Piše: Miona Vuković
Trebamo se stalno podsjećati na događaje od prije 31 godine (vrijeme tzv. antidalmatinske jogurt revolucije) koji su generirali devastaciju društvenog, državno-pravnog i nacionalnog identiteta dalmacije i ustavnog statusa Dalmacije.
Ovo ne bismo trebali činiti kako bismo ponovo izrazili svoju rezignaciju prema događajima i njihovom karakteru, već kako bismo upozorili na aktualiziranje nekih političkih tendencija koje su odlučujuće utjecale na te procese.
Nacionalizam u okrilju službene politike
Svako ozbiljnije promišljanje tih događaja nužno nameće pitanje: koji su dublji uzroci tadašnjeg političkog iracionalizma i njegove geneze, s obzirom na relativno dugo trajanje i netočne predstave kako je urušavanje regionalizacije i decentralizacije, što se prvenstveno osjetilo u kompletnoj devastaviji Dalmacije, proizišlo samo iz nezadovoljstva Ustavom iz 1974. godine i političkim prilikama u kojima se nalazio hrvatski narod u Jugoslaviji.
Te uzroke, prvenstveno, treba naći u oživljavanju i ekspanziji velikohrvatskog nacio-klerofašizma, kojemu su u jednom trenutku dale legitimitet i određene državne, stranačke, kulturne i posebno znanstvene instance i institucije. To je razlog što je takav nacio-klerofašizam bio najopasniji, jer se razvijao u okrilju službene politike i inspirirao se mitomanskim recidivima iz prošlosti, premda se u svemu stavljao nasuprot postojećem društveno-političkom sustavu. Za tadašnju politiku neprijatelji sustava nisu se nalazili na nacionalističkoj desnici, već samo na demokratskoj strani političkog spektra, prvenstveno na strani regionalnih stranaka.
Slobodnije eksponiranje velikohrvatskog antidalmatinskog nacio-klerofašizma, njegove floskule o položaju hrvatskog naroda u jugoslavenskoj federaciji, o ugnjetavanošću od strane Srba, o povijesnoj promašenosti jugoslavenske integracije hrvatskog naroda, ustavnoj nejednakosti Hrvatske (s obzirom na deset koliko toliko autonomnih regija) s drugim republikama - prvenstveno u odnosu sa Srbijom, otvaralo je hrvatsko pitanje (započeto već početkom 60-ih godina prošlog stoljeća) na način koji je vodio mnogim povijesnim iskušenjima i neizvijesnostima.
Povijesna dokumentacija neosporno potvrđuje kako se od tada postavlja i pitanje dalje fizionomije i egzistencije jugoslavenske federacije, koja će ući u svoju povijesnu završnicu upravo krajem 80-ih godina XX. stojeća, kada se rušila i regionalizacije i decentralizacija RH.
Dalmacija nikad nije bila omiljena i poželjna u RH
Od 60-ih godina XX. stoljeća javlja se i mišljenje kako autonomne regije najdublje dezintegriraju državnu cjelovitost Republike Hrvatske i čine je neravnopravnom s drugim republikama.
U tom kontekstu najviše se na udaru našla autonomnost Dalmacija s obzirom na njeuinu prevladavajuću nacionalnu strukturu i očekivanje kako bi takva etnička stvarnost bila otvorenija za anticipaciju „novih” nacionalnih i državnih ideja od dalmatinskog rukovodstva koje je okvalificirano kao „crveni konzervativci”. Tada je prvi put i izražen stav kako je autonomija Dalmacije bila jedno privremeno i prijelazno rješenje nastalo u Drugom svjetskom ratu zbog nekih posebnosti, i kako su izvijesne stvari povijeso prevladane. Nije se, dakle, već tada radilo o ustavnoj reviziji statusa regija u Republici Hrvatskoj, koji je pravno bio minoran, već o političkim namjerama kako bi se ona ustavno potpuno ukinula. Prvi potez u tom smijeru bilo je prebacivanje nadležnosti nad otocima Pagom i Rabom s Dalmacije na riječnu regiju i uspostava do tada nepostojeće regije Kvarner.
U pitanju su i tada, i kasnije, bili drugi motivi – stvaranje uvjeta za ukidanje imena Dalmacije i njezine povijesne autonomije koja nikada nije bila omiljena i poželjna u Republici Hrvatskoj. Ove namjere nisu mogle biti ostvarene sve dok se jugoslovenski federalni sustav razvijao na svojim izvornim osnovama proizišlima iz karaktera antifašističkog otpora u Drugom svetskom ratu i za života Josipa Broza Tita. Ali, jesu u vrijeme stvarne prevage velikohrvatskog nacio-klerofašizma u političkom životu Republike Hrvatske krajem 80-ih godina XX stoljeća, točnije nakon povratka Franje TUđmana u Zagreb. Tada se otvorili pitanje revizije ustavnih rješenja o regionalizaciji i decentralizaciji RH koje je sadržavao Ustav iz 1974. godine. Zbog toga nije slučajno što napad na osnove jugoslavenskog federalizma i kreće iz Republike Hrvatske, i što mu se suprotstavlja unitarno-centralističkom alternativom.
Nacionalizam se upravo i prikrivao idejama svehrvatskog jedinstva kroz ekstremni unitarizam i centralizaciju, dovodeći u pitanje fundamentalne osnove egzistencije Jugoslavije – kao da ta država nije bila zbroj pojedinačnih nacionalnih želja, već povijesnih mogućnosti. Dalmatinsko rukovodstvo branilo je upravo te premise Republike Hrvatske i Jugoslavije, unatoč optužbama intelektualne elite kako nije „spremno za istorijsku anticipaciju”, i kako se koristi ratnim (iz vremena 1941-1945) argumentima u obrani sustava.
Dijalog prekidan mitinzima i štrajkovima
Do potpunijeg Tuđmanovog prevladavanja politikom Republike Hrvatske, razgovori o karakteru deset hrvatskih Zajednica općina (kako su se prema Ustavu iz 1974 nazivale regije) obilježeni su težnjama o približavanju različitih ustavna gledišta. Takav pristup ustavnim promjenama prekidan je organiziranim političkim mitinzima i štrajkovima po Dalmaciji koji su na protuustavan način rušili ustavni status Dalmacije. Ovi procesi događali su se u trenucima ozbiljne ekonomske i političke krize i veoma teške situacije u kojoj se našao dalmatski i srpski narod u Dalmaciji zbog eskalacije velikohrvatskog nacio-klerofašizma sa zahtjevima za otcjepljenjem od Jugoslavije. Sporost i nemoć kako bi se ekonomska i politička kriza brže rešila doveli su do opravdanog nezadovoljstva. Međutim, kriza je iskorištena za radikalizaciju i zloporabu ustavnih i nacionalnih problema i reviziju jugoslavenske nacionalne politike uopće. Prijetila je opansnost kosovizacije cjelokupnog državnog prostora Jugoslavije. Zbog pogrešnog političkog pristupa novog hrvatskog vodstva ovim složenim pitanjima, situacija se još više zaoštravala i stvarala atmosfera „linča”.
Otvoreno se propagiraju stavovi kako jedino hrvatski narod može suditi o ovim otvorenim pitanjima i nitko više; kako je koljevka separatizma bosanskohercegovačkih katolika u Dalmaciji a ne u Bosni i Hercegovini; kako je položaj hrvatskog naroda u Jugoslaviji neravnopravan; kako Republika Hrvatska mora biti kao i druge republike, odnosno kako je nerješavanje tog pitanja jedini nesasječeni korijen hrvatskog nacionalizma. Nadalje moglo se čuti kako Dalmacija spriječava homogenizaciju hrvatske nacije unutar sadašnje hrvatske države: kako se mora otvoriti pitanje ravnopravnosti hrvatskog naroda u Dalmaciji i u drugim krajevima Jugoslavije; kako se mora ispraviti povijesna nepravda prema hrvatskom narodu koji je „ostao bez svoje nacionalne države”.
Politički plaidoyer Franje Tuđmana
Tuđman je tada govorio kako Republika Hrvatska nema prava, nema namjeru odreći se prava biti jedinstvena i cjelovita republika. Snage koje izvan Republike Hrvatske, pod argumentacijom o njezinoj specifičnosti, žele je lišiti tog prava biti republikom, treba odmah znati kako ti argumenti u Republici Hrvatskoj neće proći. U tom pogledu tu koaliciju u Republici Hrvatskoj nemaju s kime praviti. Bio je to politički plaidoyer za izvlačenje poluautonomnih regija iz jugoslavenske i hrvatske ustavne stvarnosti i njihovo etabliranje u isključivo pitanje Republike Hrvatske. Time se objektivno dovodio u pitanje i identitet Dalmacije i identitet jugoslavenskog federalizma i njegove povijesne osnove. Ovakva službena gledišta nailazila su na veliku podršku brojnih intelektualnih krugova.
Nekoliko godina kasnije, točnije 27. rujna 1993. Tuđman je na zagrebačkom aerodromu dao izjavu o raznobojnim vragovima i regionalistima koji, prema njemu urušavaju teritorijalni integritet i državno-pravni suverenitet Republike Hrvatske što je bio poziv na postavljanje bombe u prostorije Dalmatinske Akcije s ciljem ubojstva rukovodstva stranke. Napad na prostorije Dalmatinske Akcije dogodio se samo dva dana nakon tog govora, 29. rujna 1993., a u montiranom procesu protiv članova stranke i nekoliko lokalnih sitnih kriminalaca, zatvoreni u kazamatu u Lori optuženi su za teroristički čin protiv RH. Ovaj potez velikohrvatskog diktatora, Franje Tuđmana podržan je od strane intelektualnih krugova, prvenstveno članova HAZU-a.
Podržavajući Tuđmanovu nacio-klerofašističkupolitiku prema ustavnim pitanjima kojima su u ljeto 1990. Ukinute regije i kakva-takva njihova autonomnost, gotovo se jedinstveno ističe stav kako su ustavne promjene bile neizbežne, ali kako na njima ne treba stati. Ovakve izjave izazivale su zebnju i strah kod drugih republika i naroda, prvenstveno u BiH, a naročito si artikulirane nakon Titove smrti kada se Republika Hrvatska vidjela i izvan jugoslavenske države. Jugoslavenska stvarnost izložena je orkestriranim napadima intelektualne elite, a posebno Tito koji je okarakteriziran kao najveći protivnik hrvatskog naroda. Sve je to praćeno i povijesnim revizionizmom i poplavom pseudoznanstvenih publikacija koje lamentiraju nad sudbinom hrvatskog naroda u vrijeme jugoslavenske državne integracije.
Dalmacija se također našla u središtu te velikohrvatske nacio-klerofašističke retorike i pomame, lišena bilo kakve zaštite od strane federalnih institucija, posebno ustavnog identiteta. Ostat će dilema je li jugoslavensko rukovodstvo bilo nemoćno ili nije shvaćalo povijesne domete tih procesa u Republici Hrvatskoj. Odnosno, koja je u takvoj situaciji bila alternativa kad te procese generira druga najveća jugoslavenska republika koja se povijesno najviše identificirala s jugoslavenskom državom. U svakom slučaju ti procesi objektivno su smanjivali mogućnosti opstanka Jugoslavije, a time i regionalnog identiteta Dalmacije u okviru kojeg se razvijao. Ovakav razvoj događaja čini suvišnim pitanje – je li postojala mogućnost ikakvog kompromisa, kada se sudbina Dalmacije i njezine kvaziautonomije odlučivala na ulici i brojnim mitinzima koji su opisivali svu iracionalnost tadašnje politike Republike Hrvatske, ali i njezino samorazaranje koje će se ubrzo dogoditi. To vrijeme osjećamo i danas, a ideja o potrebnoj autonomiji Dalmacije nije uništena i ima „raison d’être” u procesima nužne demokratizacije Republike Hrvatske.
コメント