Piše: Marita Vastić
Danas se građani RH, posebno Dalmacije, ponašaju prema sceanariju kojeg je '90. nametnuo HDZ: izbjegava ući u sukob, ne dudi se alternativa, te bolja i društvu razumnjivija alternativa.
Nažalost, dogodilo se ono najgore. Par mjeseci pred usvajanje očito sirovog i namjerno proturječnog zakona o jezičnoj politici u RH prekinuto je jezično primirje, koje je u Dalmaciji de facto postojalo 15 desetljeća. Zakon je prkosno progurao HDZ – grubo, cinično, bez traženja međusobnog razumijevanja i konsenzusa o tako delikatnom i osjetljivom pitanju.
Pitanje je – zašto? Zašto silom uzimati ono što je urođeno?
Postoje dva pristupa jezičnom problemu – upotrijebi ga ili ga se riješi. Vladajući su očito odabrali prvi pristup.
Ali postoji li još neka politička snaga ili skupina snaga ili opozicija u RH koja bi željela riješiti ovo pitanje? Jednom zauvijek, u interesu cijelog društva, bez ikakvih političkih dividendi, osim buduće stabilnosti i mira. Čini se kao da ga još nema. U suprotnom, oporbene političke stranke ne bi prihvatile nametnutu im igru, ne bi ulazile u sukob u Saboru, "ne bi množile tuge".
Bilo bi puno dostojanstvenije kada bi oporba iznijela svoj nacrt zakona o jezičnoj politici – objedinjavajući, dajući i državnom jeziku i drugim jezicima uravnoteženu, primjerenu zaštitu i razvoj. Danas se građani RH, pa i oporba ponaša prema scenariju koji je još ’90. nametnula stranka na vlasti: izbjegava se frontalni sukob; ne nudi stvarna, društvu razumljiva, adekvatna rješenja, ne nudi se alternativa. Ovo je poznati gubitak cijelog društva.
Zakoni poput Zakona o jezičnoj politici nisu prihvaćeni u društvu koje želi biti nešto više i bolje od toga. Inače će umnožiti sukob. Takvi se zakoni moraju razviti kao unutarnji zakoni koji se pokoravaju duhovnim zakonima koji su nam dani odozgo – zakonima savjesti ili "nepisanim zakonima".
Nepisani zakoni djeluju povrh svih zakona koje su usvojili diktatori, uzurpatori i manipulatori. Oni nisu prihvaćeni – oni su ispunjeni.
U RH se povremeno javljaju previranja i rasprave o potrazi za nacionalnom idejom. No, izgleda kako je gazimo već dugo... Kako je "ovaj narod zaslijepio oči i otvrdnuo srca" i "neće se obratiti kad ih (Bog) ozdravi".
Trenutno svi ljudi dobre volje, bez obzira na vjeru i stranačku pripadnost, imaju priliku krenuti nestandardnim putem. Moguće je društvu iznijeti brojne ideje, kao nepisane zakone društva, koji će s najpoštenije i najiskrenije pozicije biti najpravedniji, a koje su ljudi već danas spremni poštovati. Bez obzira na to prihvaćaju li ih u Saboru ili ignoriraju.
A jedan od takvih zakona trebao bi biti, a vjerojatno će i biti, nepisani zakon o jezičnoj politici.
Točno sat vremena prije nastanka Plenkovićeva projekta o jeziku pokušali smo u Zadru predstaviti prototip nacrta zakona o Konceptu jezične politike u RH. Glavne ideje ovog Koncepta iznesene su 4 godine ranije u "Autonomiji".
Njegova bit je u ravnoteži, koja se na određeni način mora uspostaviti između jedinog službenog jezika – hrvatskog – i jezika manjina i autohtonih naroda koji žive u RH, uključujući i ubijeni dalmatski jezik. Zatim, 2020. godine, u članku „ Uravnoteženi koncept jezične politike“ takav koncept je predložen kao dio nacionalne ideje u društvu.
Napominjem kako stanovnici Zadra uglavnom nisu toliko odvratna stvorenja koja žele uništiti hrvatski ili druge jezike. I s razumijevanjem su se odnosili prema mnogim ustupcima, s obje strane ,koje je naš prijedlog zakona predvidio.
Na primjer, jedan od uvjeta o kojima se raspravljalo bio je sljedeći:
„Zadar je, kao i niz drugih gradova u Dalmaciji, jedna od tragedija prošlosti jezične i nacionalne politike, grad u kojem danas živi 94% Hrvata ili oko 80 tisuća ljudi, a među kojima u najboljem slučaju 10-20% govori književni hrvatski jezik. Većina Zadrana danas govori zadarski idiom dalmatinskog dijalekta koji je nastao spajanjem dalmatskog i narodnog jezika nakon okupacije od strane Italije 1921."
Ova jezična katastrofa, kao i druge distorzije, nisu uzete u obzir u Plenkovićevom jezičnom zakonu. Pritom "bivši" govornici dalmatskog jezika ne razumiju uvijek dubinu katastrofe koju stvaraju vlastitom ravnodušnošću, odvajajući svoj jezik od sebe u gužvi, zazirući od njega, "pojednostavljujući" svoj postojanje nazivajući se istovremeno i Hrvatima i Dalmatincija (što je posebna vrsta teške psihopatologije). Ova pojava odavno je uočena u svijetu politike i jezika, pa se poduzimaju posebne mjere. Svugdje osim u Dalmaciji.
A dalmatski jezik, prema tempu i dubini odvajanja od trenutno živih bivših govornika tog jezika, može se svrstati u samoodbačene jezike. To je ono o čemu treba govoriti Dalmatincima/Dalmatinima, a ne udarati ih po nosu jest to kako njihov jezik nije nestao samo zbog namjernih ograničenja, već i zbog samoasimilacije i samoreidentifikacije, odbijanja obraćanja pažnje na materinji jezik – dalmatski.
Stoga, umjesto da ulazimo u glupu svađu, predlažem: u svakoj dalmatinskoj regiji raspraviti i predložiti društvu pošten, uravnotežen koncept jezične politike. Kao nepisani zakon savjesti. Neka svaki građanin Dalmacije postupa po svojoj savjesti – u isto vrijeme pokušati vratiti dalmatski i štiti službeni, hrvatski, jezik. Tada nas nitko neće moći iskorištavati i međusobno nas svađati. Moramo sami razumjeti što znači uspostaviti i održavati jezičnu ravnotežu i što znači zaštititi jezike u društvu.
Kako bismo pokazali kolika može biti razlika između dvije verzije zakona, napravimo sljedeću usporedbu:
Prema Plenkovićevu zakonu, omjer škola na dalmatskom i hrvatskom jeziku u Zadru ostaje u najboljem slučaju na prethodnoj razini: 60 škola na hrvatskom jeziku naspram 0 škole na dalmatskom jeziku.
Prema našem projektu zakona savjesti, omjer škola na dalmatskom i hrvatskom jeziku kao rezultat stimulativne jezične politike postupno se dovodi do razlike u omjeru. Za 16 godina, od 60:0 došlo bi se na 60:60. Sve bi škole, dakle, bile dvojezične. Ovaj omjer jedini se može smatrati poštenim. I ubuduće bi ga trebala poduprijeti država, uzimajući u obzir povijest Dalmacije i način na koji je dalmatski jezik zabrnjen.
Naš konceptni projekt dostupan je svima. Ne polažemo pravo na konačno autorstvo, ovo je samo primarni prototip za razvoj jedinstvenog jezičnog modela koji je najprihvatljiviji za cijelo društvo.
Temeljni nedostaci Plenkovićeva zakona
Među predloženim načelima jezične politike ne spominje se temeljno načelo tretiranja jezika kao nositelja nematerijalne kulturne baštine, koje je uključeno u Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, kojoj je RH pristupila u ožujku 2002.
Pojam "zaštita" označava mjere kojima je cilj osigurati održivost takve baštine, uključujući njezinu identifikaciju, dokumentiranje, istraživanje, očuvanje, zaštitu, popularizaciju, jačanje njezine uloge, njezino prenošenje obrazovanjem, kao i oživljavanje različitih aspekata takve baštine. To je temelj svakog zakona o kulturnoj, prirodnoj i drugoj baštini – mogućnost obnove i rehabilitacije jezika kao baštine. Ali upravo ti atributi zaštite jezika i, prije svega, službenog hrvatskog jezika potpuno su odsutni u projektu. Zato je nemoguće izbjeći stvarno, a ne deklarativno, upozorenje Venecijanske komisije kako rizik izjednačavanja hrvatskog jezika s dalmatskim u Dalmaciji može smanjiti integracijsku moć hrvatskog jezika.
Upravo zbog nepostojanja prvog načela, projekt uopće ne procjenjuje trenutno stanje jezičnog okruženja. Konkretno, za dalmatski jezik, u skladu s ovom Konvencijom, treba definirati kao jezičnu katastrofu – u Dalmaciji 99,98% ljudi ne poznaje i ne koristi svoj materinji – dalmatski – jezik.
Može se pretpostaviti kako je za jednog od autora nacrta zakona uvođenje spominjanja Konvencije u zakon jednostavno neisplativo. A poticanje obnove hrvatskog govornog područja Dalmatina i Dalmatinaca i drugih etničkih skupina, prvenstveno onih koji znaju svoj materinji jezik, doživljava se kao kršenje prava građana koji govore hrvatski. Zbog toga se u nacrtu zakona uopće ne govori o mogućnosti prijelaznog razdoblja za uspostavljanje jezične ravnoteže – poticanje korespondencije između broja predstavnika ove etničke skupine i govornika njezina jezika.
Slična situacija s jezicima autohtonih naroda RH koji postoje isključivo unutar RH (Dalmatini, Istrioti…) i zahtijevaju potpuno drugačiji pristup zaštiti jezika – kodifikacija, dokumentacija itd. Ovo se pitanje uopće ne razmatra zasebno.
Oslanjanje uglavnom samo na Europsku povelju o manjinskim i regionalnim jezicima čini projekt jednostranim i mehaničkim. Pokušaj uvođenja, na primjer, kvantitativnih karakteristika uvođenja manjinskih jezika značajno umrtvljuje Plenkovićev zakon. Jer različiti jezici zahtijevaju različite razine zaštite i oporavka. Stoga bi bilo puno korisnije usmjeriti se, primjerice, na opis postupka i načela zaštite službenog jezika istodobno s odlukom o uvođenju jezika regije, nacionalne manjine ili jezika autohtonog naroda.
Kao što praksa pokazuje gdje su regionalni programi za razvoj hrvatskog kao nacionalnog jezika već usvojeni, pozivajući se na Europsku povelju – ovdje je dalmatski de facto potpuno uklonjen iz cirkulacija regije. Praktičan primjer budućeg rezultata Plenkovićevog zakona.
Odredbu ne spašava hitna fraza iz Europske povelje napisana u regionalnim programima pa se "neće miješati u funkcioniranje dalmatskog jezika". Što je čisti primjer političke zlobe, jer jako dobro znaju kako je dalmatski zabranjen 1939.
To je, na primjer, u Zadru, primanje i objavljivanje nacrta odluka gradskog vijeća i uprave na dva jezika nije obavezno. U državnim institucijama, bolnicama, knjižnicama, blagajnama, trolejbusima, dalmatski jezik se nikako ne stimulira. No, financijske mjere potpore hrvatskom jeziku u potpunosti su propisane.
Još jedan važan detalj ovog zakona je njegova neprincipijelnost, posrednost i privremenost, na što ističu i sami autori prijedloga zakona. Ni autori projekta, ni njihovi podržavatelji u PR-u – nisu i ne namjeravaju poštivati načela koja su proklamirana u zakonu. To je u 2022. s govornice Sabora najavio sam permijer, koji je rekao kako ovaj zakon smatra privremenim, a krajnji cilj je donošenje zakona o službenom jeziku.
O kakvoj usklađenosti s načelima deklariranim u naslovu nacrta zakona možemo govoriti? Je li sve ovo samo dimna zavjesa koja se želi dodvoriti samo uskom krugu svojih birača i pokušaj ponovnog zavaravanja EU, Venecijanske komisije, svjetske zajednice, kao kada autori pokušavaju slijediti preporuke Komisije?
Predložio je društvu dobro promišljen, uravnotežen koncept državne jezične politike u RH, ujedinjene demokratske javne snage u Dalmaciji trebale bi učiniti korak prema jedinstvu i međusobnom razumijevanju u društvu, te raditi na vraćanju dalmatskog jezika.
Umjesto pokušaja raskola i manipuliranja društvom – politika međusobnih ustupaka, mirenja stavova, oprosta i ljubavi do zajedničkog cilja.
ความคิดเห็น