piše: Mikula Zancchi
Dalmacija je posebna političko-pravna i političko-zemljopisna, ekonomska i socio–kulturna cjelina, nastala na temelju vlastitog razvoja, koji su se odvijali u uvjetima drugačijima od ostalih dijelova RH.
Pitanje dalmatskog identiteta osnovno je ljudsko pravo svakog pojedinca da se slobodno izjasni o nacionalnoj pripadnosti shodno vlastitim uvjerenjima i kao takvo nikome ne smije biti uskraćeno prilikom popisa stanovništva 2021. godine.
Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine mnogi građani koji žive na području Dalmacije nisu mogli ostvariti to svoje pravo iz razloga što su ih popisivači i pored slobodno izražene volje da se izjasne kao Dalmatini/Dalmatine, odnosno Dalmatinci/Dalmatinke svrstavali u rubriku regionalne pripadnosti, nepoznati ili pod „ostali“.
Dalmacija je regija priznata od Skupštine europskih regija čiji je član, dalmatska nacionalnost priznata je od strane međunarodnih institucija kao što su: UN, EU, Vijeće Europe, Europski sud za ljudska prava, a dalmatski jezik je priznat od međunarodne lingvističke organizacije, ali isto tako Dalmacija je i zaokružena prirodna, političko-povijesna, političko-zemljopisna, umjetnička i kulturološka cjelina koja, iako nema svoje institucije sustava, predstavnički dom i vladu koji se biraju na izborima, i iako Ustavom Republike Hrvatske nije definirana kao Autonomna Regija podržava pravo na ravnopravnost svih građana i građanki bez obzira na etničku, vjersku, kulturološku, seksualnu, rodnu, ili bilo koju drugu različitost.
Građani Dalmacije u najvećoj mjeri ne priznaju županije, već glasno zahtijevaju regionalizaciju i decentralizaciju Republike Hrvatske, na osnovi Ustavom zajamčenog prava na ravnopravnost svih njenih građana (čl. 3. i 14. Ustava RH) što u praksi, kada je Dalmacija u pitanju, nije slučaj.
I upravo ta raznolikost i taj zahtjev za obranu Dalmacije od nasilne pljačke, nasilnog izbacivanja njenih građana s vjekovnih ognjišta, čini je takvom da je svojevrstan primjer života ljudi kroz međusobnu suradnju i uvažavanje, toleranciju, pa i mješovite brakove kroz koje stasaju generacije koje svoj identitet grade upravo na istim tim vrijednostima na kojima počiva i Dalmacija.
Na vrijednostima koje su drugim krajevima Republike Hrvatske strani i nepoznati. Sve dok nije nastupila seoba iz Hercegovine u Dalmaciju predvođena antidalmatinskom ideologijom diktatorskog režima Franje Tuđmana i rimokatoličke crkve, stanovnici Dalmacije nisu marili tko je koje nacionalnosti, vjere ili seksualne orijentacije.
Dalmacija nije nastala na teritoriju Republike Hrvatske, niti je proizvod decentralizacije Republike Hrvatske. Dalmacija je ušla u sastav Banovine Hrvatske, njenom okupacijom bez prava na odlučivanje njenih građana i nije ušla u sastav Banovine Hrvatske kao samostalne države, već kao dijela Kraljevine Jugoslavije. Zagrebačke imperijalističko-kolonijalističke težnje prema Dalmaciji stare skoro dvjesta godina, napokon su ostvarene protuzakonitom aneksijom 1939.
Dakle, kao zaokružena cjelina, Dalmacija je zajednica ravnopravnih građanki i građana utemeljena na prvom antifašističkom pokretu u okupiranoj Europi, te kao takva posjeduje vlastiti identitet koji čuva i njeguje kroz stoljeća. Na temeljima antifašističkog pokreta u Dalmaciji izgrađen je jugoslavenski antifašistički pokret, te je zahvaljujući istom Dalmacija nakratko i postala Autonomna Regija u sastavu Narodne Federalne Republike Hrvatske između travnja 1945. i veljače 1947.
To što je fašistička diktatura Franje Tuđmana Dalmaciji i njenim građanima nasilno oduzela stečena prava, prvo protuzakonitim izmjenama Ustava SRH 1990. godine, a potom i svim ostalim pravnim aktima od 1990. do danas i pored toga što su na građanke i građani Dalmacije više puta jasno izrazili svoje protivljenje takvim antidalmatinskim stavovima iz čega se jasno može zaključiti kako je jedini cilj javno ponižavanje i utamničenje Dalmacije u okove neo-klerofašizma i centralizma državne administracije Republike Hrvatske, nitko nema pravo u ime anketiranog građanina/građanke upisivati njegovu nacionalnost na mjesto koje njemu ne pripada.
Kao dokaz dalmatske nacije je zastava (dalmatinska dvobojnica koju je 1802. Kreirao Angelo Antonio Frari), grb (tri okrunjene zlatne lavlje/leopardove glave na modroj površini iz XI. stoljeća), himnu (“Povratak mornara”, Franza von Suppéa i Antona Langera), glavni grad (Zadar), jezik (ukinut 1939. Od strane bana Ivana Subašića), građanke i građane koji su brana svakom centralizmu i svojatanju Dalmacije.
Predstojeći popis stanovništva je prilika za uspostavljanje novih odnosa u Dalmaciji i Mi, Dalmatini/ Dalmatine i Dalmatinci/Dalmatinke od borbe za politički i ekonomski subjektivitet Dalmacije nikada ne smijemo odustati.
Budite uporni zatražite od popisivača neka vašu dalmatsku nacionalnost svrstaju u kategoriju nacionalnosti, ne regionalne pripadnosti, pod nepoznato ili pod ostalo.
コメント