piše: Marietta Candi
Prije nešto malo manje od dvije i pol godine pretučen je jedan od koordinatora DDF-a, Vedran Bralić. Dvojica od četvorice napadača tek su jučer, nakon nereda na nogometnoj utakmici na kojoj je igrao Hajduk privedeni.
Ako se dobro sjećam, u opisu onoga što se dogodilo Vedranu u listopadu 2019. četiri napadača na tijelo i život koordinatora DDF-a nazvala sam „četiri mala brabonjka“. Recimo kako je to bio izraz majčinske nježnosti, pošto bih im, kako se ono kaže, „mogla biti majka“, ali na svu sreću to ipak nisam. Sad, međutim, ta bića pod kapuljačama najednom imaju imena i lica, odjednom su javna činjenica, familijarni su nam, saznajemo o njima bez trunke iznenađenja, kao ne baš tako rijetke i egzotične produkte jednog teško oboljelog društva koje se izvjestan broj godina nalazi na vrlo labavoj terapiji, na kojoj uglavnom zabušava.
Gdje su rasli ti likovi koji su izronili ispod kapuljača i najednom stekli imena, pa sada svi znamo kako se zovu Žuža i Mile? Ovdje, među nama. Tko ih je, i kako, podučavao osnovnim ljudskim vrijednostima? Objašnjavao im što je dobro a šta zlo? Ja – nisam! Nisi ni ti! Ali jesu neki od nas, ako je itko.
Učili su ih naši tihi susjedi, ljudi koji su također amorfna masa ovog sivog društva. I, čemu su ih naučili? Kako je udaranje užarenom metalnom šipkom u ljudsko tijelo poseban oblik sladostrasnog ispunjenja. Jesu li ih učili kako je to moralna čast i obaveza? Ili su po taj nauk otišli sami? Kuda ih je već odvelo njihovo arijevsko srce?
Ako to nisu naučili od amorfne mase koji se zovu roditelji, neko drugi ih je naučio! Netko tko se za sebe predstavlja da je Dalmatinac, a radi apsolutno sve protiv interesa Dalmacije. Netko čije je ime toliko zgađeno da gadljivije ne može biti. Netko tko huška sve one dobre momke protiv Dalmacije, dok u pozadini svira “Dalmatinac sam” od Mladena Grdovića.
Netko pametniji i normalniji svakako bi ih naučio kako ima bolje sladostrasti od prebijanja ljudi, i kako se ona ostvaruje u ljubavi, nježnosti i ljepoti, ali teško oni i njihov nalogodavac o tome nešto znaju, barem ne iz osobnih iskustva. Veliki avangardni pjesnik Ezra Pound upitao bi vragolasto te tikvane, te u zlo i antidalmatinstvo ogrezle bezveznjake i šupljikavce odakle god da ih uhvatiš: “jebeš li ti nešto?” Odgovor se, na žalost, da naslutit, ali ne bi dobio, osim u vidu usijane željezne sajle po rebrima. Sajle nimalo falusoidne.
Sjećam priče se događaja o kojemu niti jedan velikohrvatski antidalmatinski medij (to su svi mediji koji izlaze u RH u bilo kojem obliku, osim Autonomije) nije objavio i pari mi kao da gledam neki američki krimi-horor film. Pokušavam izići iz vlastite kože, pa koliko je god moguće apstrahiram činjenicu kako su njihovi udarci pljuštali po Bralićevim rebrima. I što vidim?
Koordinator DDF-a Vedran Bralić vraća se u svoj stan, s očima i mislima izvan svakog zla, a sa slušalicama na ušima u kojima se čuje pjesma “Je n’attandrai que vous” od Garoua, zainteresiran samo da u miru Božjem nešto pojede, popriča sa sestrom i ode na počinak. Penje se uz stepenice zgrade u kojoj živi i dođe do vrata. Vadi ključ iz džepa i otvara vrata. Zove sestru koja dođe iz jedne od soba. U tom trenutku, ničim izazvani takoreći niotkuda njih četvorica, četiri patološka entiteta skoče na jadnog Bralića i počnu ga mlatiti već spomenutim užarenim šipkama. Sestra je skočila kako bi obranila brata, no predvodnik krda krvoločnih “Dalmatinaca” u janječkoj koži, koji se odaziva na ime Renato i prezime koje počinje inicijalom T. stane pred sestru, baci je na pod, jednom joj rukom zatvori usta, a drugom izvadi nož iz džepa i zaprijeti joj kako će je zaklati ukoliko išta pokuša. Kad su se umorili od mlaćenja, iziđu kroz otvorena vrata i izgube se u nepoznatom smjeru. Bralić i njegova sestra još posve u čudu, još sasvim bez shvaćanja što se upravo dogodilo, te skuplja razbijena jaja, sok, mlijeko i još nekakve stvari, šta li već.
Policiji i hitnoj nije se žurilo. Trebalo im je skoro tri sata dok su došli, jer za napade na prodemokratske i prodalmatinske aktiviste ima vremena. Bralić je završio u bolnici, ništa nije slomljeno, ali ožiljci će biti teški. Posebno oni psihički. Mnogima to neće biti dovoljno, ta dva nacikla rebra, podljevi duboki kao vodopad na Nijagari i ostalo, nego će svuda okolo smrdjeti po svojim anonimnim internet-jazbinama zazivajući smrt separatistima, iskreno nesretni što nasajlirani nije prošao gore, ili vickasto ironični kako je to, onako nasajliran, mogao otići na odmor. Umjesto da lijepo legne i umre, pa da svi budemo sretni. Ali, zeznuli su se. Nasajlirani Bralić taman se vratio iz Kijeva, Ukrajina.
A dobro, ako svekolika arijevska javnost u Hrvatića nije sretna, je li bar Bralić sretan, sada kada su dva od četiti mala brabonjka dobila ime i lice, a možda, možda dobiju i zakonsku kaznu, pod uvjetom da tumači Zakona ne kažu kako je praćenje i sajliranje čovjeka neka vrsta malo žustrije borbe mišljenja? Što je lako moguće, jer ako je zabijanje prsta u anus rukovanje, onda je sve moguće. Nije zadovoljan, utoliko što je bilo strašno važno da policija uradi svoj dio posla, što ona nije uradila. Trebalo joj je skoro dvije i pol godine da nesavjesno i krajnje neprofesionalno pušta krvnike nad Dalmacijom da se mirno šetkaju po gradu i da ih se uhiti zbog incidenta na utakmici.
Ovo nije bitno zbog Bralića, jer njega to neće rasajlirati, nego zato što je ovo posljednji od posljednjih trenutaka, krajnje je vrijeme u kojima se možda još i mogu uspostaviti elementarne moralne, civilizacijske i zakonske regule koje razdvajaju jedno uređeno društvo normalnih ljudskih stvorenja od horde divljaka u kojoj je glavni onaj tko ima najdeblju sajlu i to užarenu. Opet, Bralić nije zadovoljan zato što bi vjerojatno mnogo više volio kako se ništa od ovoga nikada nije dogodilo, te kako grad i regija, pa i država u kojoj živi nisu mjesta na kojima se takve stvari mogu bilo kome dogoditi. Nadalje, Bralić nije zadovoljan, jer neće biti adekvatnog sudskog epiloga.
Mnogo je poganih riječi i misli starijih i „mudrijih“, mnogo je planske neljudskosti njihovih bolesnih idola vodilo ruke ove dvojice balavih ništarija koje nasrću na čovjeka kojeg ne poznaju i koji ni njima ni drugome nikakvog zla nije nanio, a svakako ne namjerno i svjesno. Oni koji kažu kako, u nekom bitnom smislu, taj kvartet nasilnika sa sajlama nisu bili sami u tome što su smislili i učinili, u pravu su. Pravi povod za napad na Bralića nisu bile njegove riječi: “Pivo nije dio dalmatinske tradicije!”, pravi povod je zaustavljanje svakog mogućeg razvoja demokratskog i prodalmatinskog, promediteranskog procesa u Dalmaciji. No, opet, ne može to nikome biti ispričnica za nasilno ponašanje. A znamo već kako to ide, poznajemo taj razrađeni demagoški mehanizam, slutim melodramu koja će uslijediti: „to su branitelji, hajdukovci, torcidaši, pomorci – oni su glupavi, šta oni znaju!“ Najprije, nisu djeca da ih se opravdava nebuloznim opravdanjima, već odrasli građani Republike Hrvatske s aktivnim i pasivnim biračkim pravom i svim drugim građanskim pravima i dužnostima; drugo – što to uopće znači? Imala sam i ja nekad osamnaest godina, pa nisam sajlirala ljude, niti se erotski uzbuđivala slikom nečije nabubetanih leđa i rebara.
Na kraju, bijeda i pustoš ljudske egzistencije bez ljubavi i ljudskosti strašna su kazna, doživotna robija u vlastitoj koži, užas bez kraja. Biti Žuža i Mile strašno je samo po sebi; daj Bože da im ima spasa, da budu u stanju nadići ovo što je slika njihovog kukavičkog dosadašnjeg života. To im od srca majčinski želim, Ali, prvo neka plate, po svim članicama, stavcima i alinejama!
Comments