piše: Livija Marini
Ne živimo više u doba lova na vještice i vješanja znanstvenika. Ali, u mnogim dijelovima Dalmacije, kao u mnogim zajednicama koje glasaju za fašiste, još je živ impuls koji Dalmaciju vidi kao prijetnju. To je okolina u kojoj regija postoji zbog države u kojoj živi, a ne obrnuto
U nedjelju je, unatoč nastavku pandemije coronavirusa, bilo relativno jednostavno ljudima izići na izbore i zaokružiti svoje favorite bez da se suočavaju s posljedicama njihovog nerazmišljanja. Ponavljam: bilo je relativno jednostavno.
Ali, ova olakšica vrijedi samo za veće dalmatinske gradove, medije i institucije koje se tu nalaze (npr. sveučilišta, krugovi NVO-a, itd.). Za one koji žive na primjer u Splitu ili Zadru, više ne predstavlja neku veliku hrabrost izražavanje stavova koji su nekonvencionalni za društvo u cjelini, pa tako i na izborima.
Ovo je donekle prirodno za jedan glavni i za jedan veliki grad. Dok predstavljaju “točke vrenja” za različite dijelove društva, ognjišta intelektualnih elita, kao i mjesta koje više komuniciraju s vanjskim svijetom - glavni i veliki gradovi brže se navikavaju na razlike u mišljenjima i vide ih kao normalna, štoviše željena stanja.
S kontroverznim stavovima, grupe ljudi dobiju i ono sto se zove “sigurnost u brojkama” - što predstavlja smanjenje rizika pri slobodnom izražavanju individua o nečemu, jer time rizik preuzimaju i drugi.
Nisu uzalud antička demokracija u grčkim polisima i moderna u Parizu - počele revolucijom. No, revolucije u Dalmaciji još uvijek nema. To su najbolje pokazali rezultati netom završenih lokalnih izbora.
Da je tome tako, govori činjenica da sada u Splitu čak vidimo da su strah o iznošenju vlastitog mišljenja počeli osjećati ponajviše oni koji siju mržnju i nasilje u ime reakcionističkih ideologija.
Javno izražavanje fašistoidnih stavova je postalo nešto što obično uzrokuje reakciju glavnih centara koji formiraju javno mnjenje, kao i institucija reda. Pa će sukladno tome najviše glasova za gradonačelnika najvećeg grada u Dalmaciji dobiti reformirani fašist kojemu je HDZ dao 2,5 mil Kn za osnivanje svoje satelitske parastrančice i koji je na pirevima pjevao ustaške pjesme.
Izgleda da smo bar u najvećem gradu i dalmatinskim medijima postigli neki uspjeh u ovih (nešto više od) dvadesetpet godina "slobode", tako što smo spremili štitove demokracije dok nas fašisti i dalje probadaju kopljima.
Iako ni u Splitu nije bajno, ipak, kad dođe do limitiranja slobode javnog izražavanja, stanje je sasvim drugačije nego u drugim, manjim sredinama, gdje oni koji su intelektualno ambiciozni žive pod pritiskom konzervativne okoline, pa se shodno tome najčešće autocenzuriraju.
Nema sumnje da su i Split i Zadar i dalje provincijalne sredine kada je reč o mentalitetu i načinu na koji funkcionira kultura, posebno ona politička, posebno kada se uporedi s europskim gradovima iste veličine (što je vidljivo po tome da je Puljak trenutno prvi na izboru za gradonačelnika). Ali, u malim mjestima pritisak je mnogo veći - na djelu je tiranija većine koja vlada putem kulture društvenog discipliniranja.
U pitanju je kultura gdje se svatko - od susjeda do dalekog rođaka - osjeća slobodnim da ti sudi i prekorava te za stvari koje bi trebale biti osobne, te se trudi izvesti te na “pravi put”. A taj put podrazumijeva običajni zakon koji je bazični, patrijarhalni, mizogini, antiintelektualni, homofoban i uvezeno antidalmatinski; nešto nastalo tek 90ih godina XX. stoljeća.
Ne živimo više u doba lova na vještice i vješanja znanstvenika. Ali, u mnogim dijelovima Dalmacije, kao u mnogim zajednicama koje glasaju za fašiste, još je živ impuls koji Dalmaciju vidi kao prijetnju. To je okolina u kojoj regija postoji zbog države u kojoj živi, a ne obrnuto.
U situaciji kolektivne osude “ovci koja se udaljava od stada”, nije čudno da netko primjeni silu i fizički napada “devijantnu crnu ovcu”, kao način uzimanja pravde u svoje ruke.
Nedavno se isto dogodilo malo poznatom imoćanskom pjesniku Ivanu Babiću iz Studenaca. Napad koji su, kako se reklo, proveli pojedinci kao reakciju na Babićeve proLGBT i prodalmatisnke stavove koje je pisac javno izražavao.
U međuvremenu, pisac Babić nikada nije dobio podršku iz većih dalmatinskih gradova, a izostali su čak i glasovi koji su ga ismijavali kao čovjeka koji traži pažnju.
Ipak, na društvenim mrežama bilo je i onih koji su moralno usporedili fizičko nasilje nad njim sa “psihičkim nasiljem” koje su njegove riječi mogle nanijeti vjernicima. Ista logika kao kod onih koji opravdavaju silovanje žena argumentom da one “provociraju”svojim izgledom. Ne bih ulazila u ono što je rekao Babić - meni je bila dovoljna priroda i miroljubiv ton njegovih “skandaloznih” prodalmatinskih misli, tako da mi kritike upućene njemu djeluju u najboljem slučaju kao nerazumne, a u najgorem kao podle, prljave.
Kao da nije dovoljno što živimo u doba antiintelektualizma - gdje se talentirani ljudi suočavaju s frazama tipa “škola te ne pravi čovjekom” ili “nemoj čitati jer ćeš poludjeti”, gdje učitelji i roditelji potiskuju kritičku misao i ne stimuliraju debate o tabuima. Sada i najslabiji među njima - oni sa intelektualnim ambicijama učestvuju u javnim raspravama, a koji žive kao crne ovce u malim zajednicama - čuju obeshrabrujuće moraliziranje od strane “prosvećenog centra” kako se treba ponašati i što je prikladno reći, a što ne.
Slobodu izražavanja treba se braniti, a motive ljudi kao što je Babić ne treba osuđivati zbog teškog lokalnog okruženja i fizičkog nasilja. Treba braniti slobodu izražavanja zbog potrebe izlaska u susret s onima koji će, poput našeg Ivana, u budućnosti tražiti hrabrost da se izraze drugačije od većine u čijoj okolini žive, i koji će znati kako ima onih koji će im izaći u susret.
U osnovi široko prihvatljivih diskursa, poput nacionalnih ili vjerskih, na ovim prostorima danas nije teško biti protiv antidalmatinske političke scene. Poziv na udruživanje u inicijative regionalnih ideja najbolji je akt, budući da izvire iz obrane identiteta, vrijednoti i tradicije. U ovim sredinama teško je izazvati duboko urezane društvene norme, kao što su one povezane patrijarhalnim i vjerskim mitovima, folklornim nacionalizmom.
U provinciji, težnja ka nekakvoj individualnoj slobodi, koja se u velikom ili glavnom gradu podrazumijeva, promatra se kao antikonformistička.
Centar ovo ne treba da zaboravi, jer je sloboda u Splitu nepotpuna bez slobode u čitavoj Dalmaciji, a sudeći prema ovim izborima ni Split nije slobodan.
Comentarios