Piše: prof. Snježana Krešić
Kleronacistička kultura laži, falsifikata i revizije povijesti podmuklo razara civiliziranost i uljudnost. Razara građanski moral i pristojnost, temelj svake uređene društvene sredine, koji se teško izgrađuje, a lako ruši.
Govoreći u jednom interviewu za francuski kulturni časopis, „Marianne“ o kontekstu, samo naizgled književnih, polemika povodom izlaska njegove zbirke pjesama „Grobnica za Dalmaciju“, S. I. Brays je upozorio na pogubne posljedice neodgovornosti književnika i pjesnika te kritičara. Rezigniran pogubnim posljedicama militantnog neznanja, između ostalog i zbog toga je bio prisiljen izabrati život u inozemstvu kao spas pred tim, pokazat će se veoma brzo – opasno rasprostranjenim fatalnim demonima. Tko je još tada mogao pretpostaviti koliko su Braysova upozorenja, koja su se samo naizgled ticala literarnih prilika, bila brutalno proročanska? Tko je još tada upozoravao na neodgovornost i militantno neznanje kao nadolazeće grobare pristojnosti i normalnog života, koji će kad preuzmu nekontroliranu političku moć ubrzo čitavo društvo strovaliti u katastrofu i barbarstvo? Braysovo upozorenje brzo je potvrdila kasnija kronologija našeg sveopćeg beščašća, mnogo brutalnije nego što je itko mogao zamisliti.
U još nezavršenoj kronologiji tog nacionalističkog divljaštva dosta se govori i piše s različitih aspekata. Ideoloških, političkih, kulturoloških, socijalnih, ekonomskih. Govori se o srozavanju društva na pleme, o barbarskim ratovima, ratnim huškačima i ratnim vođama, o bestijalnim zločinima i zločincima, o pljačkama i pljačkašima, o Branimiru Dopuđi, Ljiljani Bunjevac-Filipović i Carlu Gustavu Strömu koji su s ekrana HRT-a pozivali na, citiram „možete ubiti svakoga tko nije Hrvat i proći ćete nekažnjeno“, o Maji Freundlich, o Mladenu Schwartzu, o Jadranki Kosor i o samom Franji Tuđmanu. Govori se o pljački javnih, društvenih dobara, o privatizacijskoj pljački, o brutalnom izbacivanju ljudi s radnih mjesta, o bijedi i poniženju, o beznađu, o bauljanju u vremenu i prostoru. Međutim, jedan aspekt propasti društva, čije su posljedice najdugoročnije i najteže se liječe, ostao je nekako izvan fokusa pred užasavajućom faktografijom ratova, zločina, pred kleronacističkim proljevom i galopirajući rastućom stopom ljudi koji žive ispod razine apsolutne gladi.
Riječ je o planiranom, sustavnom i zlonamjernom razaranju morala, o razaranju dragocjenog humanističkog iskustva zajednice koje se dugoročno stiče i taloži i koje je temelj njezine uljudnosti. Zaglušeno halabukom tobožnjeg rješavanja sudbinskih nacionalnih pitanja, planski i sustavno su se razarali, a razaraju se i dalje: građanski moral i dobri običaji. Obezvrjeđiva se i podvrgavaju ruglu zakoni, relativiziraju i ignoriraju tradicionalne moralne norme, suosjećajnost i solidarnost. Razara se ono što čini vododijelnicu između civiliziranosti i barbarstva, što čini razliku između organske zajednice plemena i uređenog društva. Obezvrjeđiva se odgovornost kao temelj pojedinačne i kolektivne slobode.
Već se previše dugo to radi pod propagandom neodložnosti žrtava radi ostvarenja, tobože, zavjetnih nacionalnih i državnih ciljeva i interesa. Zlo je što te i takve ciljeve određuje logika militantnog neznanja i neodgovornosti, na čije je pogubne posljedice upozorio S. I. Brays. Otuda defektnost i iracionalnost izvikanih nacionalnih ciljeva i strašne posljedice pokušaja njihovog ostvarenja.
Tko je odgovoran, a tko nedužan zbog razaranja moralnih osnova društva? Ideologije i ideolozi, politika i političari, kultura i profanost svakodnevnog života? Elite i plebs? Možda okruženje, tradicionalni nacionalni neprijatelji, Europa, Rusija, Zapad, cijeli svijet? Zli demijurzi?
U dominirajućoj vješto vođenoj sluđenosti, sve je u igri. A zapravo, odgovorni smo svi. Oni koji su uzurpirali moć i monopole, ali i oni koji suviše dugo pristaju na status amorfne mase, na status bespomoćne žrtve monopolista i moćnika.
Dezavuiranje morala, odnosno korupcija i nepotizam kao korozije razjedaju društvo. Njezin temelj je kohabitacija i prešutni dogovor uzurpatora monopola i moći s jedne i na bijedu svedene većine, s druge strane. Gramzivi moćnici izigravaju zakone i sprdaju se s moralom, a zauzvrat poniženu većinu korumpiraju tolerirajući sve širu rasprostranjenost nepoštivanja zakona, građanskog reda i odgovornosti. Svako na svom nivou razjeda moralne osnove društva.
U zamršenim labirintima koruptivnog kapitala i politike moći, uzurpatori pod plaštom lažnog patriotizma pljačkaju milijarde i milijarde eura, a zbog očuvanja vlasti zauzvrat osiromašenim građanima sve više toleriraju masovno neplaćanje računa, poreza, sitne podvale, utaje, krađe javnih dobara, željezničkih šina, kablova, šahta, oluka, parkovnog inventara, razbijanje izloga, uriniranja po spomenicima kulture... Niko ne brine što se nepoštivanjem zakona urušava čitav sustav javne skrbi o zdravstvu, školstvu, mirovinama, vojsci, policiji, javnoj sigurnosti, temeljnoj infrastrukturi… Dugotrajno obezvrjeđivanje zakona i građanskog reda, one koji drže do pristojnosti dovodi u poziciju anakronih relikata neke iščezle pristojnije, normalnije, psihički stabilnije prošlosti.
Kako će se ovaj moralni sunovrat, vjerojatno najdugotrajnija i možda najteža posljedica klerikalno-nacionalističke kulture laži, falsifikata i revizije povijesti, jezika i svega ostalog, zaustaviti? Kako posljedice nakaradnog i psihički poremećenog sustava izliječiti?
Ono što pratimo u javnosti kroz periodične kampanje „obračuna sa korupcijom i kriminalom“ samo je jedna u nizu simulacija u našem sveopćem simulakrumu.
Bez temeljnog raskida s klerikalno-nacionalističkom kulturom laži, falsifikata i revizija svega i svačega nema rješavanja ni jednog, pa ni ovog problema. U klerikalno-nacionalističkoj kulturi svaka gadost se može relativizirati i učiniti prihvatljivom, kad se maskira propagandom i dušebrižništvom.
Ako ništa drugo, bar smo to naučili iz podugačke kronologije našeg beščašća. Ili možda nismo?
Comments