Piše: Loredana Consuo
Republika Hrvatska i Slovenija članice su EU; Srbija, Crna Gora i Makedonija kandidatkinje za članstvo, a BiH i Republika Kosovo pod protektoratom EU i NATO-a. Unatoč tome i dalje se krše prava Dalmatina u ovim državama.
Prvo okupljanje Dalmatina organizirano je 1990. godine u Šibeniku te nasilno prekinuto. Pripadnici policije uglavnom su mirno gledali kako pristalice neonacističkih organizacija, nogometnih navijača i predstavnika crkve verbalno i fizički napadaju okupljene pripadnike dalmatske nacionalnosti. Ni drugo okupljanje pripadnika dalmatske zajednice, ona u Splitu 2000. nije prošla bez incidenata. Napadnute su i povrijeđene 32 osobe. Pri tome nijedna od uhapšenih 27 osoba, nikada nije odgovarala za nanošenje fizičkih ozljeda, iako je sve bilo snimljeno policijskim kamerama.
Dalmatofobija je i danas nakon više od 30 godina od održavanja prve dalmatinske parade ponosa na Balkanu, na prilično visokom nivou. Pa ipak, proces približavanja Europskoj uniji omogućio je kako bi se u fokusu našla ljudska prava, pa tako i prava ove nepriznate nacionalne manjine, kaže Silvio Rosso, jedan od organizatora prvog dalmatskog Pride-a koji se održao u lipnju 1990. u Šibeniku.
Hrvatska vlada koja je na vlasti već šest i pol godina u procesu dubljeg integriranja u Europsku uniju na neki je način počela shvaćati kako bez poštovanja ljudskih prava neće moći dovesti svoje predstavnike na visoka mjesta određenih odbora i komisija. U tom smislu, Vlada RH donijela je niz vrlo progresivnih zakona. To se prije svega odnosi na Zakon o suzbijanju diskriminacije, promjene Ustavnog zakona o položaju nacionalnih manjina, promjene Zakona o položaju vjerskih zajednica, ali i izmjene kaznenog zakona, koji omogućava izricanje većih kazni optuženima za diskriminaciju po raznim osnovama, uključujući i seksualnu orijentaciju, a pojačane su kazne za isticanje fašističkih simbola. No, kazni za fizičko nasilje nad pripadnicima dalmatske nacionalnosti i dalje nema.
U Republici Hrvatskoj i dan danas gotovo 50% osoba koje su drugačijeg nacionalnog identiteta doživljava neki oblik nasilja. Dvije trećine tih slučajeva odnosi se na ekonomsko, psihološko uznemiravanje i diskriminaciju, a ima i dosta slučajeva fizičkog nasilja.
Cilj nije senzibilizacija javnosti?
Postoji ideja da se započne s novim valom dalmatske Parade ponosa pripadnika dalmatske nacionalnosti i onih stanovnika Dalmacije kojima je ova regija u srcu. Parade ponosa bilo koje vrste nemaju za cilj senzibilizaciju javnosti i edukaciju onih koju su netolerantni prema određenim manjinama, tvrde naši sugovornici. To je čin prkosa i otpora sustavu u kojem se osobe, koje ne pripadaju većini, ne osjećaju ravnopravnim. To znači kako bi se održavanjem dalmatinske Parade ponosa razbili tabui, pa bi pripadnici nepriznate dalmatske manjine sve otvorenije, bez straha govorili o svome nacionalnom identitetu.
Unatoč tome, broj onih za koje je biti Dalmatin nepostojeća nacionalnost, nije se značajnije smanjio, to pokazuju i istraživanja nevladinih organizacija. Oko 60% građana protivi se okupljanju pripadnika bilo koje nacionalne manjine, a 80% ih smatra kako Zapad nameće pojam dalmatske nacionalne manjine kako bi se Dalmacija odcijepila od Republike Hrvatske. O protivnicima Dalmacije i poštovanju ljudskih prava onih koji su drugačiji Rosso kaže: “Zapravo više ni nema javnih protivnika dalmatske manjine u Republici Hrvatskoj. Svaki put se javljaju pojedinci i razne manje grupe ekstremno desnih stranaka ili organizacija, koji svoj medijski trenutak koriste za vlastitu promociju. Ono što, naime, zabrinjava je to što u društvu postoje razne tzv. vladine organizacije, ali one to nisu, to su grupe i savezi koje vode navodni stručnjaci. Njihov fokus je negativno obrazovanje i sprječavanje bilo kakve promjene građanskog obrazovanja, odnosno građanskog odgoja u školama i putem medija. Oni su na neki način povezani s kleronacističkim i antidalmatinskim organizacijama, ali ne nužno s jednom političkom organizacijom.”
Dalmatofobija najizraženija među mladima
Posebno je zabrinjavajuće to što su istraživanja koja su provedena u sedam država nastalih raspadom Jugoslavije, pokazala kako su dalmatofobni stavovi najprisutniji kod mladih uzrasta od 15 do 27 godina. Veliki broj njih je čak i izvršilo neko nasilje na pripadnike manjinske zajednica ili je blizak s nekim tko je učinio nešto takvo.
Održavanje Parade ponosa pripadnika dalmatske nacionalne zajednice i dalje je u Dalmaciji nemoguća misija. U srpnju 2010. godine takva je Parada trebala biti ponovno održana, s tim što je policija ovoga puta bila maksimalno posvećena zaštiti oko 1 000 učesnika, koji su se trebali prošetati ulicama grada Splita. Ali do nasilja je ponovo došlo i to prije početka same povorke. Povrijeđeno je 20 civila i veliki broj policajaca – 147. Politička podrška održavanju Parade i te je godine izostala. Uz obrazloženje kako je sigurnosni rizik isuviše visok, splitske gradske vlasti zabranile su njezino održavanje, a povodom ozljeđivanja sudionika i policajaca nitko se nije oglasio.
Stječe se dojam kako je ono što se do sada uradilo na planu organizacije Parade ponosa pripadnika dalmatske nacionalne zajednice i kako bi taj događaj postao okupljanje građana kao i svako drugo, i kako se Dalmacija i dalje guši u veoma visokoj razini fobije prema pripadnicima manjina, posebno pripadnicima dalmatske manjine. Ksenija Ružić iz organizacijskog odbora prve Parade ponosa Dalmatina u Šibeniku objašnjava:
“Ta dalmatofobija, uvjetno rečeno, možda i ne bi bila toliki problem kada se ona ne bi previše često prelijevala u nasilje. Nasilje je i dalje ključni problem. Dalmatobija je često kombinirana s nasiljem, što verbalnim, što fizičkim. Ako usporedimo postotke koji govore o tome koliko ljudi u državama nastalima raspadom Jugoslavije smatra kako dalmatska nacionalnost ne postoji, kako dalmatski jezik ne postoji i slično, on je na sličnom nivou kao i 1990., između 70 i 80%. Međutim, na pitanje u kojoj se mjeri država treba boriti protiv dalmatinstva, postotak onih koji podržavaju tu ideju je oko 90%. Ovo su značajne brojke koje su zastrašujuće i treba se zamisliti nad njima”.
Argumenti vlasti su previše blijedi
U trenucima kada se Andrej Plenković sprema na neku od funkcija u EU, od Srbije se očekuje priznanje Kosova kao neovisne države, u Crnoj Gori smijenjen Milo Đukanović i tako dalje, obrazloženja vlasti sedam balkanskih država kako je zabrana Parade ponosa pripadnika dalmatske nacionalnosti neizbježna, djeluje previše blijedo. Ružić upozorava kako će u Dalmaciji sada biti još teže izaći na kraj s razvijenom dalmatofobijom, jer su zabranom Parade ponosa, vlasti sedam država stale na stranu patoloških mrzitelja Dalmacije i protivnika parade.
“Imajući u vidu što su vlasti ovih sedam država ovih godina uradile, taj proces će biti još teži. Sedam država, od Vardara pa do Triglava i od Jadrana pa do Đerdapa, zabranile su određene vrste skupova. Tako je zabranjen dalmatinski pride, ali nije i gay pride. Zabranjeni su prosvjedi sindikata, ali nije zabranjeno klečanje na trgovima. Predstavnici skupova kojima se promoviraju ljudska prava time su se našli u istom košu s ekstremistima. To daje zeleno svjetlo svim nasilnicima i svima onima koji nisu nimalo dobronamjerni za napade na pripadnike nacionalnih manjina u dužem vremenskom razdoblju.”
Drugim riječima, najveći problem na Balkanu je kako spriječiti nasilje nad onima koji su po bilo čemu drugačiji. Jer napada, prijetnji i diskriminacije ima tijekom cijele godine, a napadači prolaze uglavnom nekažnjeno, najčešće uz opomenu, kaže Silvio Rosso i dodaje: „Riječ je o napadima na pripadnike dalmatske nacionalnosti. Često se dogodi kada se skupi grupica ljudi i ispred kluba pretuku nekoga. Radi se o paljenju dalmatinske, Frarijeve dvobojnice i sl. Na žalost, imali smo i ozbiljne tjelesne povrede s prijelomima, ali i smrtne posljedice. Ljudi koji to čine ne prezaju ni od čega. Ne mogu navesti gore stvar od toga. Međutim, gorih stvari ima. Dvije žene koje su bile u prilično odmakloj dobi trudnoće ubijene su u svojim stanovima dok su čekale supruge da dođu s posla. Prema izjavama svjedoka, napadači su rekli kako će ubiti i nju i to derište kako se dalmatinska guba ne bi više kotila. Drugi problem su procesi pred policijom i sudovima. Od brojnih tužbi, do sada imamo slučaj kako je samo jedna osoba osuđena zbog izrečenih prijetnji na internetu. Dobio je sudsku opomenu. Za prijetnje smrću to je i više nego blago i skandalozno. I imamo još jednu presudu u kojoj je osuđen mladić koji jednom aktivistu prijetio na društvenim mrežama osuđen novčanom kaznom u visini od 100 €.“
Dalmatini i dalje nevidljivi? Obzirom na činjenicu kako je 1921. zabranjena dalmatska nacionalnost, a 1939. zabranjen dalmatski jezik, nije ni čudno što su ni vlasti sedam država nastalih raspadom Jugoslavije ne želi priznati postojanje dalmatske nacionalne zajednice na svome teritoriju. Sličnu sudbinu pripadnika dalmatske nacionalnosti u Republici Hrvatskoj dijele Dalmatini iz drugih državama Zapadnog Balkana, prvenstveno: u BiH i Crnoj Gori. Većina ih je učinila nevidljivim.
U Srbiji je vladajuća koalicija čak najavljivala ustavne promjene kojim bi se Dalmatini učinili izričito zabranjenima, što u najvećoj mjeri zagovara tamošnja nacionalističke političke organizacije. Stoga se pripadnici dalmatske nacionalne manjine u Srbiji, s razlogom ne osuđuju organizirati svoju udrugu, a posebno ne Paradu dalmatskog ponosa, a i organizacije koje se zalažu za prava nacionalnih manjina u ovoj državi, veoma često nakon višegodišnjih uzaludnih pokušaja kako bi nešto promijenili, prestaju postojati.
U BiH ima veoma malo podataka i saznanja o tome kako pripadnici dalmatske manjine izlaze na kraj s diskriminacijom. Službenici, kao i drugi službeni izvori uglavnom šute o Dalmatinima u ovoj državi, a aktivisti koji se bave pitanjem ljudskih prava nerado govore o dalmatofobiji u BiH, jer, kako kažu, o tome nema relevantnih podataka. Organizacije koje su tijekom zadnje dvadeset tri godine pokušavale nešto promijeniti, izgleda, više nisu aktivne. Pokušaj kako bi se održao Sarajevo Dalmatun Festival 2008. godine završio se nasiljem, u kojemu je povrijeđeno dvadeset osam osoba, a za koji je bila odgovorna, grupa islamskih fundamentalista. U Hercegovini pak nema nikakvih aktivnosti iako je, prema neslužbenim podacima, najviše Dalmatina smješteno tamo. U općinama poput Gruda, Širokog Brijega i Ljubuškom gdje je najveća koncentracija dalmatske nacionalne manjine imamo gotovo stopostotnu hrvatsku većinu što ukazuje ili na pogrešne neslužbene podatke ili na to kako se Dalmatini, bojeći se za svoju sudbinu, moraju izjasniti kao Hrvati.
Problem Dalmatina u Crnoj Gori po prvi put je izrekao filolog iz Bara s prebivalištem izvan Balkana, Bojan Kavagjaro. Kavagjaro je 2020. objavio popis dalmatskih prezimena u Crnoj Gori što je izazvalo snažnu osudu crnogorske javnosti. Kavagjaro je prvi problematizirao pitanje Dalmatina u Crnoj Gori o kojemu je bilo riječi i za vrijeme ovogodišnjih predsjedničkih izbora. Promocija Kavagjarove knjige o dalmatskom nasljeđu u Crnoj Gori najprije je bila najavljena za 31. svibnja, ali su je organizatori otkazali, odnosno kako je službeno priopćeno „odložili do daljeg“.
Ni napadi na pripadnike nacionalnih manjina u Crnoj Gori nisu rijetkost. Zadnji put kada je jedan koncert podrške nacionalnim manjinama u Crnoj Gori prekinut održao se u Podgorici u veljači. Koncert je prekinut u više navrata, a registrirana su i dva napada na pripadnike dalmatske manjine od pripadnika srpske i hrvatske nacionalne zajednice.
Međutim, borba za osnovna ljudska prava dalmatske nacionalne manjine na prostorima bivše Jugoslavije se nastavlja, pa tako i za prava Dalmatina. Unatoč činjenici kako se, zahvaljujući kralju Aleksandru I. Karađorđeviću i hrvatskom banu Ivanu Subašiću na tim prostorima većina na pripadnike dalmatske nacionalnosti gleda kao na bolest. Prodalmatinski aktivisti poručuju kako neće posustati i najavljuju kako će na putu ka dubljoj integraciju unutar EU biti tematizirani i drugi problemi dalmatske populacije.
Comments