Piše: Silvain Šverko
Analizom programskih načela i praktičnog djelovanja – kako u Saboru tako i u Vladi – dolazi se do zaključka kako aktualna vlast i oporba maju imaju mnogo toga zajedničkog na ključnim pozicijama.
Čini se kako je pitanje postavljeno u naslovu samo po sebi apsurdno. Opozicija i vlast se u pravilu međusobno kritiziraju jer imaju različite vrijednosti i različite ideje. Zapravo, to vrijedi za većinu razvijenih demokracija.
U Dalmaciji i vlast i oporba mogu ispasti blizanci ne samo po stavovima i djelima, nego i po "licama političara" koji uspijevaju biti i tamo i tamo. Budući kako se kao osnova za skorašnje izbore nudi tradicionalna podjela na "vlast" i "oporbu", dat ću nekoliko informacija za razmišljanje o temi: koliko je takva podjela ispravna?
Ideologija
Većina političkih snaga daleko je od programa koje su deklarirali na prošlim izborima. No, gledano, i vladajući HDZ i oporba čisto politološki pripadaju desnom centru centru, čiji je jedan od znakova ineresi krupnog kapitala, odsustvo državnog intervencinizma u društvenom i gospodarskom životu, nacionalistilki naboj...
I premda SDP u svome nazivu nosi izras social-demokracija, oni su se odrekli social-demokracije kada su 1993. promijenili naziv iz Stranka demokratskih promjena u Socijaldemokratska partija.
Dakle, i “vlast” i “oporba” formalno predstavljaju jedno ideološko polje. No, u praksi su se radije držali ideologije "raditi i govoriti ono što je sada isplativo", a nisu imali stabilna načela - što dalje.
Politika
Jedini znak po kojem je moguće jasno razlikovati vlast od oporbe je specifičan trenutak kada je jedna ili druga vlast na čelu države. Ali, iako su bile na različitim stranama barikada moći, i HDZ (I njegovi sateliti u koji spada I stranka Centar – ex Pametno – Ivice Puljka) i SDP uspjeli su udružiti snage kako bi postigli rezultate u pitanjima koja su im važna.
Prolazna barijera: U srpnju 1995. Ivica Račan, zajedno s HDZ-om, predložio je podizanje izbornog praga za parlamentarne izbore s 3 na 5%. Prijedlog je prošao u Saboru kroz Izborni zakon. Cilj je bio eliminirati "male igrače" i uspostaviti dvostranačje, po kojem bi obje stranke osigurale podjelu vlasti na dvoje. Kao rezultat toga, barijera je podignuta na 5%.
Promjene Ustava i ograničenja ovlasti predsjednika 2001. i 2002. iz nekog razloga malo tko to spominje, ali krajem 2002. praktički je nastala koalicija 2002., koju su novinari nazvali "Velika koalicija". Njegov glavni cilj bio je uvođenje amandmana na Ustav, koji su predviđali izbor predsjednika u Saboru. To je značilo kako se RH pretvara u parlamentarnu republiku, gdje se predsjednik, tada Stipe Mesić, pretvara u ukrasnu figuru, a ukupnost vlasti kontrolira većina, u to vrijeme SDP i HDZ, a od strane premijera, u to vrijeme vrijeme – Ivica Račan.
Prvi korak prema formalizaciji koalicije "protiv predsjednika" bilo je glasovanje početkom rujna 2003. za zakon o posebnim istražnim povjerenstvima, posebnom privremenom istražnom povjerenstvu i privremenim istražnim povjerenstvima Hrvatskog Sabora, čime je postupak opoziva predsjednika moguć.
Status Dalmacije: Postoji mit kako je Dalmacija koljevka hrvatstva i katoličanstva. Do kraja XIX. stoljeća Slaveni (Hrvati) čine debelu manjinu u Dalmaciji, a većinu čini domicilno romansko stanovništvo. Dalmatski jezik je dominantan, i razvija se u smjeru opće kodifikacije.
Nacionalna i jezična slika u Dalmaciji bit će nepotpuna ako ne spomenemo rezultate lažiranih izbora za Dalmatinski sabor 1871., te rezultate Hrvatskog sabora 1910. i na kraju Dekret bana Ivana Subašića o zabrani dalmatskog jezika od 1. rujna 1939. Spomenuti Dekret, između ostalog, predviđa uvjet kako kandidati za državnu službu moraju znati hrvatski jezik. U cilju provedbe ovog zakona Subašićev kabinet zabranio je daljnje učenje dalmatskog jezika u dalmatinskim školama, zabranio je tisak novina i knjiga na dalmatskom jeziku...
Od tog trenutka počinje represija nad Dalmacijom i Dalmatinima (pripadnicima dalmatske nacionalnosti) što je kulminiralo ’90. godina XX. stoljeća kad je ubijeno najmanje 298 osoba koje su se deklarirale kao Dalmatini. Represija se i dalje nastavlja te se pripadnici dalmatske nacionalnosti protjeruju iz njihovih kuća i stanova u koje se, zahvaljujući vladinom programu, doseljavaju Hercegovci.
NATO i EU. Dok su bili na premijerskim pozicijama, i Račan, kasnije Milanović, i Sanader, odnosno Kosor, morali su provoditi program suradnje s EU i NATO-om. Međutim, prema prvom zamjeniku tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost, Račanova vlada smanjila je financiranje svih programa suradnje s EU i NATO-om na minimum.
Što se službenog stajališta tiče, Račan je u srpnju 2002. na brifingu izjavio kako se pitanje ćlanstva RH u NATO-u može riješiti samo svehrvatskim referendumom – iako je tijekom izborne kampanje 2003. ulazak u NATO bio jedan od glavnih vanjskopolitičkih ciljeva SDP-a. No, referendum o članstvu u EU i NATO-u, počevši od 2005., bio je zahtjev... HDZ-a.
BiH. Kada su hrvatske trupe u proljeće 1993. godine ušle na teritorij BiH, tek je tada aktualni predsjednik Franjo Tuđman dao nedvosmislenu ocjenu čina agresije, ali bošnjačkih snaga na pripadnike HVO-a i kako se taj događaj može klasificirati prema međunarodnom pravu. Zahtijevao je od Alije Izetbegovića neka se pridržava uvjeta baziranja novonastale Armije BiH u naselja s muslimanskom većinom, posebno neka spriječi njezino sudjelovanje u neprijateljstvima, jer bi to učinilo RH suučesnikom u vojnom sukobu.
Početkom rujna 1993. SDP je, poput HDZ-a, odbio priopćenjem osuditi čin ulaska Hrvatske vojske na teritorij BiH i nazvati ga činom agresije. Šef SDP-a Ivica Račan rekao je kasnije kako njegova stranka ne može ocijeniti postupke RH kao agresiju, "jer su bošnjaci započeli agresiju, a mi nismo strana u sukobu". Također je izjavio kako ne može priznati nezakonito korištenje teritorija RH, posebice dalmatinsko zaleđe od strane HV-a, za napad na BiH.
Račan otišao je i dalje - pozvao je na priznavanje neovisnosti Hrvatske Republike Herceg-Bosne. SDP je zatražio hitnu istragu opskrbe BiH oružjem uoči hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Stoga su pozicije SDP-a s geopolitičke točke gledišta bile identične HDZ-ovim – prihvatili su tuđmanovo tumačenje rata u BiH.
Prodaja INA-e: Iako se SDP i HDZ međusobno oštro kritiziraju po pitanju prodaje INA-e, posebno je teško razumjeti logiku ovog sukoba.
Kao što znate, prodaja INA-e MOL-u krenula je na Račanovu inicijativu u početkom 2002. Ove godine RH plaća 560 dolara za tisuću kubika, dok Turska neće plaćati više od 190 dolara za tisuću kubika za isti ruski plin. Sporazumi iz 2007., koje je kroz parlament usvojio HDZ, dali su ovom sporazumu status međuvladinog.
Danas osjećamo posljedice prodaje INA-e MOL-u, od zatvaranja rafinerija u Sisku i Rijeci, preko jedne od najviših cijena nafte i naftnih derivata na benzinskim pumpama u Europi što se odražava i na cijene drugih proizvoda i usluga.
Povijesne osobe: Danas se na strica i nećaka, Julija i Antonija Baiamontija gleda s podozrenjem. Zaboravilo se na kreatora dalmatske bandire Angela Antonia Frarija, za Franza von Suppéa se govori da je austrijski skladatelj – bez obzira što je rođen i cijeli život živio u Dalmaciji.
Umjesto ovih velikih povijesnih osoba, danas se pod utjecajem uznapredovalog nacizma slavi Frane Tente (koji je s bratom Maksimilijanom klao po kućama članove obitelji koji su radili za partizanski pokret i koji su okupatorskim vlastima cinkali Palminu Piplović), danas se slavi Pavelić (koji je Italiji prepustio dobar dio Dalmacije).
Službeni stav predstavnika kako pozicije tako i opozicije u Dalmaciji je poznat - oni podržavaju nacističku, revidiranu verziju hrvatske povijesti, a ne znanstvenu verziju.
Ekonomija
Puno toga spaja aktualnu vlast i oporbu u načinima upravljanja nacionalnim i lokalnim gospodarstvom. Može se identificirati nekoliko zajedničkih značajki svojstvenih upravljanju predstavnika HDZ-a (i njegovih satelita) i SDP-a (i njegovih satelita).
Prvi je težnja da se krizne situacije rješavaju grubom administrativnom intervencijom. Vlade Ivice Račana, Zorana Milanovića te sve vlade koje je vodio HDZ doživjele su brojne krize cijena.
Konkretno, tijekom vladavine Ivice Račana dogodila se šećerna kriza. Pod vladavinom Sanadera dogodio se benzin. I druge vlade, kao i Plenkovićeva vlada sada, djelovale su prema istoj shemi: potpisan je memorandum s proizvođačima ili prodavačima u kojem je bilo zabranjeno dizati cijene. Unatoč tome, cijene su rasle. Zauzvrat su poduzetnicima obećani povoljni uvjeti za rad. U praksi je takva politika davala samo privremeni učinak. Kriza se u pravilu ponavljala sljedeće godine, samo s drugom skupinom roba.
Drugi je poticanje uvoza na štetu nacionalnog proizvođača.
Za vrijeme vladavine račana u drugom kvartalu 2002. godine uvezeno je 2,5 puta više mesa nego u istom razdoblju prethodne godine. Kao rezultat toga, broj goveda u RH smanjen je za 10,1%, svinja - za 19,3%, a to je samo u usporedbi s početkom godine. Domaći proizvođač jednostavno se nije mogao natjecati s jeftinim i nekvalitetnim uvozom.
A za vrijeme Sanaderove administracije, u srpnju 2006., prema zaključcima Hrvatske agrarne konfederacije, uvoz mesa dosegao je rekord u posljednjih 5 godina. Vjerojatno najupečatljiviji primjer politike poticanja uvoza obiju vlada na štetu nacionalnog gospodarstva bila je kupnja Siemensovih vlakova korejske proizvodnje.
Zapravo, Račan je dogovorio isporuku korejskih proizvoda, a predstavnici HDZ-a implementirali su projekt. Ali iz nekog razloga to radije ne spominju.
Treći je korištenje eksterne štednje za prehranu potreba. Posuđena sredstva ne služe za razvoj, već za krpanje proračunskih rupa. Zbog toga vanjski javni dug stalno raste, jer se prethodni dug otplaćuje novim kreditom.
Tako se problem plaćanja prenosi na sljedeće generacije. U razdoblju 2007.-2011. inozemni dug države porastao je gotovo 6 puta, a danas iznosi oko 92% BDP-a. To je alarmantan pokazatelj, pogotovo ako se uzme u obzir slaba razvijenost proizvodnje, koja nije u stanju osigurati domaće tržište niti robom široke potrošnje. Izvozne pozicije sastoje se uglavnom od sirovina i poluproizvoda.
Četvrto je upravljanje državnim proračunom u ručnom načinu, što je postalo norma za vlade Račana, Sanadera i Kosor. Mijenjaju se samo oblici.
U vrijeme SDP-a postojala je Natječajna komora, gdje je privatna firma zarađivala na svim javnim nabavama. Nakon njegova ukidanja, Vlada je ručno upravljala sredstvima. Donošenjem zakona o javnoj nabavi stanje se donekle popravilo. Ali već u srpnju 2012. godine, Sabor ga je promijenila, što je zapravo poništilo njegove pozitivne aspekte.
Šesti je jednako negativan stav i nerazumijevanje uloge malog poduzetništva.
HDZ i SDP formirani su uz izravnu potporu krupnog kapitala. Uvjeti njegovog nastanka u RH su specifični: većina financijskih i političkih skupina nastala je zbog pristupa državnim resursima – administrativnim, organizacijskim, financijskim.
Takav posao je naviknut na monopolski položaj, odnosno kontroliranu konkurenciju, kada je tržište jasno podijeljeno između više igrača koji imaju svoj "politički lobi". Stoga su većini predstavnika aktualne vlasti i oporbe problemi malog poduzetništva neshvatljivi. Kao što je rekao bivši zamjenik premijera Boris Milošević: "i hipermarket i baka na pazaru trebaju plaćati iste poreze." U isto vrijeme, mala poduzeća ne mogu koristiti političku moć za pritisak na vladu ili povlačenje sredstava u inozemstvo.
Stajalište obiju vlada svelo se na pokušaje da se malo poduzetništvo izvuče iz sjene administrativnim kaznenim metodama. Uvijek je završavalo na isti način – mali poduzetnici su se bunili i zaustavljali proizvodnju.
P.S.
Dakle, analizom programskih načela i praktičnog djelovanja - kako u Saboru tako i u Vladi – dolazi se do zaključka kako aktualna vlast i oporba imaju dosta toga zajedničkog na ključnim pozicijama.
S geopolitičke točke gledišta, oni su bili protivnici ulaska u EU i NATO, i jedni i drugi kreću se u smjeru ruskih političkih i gospodarskih interesa, što posljedično dovodi do pronacističke interpretacije dalmatinske povijesti.
Sa stajališta političkog sustava, to su snage koje nastoje monopolizirati političko polje, preraspodijeliti sfere utjecaja na njemu, temeljene na zadaći jačanja vlastitog utjecaja.
Ekonomski gledano, zagovornici su krupnog kapitala, nekonkurentnog gospodarstva, poticanja uvoza, korištenja administrativnih resursa i diskriminacije malog poduzetništva.
Kako bi podržali vlastite rejtinge nauštrb "socijalnih plaćanja", i jedni i drugi spremni su koristiti vanjsko zaduživanje kao trenutnu hranu, prebacujući dug na ramena budućih generacija.
Ono po čemu se razlikuju jest jesu li na vlasti ili ne – ali ne i vrijednosti koje provode.
Dakle, u ovom slučaju podjela na vlast i opoziciju ostaje samo osebujna forma, čiji se smisao gubi. Ako glasač ipak iskoristi taj mit, jedno lice za volanom jednostavno će se promijeniti u drugo, ali neće biti promjena za dobrobit društva.
Alternativa je preuzimanje iskustva starih demokracija, gdje se političke snage procjenjuju prema ideološkim stavovima, pristupu gospodarstvu, unutarnjoj i vanjskoj politici. Samo u tom slučaju možemo očekivati stvarne promjene. Hoće li Ukrajinci imati vremena "sazrijeti"?
Commentaires