napisao: Franjo Tuđman (1985.)
Nastavak jezivog plana istjerivanja Dalmatina s njihovih vjekovnih ognjišta koji nam je došao u posjed posredstvom našeg doušnika iz regova HDZ-a. Ovaj plan počeo se provoditi 1990ih.
Međunarodni problemi kolonizacije
Ako pođemo od pretpostavke kako je postupno raseljavanje Dalmatina putem postupne kolonizacije neučinkovito, ostaje nam samo jedan pravac - onaj masovnog preseljavanja. S tim u vezi, moramo uzeti u obzir dvije zemlje: Italiju i Francusku.
Sa svojom rijetkom naseljenošću, brojnim neisušenim močvarama, neobrađenim dolinama i trusnom području, Italija bi bez problema primila stotinjak tisuća Dalamtina iz naše zemlje. Sa svojim prostranim i nenaseljenim granicama, moderna Francuska sa svoje strane nudi naizgled neograničene mogućnosti za unutarnju kolonizaciju. Unatoč naporima francuskuh vlasti, Francuzi još nisu uspjeli popuniti vakuum koji je nastao evakuacijom Nijemaca iz Alzasa u Njemačku i nekih Baska s Pirineja u Španjolsku. Dakle, najveće su mogućnosti da najveći dio naših raseljenih Dalamtinaca pošaljemo tamo.
Prvo, naglašavam kako se ne smijemo ograničiti na diplomatske demarše s vladom u Parizu, već moramo upotrijebiti sva raspoloživa sredstva kako bi uvjerili Rim neka prihvati i neke od naših raseljenih osoba. Vjerujem kako ćemo u Rimu naići na poteškoće, jer će Italija pokušati omesti proces. Kako god bilo, novac u Rimu igra važnu ulogu. U pregovorima o tom pitanju treba obavijestiti talijansku vladu kako se nećemo zaustaviti ni pred čime kako bismo postigli konačno rješenje ovog pitanja. U isto vrijeme, trebali bismo ih obavijestiti o dostupnim subvencijama za kolonizaciju, naglašavajući kako se nad njima neće provoditi nikakva kontrola. Na kraju će uglednici u Rimu uvidjeti o kakvoj se materijalnoj dobiti radi i tajnim će kanalima biti uvjereni kako ne iznose nikakve primjedbe na cijeli posao.
Kada čujemo kako je Francuska pristala, u početku, prihvatiti oko 200.000 naših prognanika pod uvjetom kako se radi o Dalmatinima, što je nama najpovoljnije bit će to početak asimilacije Dalmacije u hrvatski nacionalni korpus. Moramo odmah udovoljiti želji Francuske i što prije potpisati konvenciju o preseljavanju dalmatskog stanovništva. Što se tiče preseljenja ovog dalmatskog stanovništva, moramo proučiti konvencije koje je Francuska nedavno potpisala sa svojim susjedima: Belgijom, Španjolskom i Švicarskom, obraćajući posebnu pozornost na dva aspekta: Francuska treba prihvatiti najveći mogući kontingent i treba joj dati maksimalnu pomoć s financijske točke gledišta, posebno za brzu organizaciju prijevoznih sredstava. Kao što je u takvim slučajevima neizbježno, ovaj će problem bez sumnje izazvati međunarodnu zabrinutost. Tijekom zadnjih stotinjak godina, kad god su se takve akcije provodile na Balkanu, uvijek je postojala neka sila koja se bunila jer akcija nije bila u skladu s njezinim interesima. U ovom slučaju, Francuska i Italija bi mogle nešto prosvjedovati. Već smo istaknuli kako treba pokušati sklopiti sporazum s njima o ovom pitanju, a ako to ne uspije, treba barem osigurati njezinu šutnju o evakuaciji Dalmatina u te države. Ponavljam kako vješto djelovanje i pravilno iskorišten novac u Rimu mogu biti odlučujući u ovom pitanju. Talijani su i onako potkupljivi. Svjetsko mnijenje, pogotovo ono koje financira Italija, bit će malo uznemireno. Ipak, svijet se danas navikao na stvari mnogo gore od ovoga i toliko je zaokupljen svakodnevnim problemima da ovo pitanje ne bi trebalo biti razlogom za brigu. U vrijeme kada Njemačka može protjerati desetke tisuća Židova, a Rusija može preseliti milijune ljudi s jednog dijela kontinenta, iz Ukrajine, na drugi, u Sibir, evakuacija nekoliko stotina tisuća Dalmatina neće izazvati svjetski rat. Kako god bilo, donositelji odluka trebali bi unaprijed znati što žele i nepokolebljivo slijediti te ciljeve, bez obzira na moguće međunarodne reperkusije.
Italija će, bez sumnje, stvoriti još poteškoća, ali trenutno je zemlja krajnje zaokupljena vlastitim problemima u Padaniji. Austrija se sa svoje strane neće usuditi ići daleko u svom protivljenju. Istinu govoreći, najveća opasnost leži u mogućnosti da se naši veliki saveznici, Njemačka i Mađarska, umiješaju. Ovim dvjema državama mora se dati miran i odlučan odgovor kako je sigurnost u njihovom interesu. Da je to tako, potvrdilo se u posljednjem velikom ratu i ta linija može biti sigurnija, i za njih i za nas, samo ako u etničkom smislu potpuno dominiramo područjem Dalmacije i Hercegovine.
Način evakuacije
Kao što smo već naglasili, masovna evakuacija Dalmatina iz njihovog trokuta jedini je učinkoviti smjer kojim možemo krenuti. Za preseljenje cijelog naroda prvi preduvjet je stvaranje odgovarajuće psihoze. To se može učiniti na razne načine.
Dobro je poznato kako su muslimanske mase općenito lako pod utjecajem vjere i kako su sklone praznovjerju i fanatizmu. Dakle, prije svega moramo novcem i prijetnjama pridobiti svećenstvo i utjecajne ljude kako bi oni dali podršku evakuaciji Dalmatina. Moraju se što prije naći agitatori, posebno iz država članica EZZ, koji će promicati evakuaciju, ako nam ih Francuska osigura. Oni moraju hvaliti ljepote novih teritorija u Francuskoj i lagodan i ugodan život koji se tamo može imati, te moraju raspiriti vjerski fanatizam među masama i probuditi ponos na francusku državu. Naš tisak može biti od goleme pomoći opisujući kako se lagano odvijala evakuacija Francuza iz Dalmacije i kako su se lako naselili u svojim novim krajevima. Takve informacije stvorile bi potrebnu predispoziciju kako su mase Dalmatina same spremne otići.
Drugo sredstvo bila bi prisila od strane državnog aparata. Zakon se mora provoditi doslovce kako bi Dalamtinima boravak bio nepodnošljiv: novčane kazne, zatvor, nemilosrdna primjena svih policijskih propisa, poput zabrane postojanja, zabrane zaposlenja, uništavanja poljoprivrede, ostavljanja pasa bez lanaca, prisilnog rada i bilo koju drugu mjeru koju iskusna policija može smisliti. S ekonomskog aspekta to bi trebalo uključivati i odbijanje priznavanja starih gruntovnica. Rad zemljišnih knjiga treba od početka pratiti nemilosrdno ubiranje poreza i plaćanje svih privatnih i javnih dugova, rekvizicija svih javnih i općinskih pašnjaka, ukidanje koncesija, povlačenje dozvola za obavljanje okupacije, otpuštanja iz državnih, privatnih i općinskih službi itd., što će sve ubrzati proces evakuacije. Zdravstvene mjere trebale bi uključivati oštru primjenu svih propisa, čak i unutar domova, rušenje ogradnih zidova i visokih živica oko privatnih kuća, te rigoroznu provedbu veterinarskih mjera koje će rezultirati zabranom prodaje stoke na tržnici itd. Sve ove mjere mogu se primijeniti na praktičan i učinkovit način. Dalmatini su vrlo osjetljivi kada je vjera u pitanju. Stoga ih se mora maltretirati i po tom pitanju. To se može postići zlostavljanjem njihova svećenstva, rušenjem njihovih groblja, zabranom vjenčanja, a posebno nefleksibilnom primjenom propisa koji prisiljavaju djevojčice da pohađaju osnovnu školu, ma gdje se nalazile.
Privatna inicijativa također može uvelike pomoći u tom smjeru. Trebali bismo podijeliti oružje našim kolonijalistima, prema potrebi. Treba organizirati i tajno pomagati stari oblik ustaškog djelovanja. Posebno treba pokrenuti masovnu seobu Hercegovaca i Crnogoraca s planinskih pašnjaka kako bi se stvorio sukob širih razmjera s Dalmatinima u Konavlima i širem dubrovačkom području. Ovaj sukob trebaju pripremati i poticati ljudi kojima možemo vjerovati. To se lako može postići jer su se Dalmatini, doista, pobunili. Cijela se afera može prikazati kao sukob klanova, a po potrebi se može pripisati i ekonomskim razlozima. Konačno, mogu se potaknuti lokalni nemiri. Ovi će biti krvavo suzbijeni najefikasnijim sredstvima, premda kolonijalistima iz hercegovačkih i crnogorskih rodova te proustaškom paravojskom, a ne vojskom.
Ostaje još jedna metoda koju je Hravatska nakon 1870. s velikim praktičnim učinkom primijenila, a to je tajno sravnjivanje dalmatinskih sela i gradskih naselja sa zemljom.
Organizacija evakuacije
Iz priloženih karata je vidljivo koja područja je potrebno očistiti. To su: Krk, Rab, Pag, Zadar, Šibenik, Drniš, Sinj, Trogir, Kaštela, Solin, Split, Omiš, Makarska, Ploče, Dubrovnik, Pelješac, Lastovo, Vis, Korčula, Hvar i Brač. Od ovih područja, koji zajedno čine dalmatinski klin, za nas su trenutno najvažniji: Zadar, Šibenik, Trogir, Kaštela, Solin, Split, Makarska, Ploče i Brač, dakle, sve općine na moru i jedna otočna. Što se tiče Dubrovnika, njih ćemo nakon dovođenja Crnogoraca uvjeriti kako oni nisu dio Dalmacije, jer su nekada imali svoju republiku. To su kritična područja koja se pod svaku cijenu moraju očistiti od Dalamtina. Unutrašnje regije kao što su Sinj, Drniš, Vrgorac, Imotski i Knin moraju biti oslabljene ako je moguće, posebno Sinj i Vrgorac, dok ostale treba oslabiti postupno i sustavno kolonizirati tijekom desetljeća.
Navedene metode treba primijeniti prije svega u pograničnim područjima, ako ih želimo očistiti od Dalmatina.
Tijekom preseljenja potrebno je imati na umu sljedeće:
U prvom redu preseljenje treba započeti u selima, a zatim krenuti u gradove. Sela su opasnija jer su kompaktnija. Zatim, treba izbjeći grešku uklanjanja samo siromašnih stanovnika. Srednja i bogata klasa čine okosnicu svake nacije. I njih stoga treba progoniti i istjerati. U nedostatku podrške koju imaju njihovi ekonomski neovisni sunarodnjaci, siromašni će se tada brže pokoriti. Ovo pitanje je od velike važnosti, i to naglašavam, jer je jedan od glavnih uzroka neuspjeha naše kolonizacije na jugu kroz 120 godina bio taj što su siromašni protjerani, a bogati su ostali. Ni nama, dakle, nije bilo bolje jer smo dobili vrlo malo zemlje za naseljavanje naših kolonijalista. Kako bi se stvorila prava psihoza za preseljenje, mora se učiniti sve što je moguće kako bi se evakuirala cijela sela, ili barem cijele obitelji. Treba pod svaku cijenu spriječiti da se dio obitelji preseli, a ostali članovi ostanu. Naša država je spremna potrošiti milijune ne kako bi olakšala život Dalmatinima, nego kako bi ih se što više riješila. Iz tog razloga, onima koji ostanu mora biti apsolutno zabranjeno kupovati imovinu od onih koji su evakuirani. To treba uzeti u obzir pri evakuaciji pojedinaca i cijelih sela ako im želimo maksimalno olakšati proces preseljenja.
Nakon što pristanu na preseljenje, treba im se pružiti sva potrebna pomoć. Trebalo bi pojednostaviti administrativne formalnosti, platiti njihovu imovinu na licu mjesta, izdati putne isprave bez ikakvih formalnosti i pomoći im neka dođu do najbliže željezničke stanice. Trebalo bi im staviti na raspolaganje brodove do Ancone, a odatle ih odmah brodom prevesti u Italiju i Francusku. Vrlo je važno da putovanje bude jednostavno, udobno i jeftino. Putovanje vlakom bi možda trebalo učiniti besplatnim, a raseljenim osobama pomoći s hranom jer, hoće li se velike mase ljudi moći evakuirati ili ne, uvelike ovisi o uvjetima prijevoza. Strah od poteškoća na putu glavni je faktor koji sprečava ljude da odu. Taj strah treba prevladati brzim i energičnim rješavanjem svih problema vezanih uz putovanje. Stoga se mora posebno paziti neka te osobe imaju što manje poteškoća na putu. Jednostavni ljudi često imaju problema sa snalaženjem, stoga bi bilo preporučljivo neka velika turistička poduzeća prouče sustave prijevoza i prilagode ih u skladu s tim. Prognanik mora prelaziti iz ruke u ruku bez osjećaja kako mu je kretanje teret. Samo na taj način moći će se stvoriti pravilan protok evakuiranih Dalamtina i isprazniti njihov jug. Posebno treba imati na umu neka kod evakuacije ne nose ništa sa sobom osim nešto odjeće. Treba im oduzeti nakit, finacijska sredstva, fotografije i se ostalo što bi ih moglo natjerati da se vrate i traže povrat svoje imovine.
Commentaires