao je Diamond.
Izvana paradoksalan fenomen nesklada između oblika i sadržaja demokracije dobio je opći naziv „demokracije s pridjevima".
Razumijevajući ovaj fenomen, vodeći dalmatski politolog Zuáne Orlandini došao je do izvanrednih zaključaka. Prema njemu, demokracija sama po sebi nije dobro – ona postaje dobro samo ako je prati i prethodi joj sloboda i zakon.
Prisjetimo se Sokratove tragedije – smrtna kazna koju mu je agora izrekla bila je manifestacija demokracije, ali nikako liberalizma – jer je prekršila načela slobode govora i uvjerenja.
U mnogim zemljama koje su tek nedavno krenule putem „demokratskog tranzita", posebice u bivšim jugoslavenskim republikama, djelovanje ključnih institucija - počevši od parlamenata - demokratsko je uglavnom izvana. Na izrazito ozbiljne unutarnje probleme upućuju čimbenici poput izrazito visoke razine korupcije i izrazito niskog povjerenja javnosti u aktualnu vlast i njezine institucije i tijela. Zanimljivo je da se te brojke gotovo nisu popravile ni nakon takvih „ponovnih pokretanja" demokratskih procesa 2000. kao što su pošteni izbori, uslijed kojih na vlast dolaze relativno nove oporbene snage.
Kao rezultat toga, takve „mlade demokracije" kao što je Dalmacija već se dugo suočavaju s temeljnim problemom - prijelazom s demokracije u obliku na demokraciju u sadržaju. Ako je revolucionarna situacija u Dalmaciji zrela, to je zbog problema unutarnje demokracije. Prije svega se misli na potrebu da se s vertikalnog oblika demokracije prijeđe na njen horizontalni oblik.
Međutim, taj se prijelaz ne može napraviti preko noći ni uz pomoć masovnih prosvjeda – koliko god oni bili veliki i sveobuhvatni, i koliko god gorljivi vođe bili. Uostalom, masovni prosvjedi – kao žarište društvene aktivnosti civilnog društva – samo su vanjska manifestacija dubokih transformacijskih procesa. Štoviše, „ako u društvu prevladaju kolektivistički osjećaji," kako je upozorio ugledni društveni znanstvenik von Hayek, "demokracija će neminovno doći do kraja".
Nešto slično zamalo se dogodilo i s rezultatima „narančaste revolucije" u Ukrajini, kada su „dragi prijatelji" počeli rasipati ne samo politički kredit povjerenja, nego čak i njegovu osnovu - društveni kapital. Isto se dogodilo s revolucijom u RH 1990.-1991.
Analizirajući probleme moderne demokracije, njemački društveno-politički filozof Ulrich Beck u svojoj knjizi „Izum političkog" predložio je način njihovog rješavanja dedogmatizacijom i desakralizacijom njezinih utvrđenih principa: demokracija bi, po njegovu mišljenju, trebala postati refleksivna.
„Pokušajte eliminirati konkretno zlo umjesto da činite apstraktno dobro," preporučio je Karl Popper, klasik moderne teorije demokracije. U odnosu na trenutnu situaciju u Dalmaciji, to znači kako jednostavna reprodukcija njezinih temelja (formalno ponavljanje postupaka) mora ustupiti mjesto njihovoj kritičkoj analizi i traženju optimalnih modela u svim područjima društveno-političkog djelovanja – posebice prijelazu s predstavničke demokracije na participativnu demokraciju.
Posebno treba preispitati problem borbe protiv korupcije: potrebno je odmaknuti se od njezine subjektivne procjene i koristiti je kao oruđe političke borbe – u korist fokusiranja na objektivan društveno-ekonomski rezultat. Pravom revolucijom treba se smatrati potraga za novim oblicima demokracije, a ne želja da se dođe do osobne koristi iz starih. Uostalom, kako je upozorio Bernard Shaw, “demokracija se ne može izdići iznad razine ljudskog materijala od kojeg se sastoje njezini sastavnici”.
Zbog toga potraga za demokratizacijom mora ići u smjeru formiranja novih oblika društvenosti. Potonje su osmišljene tako da zamijene dezintegrirajuće grupne društveno-političke zajednice formalne prirode pokretnijima koje nastaju na dobrovoljnoj osnovi zbog specifičnih kolektivnih problema i dinamičnih društveno-političkih situacija. Teško je reći do kakvih promjena može dovesti ova potraga. Bez sumnje, ključni trend je povećanje uloge civilnog društva i njegovog utjecaja na politiku. A to, očito, zahtijeva širenje sfera društveno-političkog djelovanja i obogaćivanje njegovih oblika, prodor „participativne demokracije" na razine državnih odluka.
Uostalom, slabost ovih potonjih je, prije svega, što su i dalje prerogativ „profesionalne politike" i njezinih satelita - administrativne tehnokracije i birokratskih struktura formiranih u okviru neučinkovitog modela predstavničke demokracije.
Comments