Piše: Miona Vuković
Možda je sada pravo vreme za jednu veliku „Deklaraciju o pomirenju”: SDP, HNS, HSS, IDS, Socijaldemokrati. Možda čak i Možemo – zašto ne… I tako krenuti naprjed. Ali...
Na moje pitanje:
„Dokad će Dalmacija vidno propadati, odnosno, ima li dna ili zapravo postoje samo pregrade”, jedan mudar čovjek mi je odgovorio:
„Mi ne propadamo, mi trulimo. A truljenje, znate, zna potrajati”.
Mudar čovjek je ekonomski kolumnist Autonomije, Goran Marasović.
No, o političkim „elitama” ovdašnjim svašta je već ispisano u ovim pred-predizbornim danima i sve je, što se njih tiče, manje-više jasno. Na moje slično pitanje o propadanju Dalmacije, jedna mudra žena – Marita Vastić, mi je odgovorila:
„Ja ne putujem po Dalmaciji, ali vidim što se događa. Dalmacija s ovakvom strukturom vlasti, s ovakvim stavom ljudi prema sebi i drugima, s ovakvim odnosima u društvu nema kapaciteta. Nema”.
I, zbilja – nema, i to nije sramota priznati, samo se valja pogledati u ogledalo. Ali, odmaknimo se priče o političkim „elitama”. Pravo pitanje je kako je moguće kako one, takve-nikakve, prljave, korumpirane, krvavih ruku, uopće mogu nastati i opstati u društvu koje se smatra demokratskim. Odgovor je sličan kao i kada su ovdašnji mediji u pitanju: mediji nisu „samonikli”, oni su ogledalo društva u kojem postoje. Ista je stvar i sa političarima: njih smo iznjedrili mi, baš takvi kakvi jesmo – nikakvi, korumpirani, krvavih ruku…
Neofašist kao logičan izbor
Za ljubitelje fatalizma, izbor Plenković naduvani Andrej za predsjednika Vlade Republike Hrvatske više je nego logičan:
„Država koja je pobila toliko nehrvata – bira neofašistu po vokaciji, a bruxelleškog ćatu po profesiji za premijera. To je neka viša pravda”.
Nešto slično ovim teškim riječima jedne moje prijateljice napisao je i New York Times odmah poslije lažiranih parlamentarnih izbora 2020. Nije tu riječ o bilo čijem naslađivanju „našom nesrećom”. To je naprosto posljedica činjenice kako građanima ovdašnjim zapravo nitko nikada nije rekao jednu vrlo prostu, mada groznu stvar: naša tranzicija nije obična, ona je postratna, postratnozlikovačka i – postgenocidna. Građanima to nitko nikada nije rekao, ili oni to naprosto nisu željeli čuti, pitanje je sad? Pokušavajući „zaboraviti” ratove, mi smo negdje „zametnuli” činjenicu kako je jedan veliki broj stanovnika Republike Hrvatske u njima sudjelovao. I kako se jedan manji dio njih na njima enormno obogatio. A kako se jedan znatan dio njih iz ratova vratio sa „vijetnamskim sindromom”. I kako svi oni žive tu, u našim susjedstvima.
Država s nasljeđem libricida
Prije potpuno neregularnih i lažiranih parlamentarnih izbora 2020., spin-doktori Socijaldemokratske partije Hrvatske gazili su protukandidata Plenkovića razno-raznim pričama. Spiniranje nije uspjelo. Više ljudi glasalo je za HDZ upravo zbog Plenkovića, nego za SDP zbog Grbina, za kojeg bi se također puno toga moglo reći.
Javna je tajna kako nije Plenković jedini politički „elitist” sa „sumnjivom pričama koje ga prate“ u Republici Hrvatskoj. Taman posla, ima ih i-ha-haj! Ali, u općoj inflaciji spinova, botova i trolanja, nemali je broj građana do pozicija stigao na sličan, sumnjiv način. Na kojekakvim privatnim, a bogami i državnim sveučilištima. Zašto bi onda ti isti građani glasali protiv potencijalnog falsifikatora, master Plenkovića?
Pa oni sasvim dobro razumiju tu filozofiju „snalaženja”. Drugim riječima, veliki broj građana Republike Hrvatske je do zla boga korumpiran. A kad smo kod ljubavi prema obrazovanju i prema knjigama, valja se sjetiti kako je Republika Hrvatska između ostalog i „postlibricidna” država. Jer, ono što je urađeno „u naše ime” sa 2,8 milijuna komada knjiga „nepoćudnih autora“ između 1990. i 1995. godine naziva se libricid: pokušaj zatiranja jedne kulture, jednog identiteta kroz masovno spaljivanje, otpis i uništavanje vrijednih knjiga.
Građani ogrezli u partitokraciji
Negdje na početku ove godine imali smo priliku čitati o tome kako je 450 000 građana Republike Hrvatske učlanjeno u razno razne političke stranke. Dobro, ako uzmemo u obzir kako su pojedinci učlanjeni u najmanje dvije stranke odjednom, možda bismo mogli prepoloviti tu cifru. Dakle: 225 000 građanki i građana Republike Hrvatske učlanjeno je u političke stranke. No, ovdje nešto ne štima, jer samo HDZ ima 225 000 članova.
Usporedbe radi radi, u onoj „tamnici naroda”, u SFRJ, ukupno je bilo 450 000 članova Saveza komunista. Ta „jednoumna” Socijalistička Republika Hrvatska, međutim, imala je 4.8 milijuna stanovnika. Nezavisna Republika Hrvatska ima tek nešto više od 3.8 milijuna stanovnika. Ili, kako kaže onaj vic:
„U Titovoj Jugoslaviji morao si biti član Saveza komunista, ako si želio biti direktor. U ovoj Republici Hrvatskoj moraš biti član HDZ-a ako želiš biti čistačica”.
No, to građane Republike Hrvatske nije omelo kako bi se „snašli”, odnosno „prilagodili novonastalim uvjetima i okolnostima” i konvertitski iz komunizma više nego masovno prelete u „višestranačje”. Sada samoproglašeni „analitičari“ stvarnosti kažu kako je Republika Hrvatska „partitokratska država”. Tako je, ali to se ne bi moglo izvesti bez plebiscitarne podrške građanki i građana. Baš kao što se ni genocid nije mogao izvesti bez ovdašnjih bystandersa, onih tihih promatrača, koji ni „a” nisu rekli kada su tutnjali autobusi, kamioni i bageri u Bosnu, na kopanje masovnih grobnica i odvajanje žena od muškaraca.
Mit o građanskoj Republici Hrvatskoj
A što se dogodilo s onima koji su, tih devedesetih godina XX. stoljeća, ipak rekli “a” i pobunili se protiv ratne opcije? Oni su bili i ostali margina velikohrvatskog kleronacističkog i izrazito antidalmatinskog društva. Samo se margina još više istanjila. Neki su „pukli”, pa su u međuvremenu uvrtjeli u glavu kako je bolje podržati Plenkovića, samo kako „ovi” (Grbin & co.) ne bi osvojili vlast. Neki od ondašnjih su otjerali sve u materinu i iselili se odavde. Neki su u međuvremenu odlučili postati „pragmatični” pa su ogrezli u korupciji, a neki su stigli i do poslaničkih klupa.
No, neki su maštali o visoko moralnim „poništenim listićima” u državi odavno lišene svakog morala. Drugim riječima, i ta sitna ali bitna građanska margina naprosto se pogubila u ovim „bespućima povijesne zbiljnosti”. Nikada se nije stigla bitno politički artikulirati, ako je ikada i imala takve ambicije. Ali, bilo bi pošteno kada bi netko nekada ovdje glasno izgovorio notornu činjenicu:
„Republika Hrvatska nikada nije bila i nikada neće biti razvijeno građansko društvo, to je oduvijek bila balkanska prćija na najnižim marginama društva.“
Uz takvu dijagnozu, možda bi postojale prilike kako bi se ono, to građanstvo, komadić po komadić izgradilo iz nule.
Prilika za Dalmaciju?
A što se tiče one „Deklaracije o pomirenju” s početka teksta, to je samo štos, odnosno zakašnjela inicijativa: ta je deklaracija potpisana još 1999. godine, kada se znalo kako će fašistički diktator u Republici Hrvatskoj – Franjo Tuđman umrijeti. Zajednički su je potpisali Ivica Račan, Dražen Budiša, Nikola Ivanišem, Zlatko Tomčić, Ivan Jakovčić, Radimir Čačić, Božo Kovačević, Silvije Degen i…
Ova je deklaracija vodila prema izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske. Zastupnici su tekst Ustava vidjeli tek pola sata prije usvajanja, ali su ipak su digli ruke za njega. Građani nisu imali prilike glasati na referendumu za promjene teksta Ustava. Predviđalo se kako bi, ako se održi referendum isti trajao dva dana i koji bi, iz aviona bi se vidjelo, bio falsificiran. Zastupnici se nisu bunili, a nisu ni građani. Čemu onda današnja iščuđavanja nad premijerom Plenkovićem i predsjednikom Milanovićem. To je samo naša loša beskonačnost.
Ili nije naša? Dalmacija bi, naime, prema svim relevantnim pokazateljima glasala protiv ovog Ustava i protiv ovakvog premijera i predsjednika. Bilo bi korisno kada bi netko od „dalmatinskih mainstream političara” to rekao naglas. Ali Dalmacija takvih političara još uvijek nema.
Comments