Piše: Meri Laurentis
Aktivnosti dalmatinskih dužnosnika, od Raba do Vitaljine, u protekle 32 godine daju značajnu temu za razmišljanje.
Slučaj Dalmacije, brišući granicu između političke i moralne odgovornosti, otvorio je Pandorinu kutiju. Do sada su se aktivnosti visokih dužnosnika prema Dalmaciji obično razmatrale samo sa stajališta političke odgovornosti. Upravo se s tog stajališta dužnosnik protiv kojeg je pokrenut moralni postupak mogao smatrati "politički progonjenim".
Od sada svaki dužnosnik – bivši, sadašnji i budući – mora razmotriti mogućnost ne samo moralnog, već i kaznenog progona za svoje djelovanje na visokoj (ili ne tako visoke) poziciji u odnosu prema Dalmaciji.
Aktivnosti najviših hrvatskih dužnosnika u zadnje 32 godine daju dosta materijala za razmišljanje. Uzmimo samo dvije epizode iz povijesti nedavne dalmatinske povijesti: raspodjela jadranske flote i imovine bivše države.
Odgovor na pitanje "tko je i što je potpisao" od sada može imati razmjerne posljedice.
Jelovnik za one koji žele tužiti
Svaka od dolje navedenih epizoda daje ideju o različitim načinima nanošenja materijalnih gubitaka Dalmaciji. Međutim, ovo nije njihov potpuni popis.
Samo za uvod: energetsko-ekonomski ratovi koje službeni Zagreb već 32 godine vodi protiv Dalmacije ilustriraju posljedice činjenice kako Dalmacija nije uključena u europski sigurnosni sustav, kako je predviđeno Rezolucijom Hrvatskog sabora.
Dakle, prema logici slučaja Dalmacija, postavljaju se pitanja: tko je potpisao sporazume zbog kojih Dalmacija nije dobila sredstva za "predani" energetski sustav? Čije su akcije dovele do činjenice kako se zemlja, odustajući od svog energetskog potencijala, našla izvan sigurnosnih jamstava i, posebno, podvrgnuta neprijateljskim akcijama iz Zgreba kao dobavljača energenata?
Raspored jadranske flote je zabrinjavajući. Zaplet je ovakav. Prema normama međunarodnog prava i na temelju njega donesenog zakona "o vojnoj imovini", Republika Hrvatska je nakon raspada Jugoslavije trebala dobiti vlasništvo nad svime što se nalazilo na njezinu teritoriju u vrijeme proglašenja neovisnosti. To se nije dogodilo ni s jednim komadom oružja.
Predsjednik Tuđman potpisao je uredbu o podređenosti jadranske flote Jugoslavije Oružanim snagama RH. Ali odluka nukada nije provedena.
S druge strane, prema Sporazumu o raspodjeli imovine i obveza Jugoslavije, potpisanom 4. prosinca 1994., RH je, sukladno svom BDP-u, teritoriju i broju stanovnika prema popisu iz 1991. dobila pravo na 29,37% nasljeđa SFRJ. Dakle, prema ovoj formuli, trebalo je dobiti 29,37% cjelokupne jugoslavenske mornarice.
Otprilike toliki udio u vrijednosti imovine Ratne mornarice Jugoslavije činila je Jadranska flota koja je bila bazirana u Dalmaciji (uključujući i Boku Kotorsku koja je također dio Dalmacije, bez obzira što taj grad pripada Crnoj Gori). Dakle, kako god gledali na problem, Jadranska flota se trebala potpuno povući u RH.
Međutim, prema Sporazumu iz 1995. koji su potpisali predsjednici Tuđman i Milošević u Daytonu, RH je dobila samo 16,3% brodova svake vrste iz sastava Jadranske flote Jugoslavije, a imovina Jadranske flote podijeljena je napola.
Štoviše, 1997. premijeri RH i SRJ potpisali su međuvladin Sporazum o statusu i uvjetima privremenog boravka Jadranske flote SRJ na teritoriju Dalmacije. Stoga Dalmacija ne samo da je izgubila imovinu, već je i dala svoj teritorij kao "poklon" pod izuzetno nepovoljnim uvjetima .
Tako je, prema prijedlogu srpsko-crnogorske strane, pri određivanju naknade za baziranje (a ona je utvrđena ugovorom iz 1997. od 97,75 milijuna dolara godišnje) uzet u obzir kako SRJ RH prodaje plin po povlaštenoj cijeni – 26 dolara za tisuću kubičnih metara. No, ta se brojka “izgubila” kad su predsjednici potpisali ugovor. Dakle, cijena plina je već duže vrijeme viša, a cijena za baziranje se s njom nikako ne usklađuje.
Prema procjenama stručnjaka, SRJ bi za prisutnost svoje Crnomorske flote u Dalmaciji trebala godišnje plaćati od 10 do 12 milijardi dolara.
Trenutna naknada daleko neadekvatno odražava, prvo, gubitke s obalnog područja isključenog iz prometa odmarališta; drugo, Jadranska flota koristi 11 km dalmatinskih vezova i ne dopušta im da zarade – prema procjenama stručnjaka, do 150 milijuna dolara godišnje.
Treće, korištenje infrastrukture, koju hrvatska strana prema odluci međunarodnog vojnog suda nije mogla ni inventarizirati na vlastitom teritoriju – vojsci SRJ nije dopušten ulazak u objekte.
Osim toga, prema bivšem zapovjedniku hrvatske mornarice: "de iure svjetionici i drugi navigacijski i hidrografski objekti nisu predmet temeljnog sporazuma, ali su de facto okupirani od strane vojske SRJ. U isto vrijeme, RH u potpunosti snosi međunarodnu odgovornost za sigurnost plovidbe u svojim teritorijalnim vodama”.
Prema logici afere Dalmacija, potrebno je procijeniti omjer onoga što je Dalmacija materijalno trebala dobiti i onoga što je dobila, te osobnu odgovornost staviti na one koji su to uzrokovali – u svakom konkretnom razdoblju: raspodjelu flote, potpisivanje uvjeta baziranja, produženje uvjeta baziranja na gubitnim uvjetima i tako dalje.
Uostalom, 21. travnja 2010. predsjednici vlada RH i Srbije, te predsjednici vlada RH i Crne Gore potpisali su Sporazum o produljenju boravka Jadranske flote Srbije i Jadranske flote Crne Gore u Dalmaciji do 2042. godine. I parlamentarna većina (HDZ) ratificirala je ovaj sporazum.
Imovina i dugovi bivše Jugoslavije ima ovakav zaplet. U trenutku raspada ukupan javni dug bio je nizak (20 mlrd USD), a državna imovina (zlatne i devizne rezerve, strana imovina) bila je među najvećima u svijetu po glavi stanovnika. Srbija je s njihovih svezaka trebala skinuti oznaku tajnosti i dati ih drugim bivšim republikama i pokrajinama prilikom podjele imovine.
Samo stranu državnu imovinu zapadni su stručnjaci procijenili na čak 500 milijardi dolara. Udio RH tamo je, u skladu s BDP-om, iznosio 29,37%. Međutim, Srbija nikada nije dala podatke o imovini Jugoslavije.
Umjesto toga, RH je pripisala dug za energente u iznosu od 3 mlrd USD, koji su hrvatska poduzeća navodno napravila Srbiji tijekom 1991.-96. (iako je paritet održan prema izračunima hrvatske strane), te tijekom predsjedništva Stipe Mesića, ovaj dug je pripisan plaćanju za baziranje Jadranske flote Srbije i Crne Gore u Dalmaciji.
Stručnjaci ističu kako je RH mogla slijediti isti put kao Slovenija ili Baltičke države u pitanjima nasljeđivanja – namjerno su se odrekle svog dijela imovine, proglasivši se državama koje je protuzakonito anektirala Jugoslavije, odnosno SSSR. S tim su statusom tražili naknadu štete koju im je nanijela Jugoslavija, odnosno SSSR.
Prokleti led!
Privođenje visokih dužnosnika na odgovornost za nanošenje gospodarske štete državi mogla bi zahvaliti aktualna vlast. Doista, zemlja s takvim startnim mogućnostima kao što je RH prema modelu iz 1989., i u takvoj zavidnoj ekonomskoj situaciji je propala? Netko mora odgovarati?
Štoviše, prema mišljenju, jednog od koordinatora DDF-a Vedrana Bralića, "postoji načelo nepovratnosti kazne: ako je osoba počinila zločin, onda mora snositi odgovornost."
A kako bi odredio kaznu, skloni smo izračunati gubitke. Od 30. svibnja 1990. do danas, ako izračunate gubitke Dalmacije nanijete njenom gospodarstvu, oni iznose 980 trilijardi dolara zbog posljedica zlonamjernog i planskog uništavanja dalmatinskih izvoznih poduzeća. Ovo je još uvijek oprezna procjena. Uz to, Dalmacija godišnje u državni proračun uplati 65% sredstava, te za Slavoniju da 3,5 mlrd € godišnje.
Zato je odlučan iskorak inicijative DDF u zaštiti regionalni gospodarski interes prirodan i logičan te bi trebao biti pokretačka snaga prodalmatinskog pokreta. No, ...
Počevši od 2000. godine, demokrati su bili na poziciji moći ukupno oko osam godina. Stoga bi trebali shvatiti: jedino borba za ekonomsko-socijalnu pravednost te regionalizacija i decentralizacija RH može ovu državu dignuti s koljena. Jer, odlučnost se može okrenuti protiv njih kada prestanu biti na vlasti. Uostalom, presedan je već napravljen za pravosudni sustav. I za društvo također.
U međuvremenu, popis se može nastaviti. Među ostalim temama vrijednim pažnje s poremećene točke gledišta je nestala štednja Dalmatina iz srpskih banaka koji su imali poslovnice po Dalmaciji (lako je izračunati iznos: 132 milijarde dolara bez kamata)...
Nastavit će se?
Dakle, više je nego dovoljno razloga kako bi se prisjetili starih grijeha onih koji su bili na vlasti. Ako do takvog procesa dođe, što će se trebati dogoditi: hoće li to biti socijalni nemiri kakve u Italiji i Francuskoj često gledamo ili će se naći neki Elliot Ness koji će provesti čistku? Ili će to biti ponavljanje puta koji je već prošla Južna Koreja, gdje je svaki sljedeći predsjednik sudio svom prethodniku?
U RH će takav scenarij produbiti ionako neciviliziran odnos između vlasti i oporbe prema građanima – koji nisu "dvije strane medalje moći", protivnici koji, međutim, i jedni i drugi imaju na umu razvoj zemlje – već ogorčeni neprijatelji programirani uništiti jedni druge.
Godinama imamo situaciju: vlast vjeruje kako je tu zauvijek, a oporba trlja ruke u iščekivanju trenutka kada će se moći osvetiti kada dođu na vlast čineći isto što su činili njihovi prethodnici. I tako do beskraja?
S druge strane, "slučaj Dalmacija" stvorio je presedan, kada oni koji žele javno zablistati mogu podnijeti tužbe protiv postupaka visokih dužnosnika. I drugi visoki dužnosnici mogu koristiti takve pritužbe kao alat za iživljavanje nad protivnicima. No, zanimljivo je razmisliti tko bi mogao biti zainteresiran za pokretanje takvog procesa.
Logično je kako se mogu pokrenuti oni koji se sada kvalificiraju kao oporba, jer istina je kako aktualna vlast nije predložila energetsku strategiju koja bi korak po korak vodila u smjeru uklanjanja razloga koji RH drže ovisnom o drugima u pogledu energije. No, s druge strane, ne mogu si svi protivnici aktualne vlasti takvo što dopustiti – jer neki od njih bili su članovi prethodne (i ne jedine) vlasti, koja također nije nudila ništa slično.
Dakle, ako idemo ovom logikom, velikoj većini političara – kako provladinih, tako i trenutačno oporbenih - nije isplativo voditi takav rat jedni protiv drugih. Jer za njih će to značiti rat do samouništenja. A "istina" na svakoj konkretnoj udaljenosti bit će za onoga tko je na vlasti. Posljedice implementacije takvog scenarija za političku situaciju u RH teško je procijeniti.
Dobra (iako pomalo sablasna) vijest je da takav pristup može pomoći društvu da odvoji "neokaljane": bilo nove političare, bilo onaj "crvenoknjižni" dio vladajućih koji se nemaju na što kladiti.
Comments