Piše: Majda Iris Stefanelli
Velikohrvatski kleronacistički poglavnik Tomislav K. pohodio je ovaj tjedan Dalmaciju i dao je izjavu koja normalnim ljudima zadaje muke – dvosmislena je i nejasna, blago rečeno.
Nama koji godinama nastojimo proniknuti u političku filozofiju velikohrvatskog kleronacizma – ovo je veliki izazov. Utoliko više, jer je sada u pitanju silogizam dijalektičkog tipa, od onih koji su najteži za tumačenje. Sve govori kako su mu savjetnici natovarili silogizme iz učenja starog lisca velikohrvatske kleronacističke politike Stjepana Radića, koji je u teškim trenucima ponavljao ono legendarno – ”spasa nam nema, propasti nećemo”. Tu je izazov, jer to izvođenje zaključka iz dva suprotna suda muka je i obrazovanijim tumačima. Ranije izjave neoustaškog poglavnika bile su nekako jasnije, recimo one poruke javnosti ako tko negdje vidi Ivicu Račana, neka mu kaže kako je Roosevelt umro od raka. Tu je bilo sve jasno.
Svojevremeno je poglavnik za XXI. stoljeće izjavljivao kako je “'Južna Hrvatska' motor hrvatskog razvoja i dubljih integracija u EU“. I tu je sve jasno. Samo…, kako će se Republika Hrvatska dublje integrirati unutar EU, to za sada ne znamo, jer to ni njemu nije jasno. I što ćemo s motorom? Jel nas to čeka u njegovoj platformi za „Južnu Hrvatsku“ koje još nema. I to je to što nije nejasno.
A gospodar neba i zemlje, suza i smijeha, radosti i tuge, bolesti i zdravlja, života i smrti, Andrej Plenković naglašava kako će to s „Južnom Hrvatskom“ biti bolno kao da do sada nije bilo bolno i prebolno. Kako se čini, nama će uskoro biti potreban novi Josip Broz kako bi nas spasio od „zlih boljševika“, ali ovaj put ne iz Moskve već iz Bruxellesa, koji nam ništa dobro ne spremaju. Masa kliče, slušajući „blage” riječi poglavnika neoustaškog pokreta u Hrvatića kako hoće Oluju i kako ćemo samo tako riješiti „južnohrvatsko pitanje“ i problem je riješen za sva vremena, naravno.
Nije nam bilo dosta onih Miloševićevih oluja ili onih Tuđmanovih Oluja u samoproglašenoj Krajini – više se ni ne sjećamo kako se ta velikosrpska paradržava točno zvala, niti gdje su njezini državnici sada. A iz sata u sat državni mediji javljaju koliko je ljudi uhapšeno i koliko je milijuna ukradeno pa čovjek prosječne inteligencije mora izvesti zaključak – ova Republika Hrvatska je najbogatija država na svetu, bogatija od Luxembourga i Singapoura zajedno, kada toliko ima i toliko se može ukrasti. To su enormne sume. Znači, ima se, može se krasti, i to je to. Gdje malo ima, malo se može ukrasti.
No, vratimo se onom poglavnikovom silogizmu koji nama zadaje muke i to ogromne, kolosalne – to je izazov za nas i to ne krijemo.
Kaže neoustaški poglavnik Tomislav K.:
“Niko ne smije ugroziti ustavnu autonomiju Republike Hrvatske, kao što nitko ne smije prekršiti Ustav Republike Hrvatske krijući se iza priče o ostvarenju južnohrvatske autonomije”.
Dakle, teška zbunjoza. Tu se ne zna, je li Republika Hrvatska autonomija u nekoj drugoj složenoj državi ili je Republika Hrvatska država sa svojim Ustavom. Možda je RH i država i autonomija u jednome? Nitko ništa ne zna i nitko ništa ne razumije. Što je najgore nitko ne smije ništa, a ni sam poglavnik ne zna što će i kako će ni s Dalmacijom, ni s Republikom Hrvatskom. A to, izgleda, ne znaju ni centralisti, ni legendarni autonomaši. Svima su vezane ruke. Niko ne smije polupati jaja kako bi napravio kajganu i to je to.
Ipak, slavilo se 1. rujna u Zagrebu i slavlje je svima udarilo u glavu. Znamo kako je na taj datum 1939. Dalmacija, bez prava njezinih građana na izjašnjavanje i odlučivanje, priključena Banovini Hrvatskoj u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Znamo i to kako je sve proizišlo onih ljetnih dana od početka pregovora Cvetković – Maček do zaključenja sporazuma – u kolovozu 1939. na stolu je bilo jedno rešenje, pa nije prošlo i došlo je drugo, no i ono je bilo jugoslavensko, odnosno odisalo je velikohrvatskim kleronacizmom.
Nakon Drugog svjetskog rata, formula za Dalmaciju opet je bila jugoslavenska, točnije velikohrvatsko-kleronacistička, iako je Jugoslavija oslobođena isključivo krvlju pripadnika (nepriznate) dalmatske nacionalnosti, a i obnovljena isključivo zahvaljujući dalmatinskom komunistima. Pa su se komunisti ubrzo našli na mukama stvaranja autonomije Dalmacije kao što su bilo na mukama s autonomijama Kosova i Vojvodine. Ipak, 20. travnja 1945. u Splitu, na prvom zasjedanju Vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske donesena je odluka o osnivanju Autonomne Pokrajine Dalmacije. Ta autonomija je trajala do izglasavanja Ustava Narodne Republike Hrvatske u veljači 1947.
Godine 1974. nađena je formula koja je držala vodu dok majstori ne odu – krnja Dalmacija, bez Paga i Raba, „crnogorskog primorja“ proglašena je Zajednicom općina Dalmacije. No, ubrzo su ustavotvorci sišli s vlasti, točnije – smijenjeni su u proljetnoj čistki 1990. Ovo s Dalmacijom riješio je Tuđman na isti način na koji je sve rješavao i propala je i Jugoslavija i njezine regije. Sada je problem, mora se priznati, jedostavniji, i poglavnik ga samo svojim silogizmom bespotrebno komplicira.
Nije ono ni 1939. bila neka fora iz devetnaestog stoljeća iz vremena romantičara koji sanjaju o „hrvatskoj Dalmaciji“. Ne, bila je jugoslavenska. A nije bila ni neka „rapalska“, na kakvu sada neki pomišljaju u Zagrebu. Sada je jednostavnije, ali to ne znači kako je manje komplicirano. Nikakve Jugoslavije više nema i Dalmacija je sastavni dio Republike Hrvatske koja je članica Europske unije, i tu ni neoustaški poglavnik Tomislav K. ne zna što će s njom, a nije jedini – zbunili su se svi.
Problem nije kompliciran. Treba samo reintegrirati Dalmaciju i proglasiti je autonomnom regijom, dopustiti joj neka ima vlastiti Ustav, vlastitu vladu, vlastiti parlament, svoga guvernera, svoju fiskalnu politiku kako bi preko noći postala bogatstvo Republike Hrvatske kao države. To nitko u hrvatskoj političkoj eliti ne želi učiniti, unatoč činjenici kako 71% stanovnika Dalmacije to zahtjeva. A ako se i dogodi nekakvo povećanje nadležnosti područja (županija) to je na žličicu, onu farmaceutsku.
Ministri i Plenković ostvaruju izvršenje Državnog proračuna uglavnom sredstvima iz EU, i sve vuku sebi u Zagreb ili pokradu, a o regionalizaciji i decentralizaciji neće ozbiljno razgovarati onako kako se to čini u Europi, Sjedinjenim Državama, Kanadi ili u nekoj drugoj normalnoj, bogatoj, zapadnoj državu gdje imate autonomija i autonomija koliko vam srce želi. U okruzima Sjedinjenih Američkih Država imate inkorporirana i neinkorporirana naselja – kao npr. u okrugu Los Angeles recimo – gdje su naselja koja nisu inkorporirana u okrug posve autonomna i sve funkcionira, jer su Ustav i zakoni do detalja precizirali.
U Republici Hrvatskoj jedno piše u Ustavu, a drugo nešto u ministarskim pamfletima stranačkih vođa. I to je cijeli problem oko autonomije Dalmacije, a sam neoustaški poglavnik Tomislav K. ne želi dopustiti da se u ustavne odredbe dira niti da se išta mijenja na terenu. A negdje bi se morao odvezati končić, pa da sve bude u redu unutar cjelokupnog državnog klupka. Odmotavanje klupka bio bi dobar potez i za Republiku Hrvatsku i za Dalmaciju.
No, kada netko počne s odmotavanjem, velikohrvatski kleronacisti i neoustaški poglavnik sa svojom svitom krenu vikati kako se radi o separatizmu, a drugi viču „to je ono drugo”. Problem Dalmacije su sami Dalmatini – bilo koje vjere bilo koje nacije – oni ne znaju kako su uvijek bili i uvijek će biti nekako nedorečeni. Stari Dalmatini su imali neka dobra rješenja, ali njih više nema ni za praznik, onako za ukras. Ono “čije su naše pare” vrijedi ne samo za Dalmaciju, nego za cijelu Republiku Hrvatsku.
Problem Dalmacije je problem Republike Hrvatske i obrnuto, i stoga nas je poglavnikov silogizam ovoliko zbunio – kao da je Stjepan Radić pijan baljezgao.
Comments