Piše: Marietta Candi
Od raspada Jugoslavije prošlo je više od 33 godine, a novonastale države još se nisu konsolidirale kao održive zajednice, sposobne upravljati vlastitim i dalje, koliko-toliko, multietničkim stanovništvom.
Povijesna transformacija prema nacionalnim državama još uvijek nije našla modus koji bi garantirao stabilnost i suživot u tim državama. Potraga za nacionalnim identitetom dovela je do sukoba koji mijenja forme, ali praktički nikada nije prestao. Na Balkanu je proces stvaranja nacionalnih država počeo nakon raspada Otomanskog i Austrougarskog carstva. Ova dva imperija bila su tolerantnija i istinski pluralnija, od današnjih banana državica koje su nastale raspadom Jugoslavije čemu je nalikovala i druga Jugoslavija.
Društvena ograničenja nacionalnih ideologija s razlogom su sada predmet kritičnog preispitivanja, jer je njihova isključivost najveće kulturološko ograničenje svakog društva, pa i balkanskih društava koja su inače, tradicionalno imala drugačije povijesno iskustvo. Kulturno blago je reducirano u okvire nacionalnih pripadnosti, pa se tako, npr. dalmatska, dakle romanska, kultura pripisuje hrvatskoj kulturi. Na Balkanu je tijekom XX. stoljeća netolerancija bila usmjerena na dalmatsku i muslimansku populaciju. Upravo su oni bili doživljavani kao „oni drugi“ koje treba eliminirati. Dalmatska populacija bila je na udaru represivnih politika od stupanja Dalmacije u državu SHS, dok je muslimanska populacija bila na udaru od Balkanskog rata 1912., sve do sada.
Upravo zbog toga, konsolidacija novostvorenih država zapela je upravo u onim državama u kojima živi značajan broj dalmatske i muslimanske populacije: u Republici Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Republici Hrvatskoj, Republici Sjevernoj Makedoniji, u Republici Kosovo i u Republici Srbiji. Uostalom, raspad Jugoslavije, kao i ratovi koji su uslijedili, imali su značajnu antidalmatsku i antiislamsku dimenziju, bar kada je riječ o politici službenog Zagreba i službenog Beograda. Nažalost i zapadna, europska, zajednica je prihvatila tezu koja je lansirana iz Zagreba i Beograda kako tri BiH naroda ne mogu živjeti zajedno i „brzopleto“ je nametnula Daytonski sporazum (1995) koji se temelji na etničkom principu. Tako se Dejtonski sporazum, koji je tad bio u funkciji zaustavljanja rata, sad pokazuje kao fundament mogućeg budućeg rata. Na žalost, Daytonskog ili sličnog sporazuma u vezi sa stanjem u Dalmaciji nikada nije donesen ili nametnut.
Podsjećanja radi, 1939. Savska banovina okupirala je 90% Dalmacije, da bi vremenom taj anakondin stisak popustio do 1990. Tijekom ljeta 1990. stisak je počeo jačati, a Hrvati su počeli s protjerivanjem svih Dalmatina i pripadnika drugih etničkih zajednica koji su živjeli u Dalmaciji. Dalmatini su tijekom rata bili sabijeni na 15% teritorija, odnosno u četiri veća grada: Split, Zadar, Šibenik i Dubrovnik. No, u tragovima ih se moglo naći i u Makarskoj, Vrgorcu, Trogiru i na otocima.
Nekim novim Daytonskim sporazumom, Hrvatima bi se oduzelo 100%, 1939. godine, okupiranog teritorija Dalmacije, a sama Republika Hrvatska bila bi administrativno podijeljena na pet autonomnih regija: Dalmacija, Hrvatsku, Istru, Primorsko-goransku regiju (Sjeverna Dalmacija) i Slavoniju. Dalmacija ne bi bila etnički čista, jer je to nemoguće, ali bi glavni strateški cilj njezina glavnog grada bio bi sprječavanje povratka unitarizma i rigidne centralizacije. Povratak rigidnog unitarizma i najveće centralizacije u Europi bi bio moguć samo referendumom uz dvotrećinski izlazak na birališta svih osoba s pravom glasa, što je dodatno doprinijelo konsolidaciji stanovnika Dalmacije.
Međunarodna zajednica pristala bi na ovu formulu, jer bi to značilo pad širenja velikohrvatskog kleronacizma na Balkanu, kao i pad tenzija između Republike Hrvatske i Republike Srbije, s jedne strane te pad tenzija između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. To bi za međunarodnu zajednicu značilo i pad mogućnosti pokušaja okupacije dijelova BiH od strane službenog Zagreba i pripajanje istih Republici Hrvatskoj. Međutim, ne bi ništa učinila kako bi se dalmatska populacija vratila tamo odakle je nasilno protjerana – u Dalmaciju.
Francuski politički filozof, Jean Baudrillard napisao je daleke 1995. godine:
„Mi smatramo kako smo obavili posao time što smo Srbe i Hrvate obilježili kao zle, ali ne i kao neprijatelje. I to s razlogom, jer se na svjetskom poprištu, mi Zapadnjaci, Europejci borimo protiv istog tog neprijatelja kao i oni: protiv Islama i protiv ostataka romanskih nacija na Balkanu, prvenstveno Dalmatina, Roma, Cincara i Aromuna“, dalje navodi „U Bosni i Hercegovini se borimo protiv Srba, a u Bosni i Hercegovini te Dalmaciji protiv Hrvata, bez pretjerivanja, u ime multikulturne Europe, ali tom prilikom žrtvujemo upravo druge kulture, one koje suprotstavljaju svoje vrijednosti ravnodušnom svjetskom poretku bez vrijednosti. A to činimo zajedno sa Srbima i Hrvatima“.
Od tada je prošlo gotovo 30 godina. Svijet još uvijek prolazi kroz duboku transformaciju, a još uvijek se ne nazire novi svjetski poredak. U međuvremenu, islamsko pitanje postalo je dominantno svjetsko pitanje. Islamski svijet je također prošao transformaciju, „arapsko proljeće“, ali isto tako bez vizije koja obećava stabilnost. I Europa je otvorila svoje islamsko pitanje koje je postalo dominantno u svim zapadnoeuropskim i srednjoeuropskim državama zbog migracija iz Afganistana, Sirije i Afrike. Zato su Bosna i Hercegovina te Dalmacija prvenstveno europsko pitanje. I sve dok se ne riješi pitanje BiH i Dalmacije na pravedan i adekvatan način, Europa neće imati pravi odgovor na islam kao vlastito unutrašnje pitanje.
Dalmacija nije prošla kroz proces nacionalne konsolidacije, bez obzira na to što je više od 2500 godina bila autonomna regija, pokrajina, provincija pod mnogim okupatorima. Stoga ne može ni ući u nepovratan proces vlastitog ekonomsko-socijalnog, političkog, mentalnog i svakolikog drugog razvoja. Iako bi ključnu ulogu u tome trebala imati međunarodna zajednica, ona nije uradila gotovo ništa na izgradnji dalmatskog nacionalnog identiteta. Stoga i danas mnogi talijanašku, iredentističku zastavu smatraju dalmatinskom. Razlog tome je što pojma nemaju tko je Angelo Antonio Frari. A kako bi i znali kada je u Republici Hrvatskoj prešutno zabranjeno spominjati slavne Dalmatine.
Pokušaj stvaranja centralne institucije i dogovor s narodom koji bi bili polazne osnove za dalmatinski nacionalni identitet Bosne, nije uspio, bez obzira na snažne napore određenih prodalmatinskih inicijativa. Ostalo se na velikohrvatskom kleroetničkom nacionalizmu sve koji je suprotstavljen procesu demokratizacije Dalmacije, a time i Republike Hrvatske. Proces antidalmatinske etnifikacije otišao je predaleko i postao je smetnja razvoju kako Dalmacije tako i Republike Hrvatske. Upravo je to jedan od glavnih razloga zašto se iz Dalmacije dnevno iseli oko 140 ljudi.
Identitet nije građen na poznavanju povijesti, dalmatskog jezika, dalmatske kulture, običaja, književnosti, tradicionalne dalmatske glazbe, tradicije tolerancije i svega onog što povezuje različite zajednice. Umjesto toga, oblikovao se ratom, krvlju, vatrom, borbom, nasiljem, ubojstvima civila, paljenjem kuća… Zbog toga su svi etniciteti koji stvaraju novi identitet postali ksenofobični. Pritom, nepoznavanje povijesti, posebno nedavne prošlosti, predstavlja ozbiljan problem. Jer, bez osvratanja na prošlost razvoj društva nije moguć.
Promjena ponašanja moguća je samo promjenom obrazovnog modela, načina razmišljanja i sl. Tek prihvaćanje bilance krvavog iskustava iz devedesetih, otvara prostor za početak procesa koji ima za cilj zauzimanje tolerantnijeg stava, priznanje krivnje tj. mea culpa, i ispravljanje grešaka. Međutim, to nije moguće, kada je riječ o balkanskim zemljama, bez snažnog pritiska Europske unije glede standarda ljudskih prava koji kasnije generira i povećanje životnog standarda. U tom smislu Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslaviju (ICTY), ali i nacionalni sudovi, imaju važnu ulogu u procesuiranju svih zločina. Unatoč tome, sve to ne jamči politički, društveni i ekonomski napredak regije koji je devastirana ratovima i neuspjelom tranzicijom.
Bez ozbiljnog procesa pomirenja, uspostave Republike Hrvatske kao složene države pet regija, nema napretka. Teško će se spriječiti nasilje koje može izbiti u svakoj ozbiljnijoj krizi. Ekstremističke grupe, nacionalisti i njihovi mediji kontinuirano eksploatiraju sumnje i šire strah od proglašenja neovisnosti Istre i Dalmacije. Strah može postati realan ukoliko se pojmovi Dalmacija i dalmatinstvo i dalje bude prikazivali kao neprijateljski i inkompatibilni s ciljevima Republike Hrvatske. Dalmatofobija također potiče i antimodernizam i antiglobalistički fanatizam kod pronacistički orijentiranim osobama.
Zato je umjesto uspostavljanja interkulturalnog i unutrašnjeg međunarodnog, odnosno humanitarnog dijaloga, s ciljem uspostavljane dobrih odnosa unutar Republike Hrvatske, neophodno definirati i razvojnu strategiju za cijelu državu koja počinje s regionalizacijom i decentralizacijom. To može samo EU nekom vrstom Marshallovog plana. Demokratske institucije i demokracija nisu mogući u ovakvim društvima bez iskorjenjivanja siromaštva, uspostave nulte stope diskriminacije, uspostave nulte točke na korupciju, politički nepotizam i politički organizirani kriminal.
Kako bi se ubrzao taj proces, EU treba što prije započeti s pritiscima na službeni Zagreb glede dosljedne provedbe odredaba iz Ugovora o pristupanju EU, a posebno onih koji se odnose na konstituiranje pet autonomnih regija.
Comments