Postoji li Dalmacija?

Piše: S. I. Brays (govor u Zadru 1992.)

Pitanje pokazuje kao radikalno, štoviše, besmisleno pitanje pred realnošću evidencije povijesnih i suvremenih rasprostranjenih pretpostavki kako Dalmacija postoji i kako se, manje ili više precizno, zna šta je danas Dalmacija.

Nitko razuman ne bi mogao sporiti geografsku, političko-pravnu i ustavno-pravnu naviku shvaćanja Dalmacije kao dijela balkanskog poluotoka podijeljene između tri države: Republike Hrvatske, Crne Gore i Republike Bosne i Hercegovine, s tim da je najveći dio Dalmacije smješten u Republici Hrvatskoj ili još određenije, u vokabularu nastao ’90. godina prošlog stoljeća koji sadrži cijeli koncept ideološkog i vrijednosnog odnosa prema njoj kao „Južnoj Hrvatskoj“. No, s navikama je stvar ambivalentna. Postoje i kad se opozivaju razlozi njihovog postojanja.

Upravo je prvi „demokratski“ ustav Republike Hrvatske, onaj iz 1990. godine, po starim navikama „uredio“ pitanje postojanja Dalmacije, ali i u bitnom smislu relativizirao njezino postojanje kao autonomne pokrajine u političko-pravnom i ustavno-pravnom smislu. Na indirektan način dalmatinsko građanstvo, rezistentnim izazivanjem potpunog kraha takvog ustavnog koncepta, reklo je što misli o takvom obesmišljavanju navike. Iz duha svijesti o privremeno okupiranom području, prema kojoj se dugo postupalo kao prema privremeno okupiranom području, mogla se roditi samo ideja o ustavnoj reglementaciji Dalmacije kao trajno okupiranog područja, kao ratni plijen.

Zamjena uvjerenja o privremenosti uvjerenjem o trajnosti okupacije u bitnom se smislu nije izmijenila, nego u potpunosti potvrdila generalno uvjerenje kako Dalmacija jedino u Republici Hrvatskoj ima smisla i kako može postojati samo kao ono što je zaposjednuto i što se drži kao zaposjednuto. Dalmacija je tako postala kolonija koju svaki pojedinačni član kleronacističko-kriminalne organizacije ima pravo uništavati, razarati i iz nje nasilno otimati njezina bogatstva; njezinu kulturi pripisivati onome tko je nije stvarao ni oblikovao. Vrhunac je dosegnut pokušajem zabrane njezina imena.

Taj je ustav, u potpunoj ilegitimnosti i ilegalnosti procedure donošenja, rođen iz rigidnog unitarističkog i ekstremno centralističkog duha, da ne kažem nacizma, i programa većine metropolskih političkih stranaka, kojima se politički vidokrug prema jugu i zapadu završava na novozagrebačkim krovovima Lučkog, ali im se zato kontinuirana klepto-kleronacistička ambicija proteže do Vitaljine, Palagruže, Jabuke, Imotskog i Prvića, jugoistočno od otoka Krka. Vladajuća ideologija i praksa tih političkih stranaka, koje određuju pravce i načine ispoljavanja vodeće političke volje u Republici Hrvatskoj, prije i poslije donošenja Ustava RH 1990., jednako je slijedila centralistički i organicistički koncept države kao jedinu moguću. Prema tom konceptu, u jedinstvenom organskom tijelu države, kao u kakvom političkom i pravnom kvazaru, treba iščeznuti sve regionalne specifičnosti i razlike. Ponajprije, treba iščeznuti Dalmacija kao velika povijesna razlika, postojanje koje je neshvatljivo za „političku filozofiju“ hrvatskih političkih elita od 1800. godine do danas, jednako kao što joj je neshvatljivo bilo kakvo decentraliziranje javne vlasti, proračunske zarade i potrošnje, politike održivog razvoja, planiranja obrazovnih, zdravstvenih i kulturnih potreba itd.

Relativizacija postojanja Dalmacije, u bilo kojem smislu, predstavlja najnoviji misaoni rezultat te „političke filozofije“. U njemu je sadržan ključ odgovora hrvatske političke elite na povijesnu otvorenost pitanja o postojanju Dalmacije kao regije. Suština toga odgovora sadržana je u uvjerenju te političke elite kako se Gordijev čvor velikog dalmatskog povijesnog kondicionala može presjeći jednim odlučnim i brzim rezom „definitivnog rješenja“.

Dalmatinski kondicional postojanja mogao bi se sažeti u jednom stavu: Ako nema nekog određenog oblika autonomije (dakle, samozakonodavstva jedne povijesne cjeline, samouprave kao načina uspostave čvrstine države iz elasticiteta odnosa njezinih dijelova i odnosa tih dijelova prema cjelini, pokoravanja svojim vlastitim zakonima koji se donose iz uvida u neposrednost potreba građanstva, relativne nezavisnosti od centralnih državnih vlasti), onda nema ni Dalmacije kao regije iz koje permanentno stiže zahtjev za političkom autonomijom. Stoga se ovo ljeto (ljeto 1992., op.a.) krenulo u protuzakonitu izmjenu zakona o lokalnoj samoupravi kako bi se Dalmacija podijelila na 4 veće samoupravne jedinice i više od 150 malih i nebitnih općina. Jedini cilj te izmjene zakona je apsolutna blokada Dalmacije na traženje zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, što joj po prirodi stvari pripada.

Ako se politički i ustavno-pravno delegitimira zahtjev za političkom autonomijom, onda tzv. dalmatinsko pitanje ne postoji. Ako tzv. dalmatinsko pitanje više ne postoji, onda je ukinuto prije nego što je riješeno! Ako je ukinuto, onda se u bitnom smislu ukida i Dalmacija kao politički i ustavno-pravni pojam.

Dakako, na tako radikalnu i ciničnu otvorenost ukidanja Dalmacije zagrebačka politička „elita“ još uvijek nije spremna, dijelom zbog mogućnosti poticanja autonomističke političke energije, dijelom zbog straha od internacionalizacije dalmatinskog pitanja. Zbog toga, Dalmacija kao politički i ustavno-pravni pojam ostaje postojati u himeričkom obliku. Kao što je himera subjektivni oblik percepcije koji ima svoju objektivnost i racionalnost, tako je i moguća dalmatinska autonomija subjektivno-objektivna himera, dakle, ono što objektivno nekako postoji, ali ispražnjeno od svakog bitnog političkog i pravnog sadržaja.

Objektivnost postojanja Dalmacije kao političko-pravne himere sastoji se u činjenici kako postoji nekakva regionalna nomenklatura „vlasti“, koja je u bitnom smislu politički i pravno razvlaštena i neovlaštena, ali zato i povlaštena kako bi mogla živjeti od parapolitičke „montaže atrakcija“. Takva politička nomenklatura, prema kvantumu vlasti koju posjeduje i realnim mogućnostima autonomne organizacije državne vlasti u dalmatinskom društvu, makar i na način „najmanje državnosti“, nema osnovni smisao vlastitog postojanja. Ni jednim elementom vlastitih ustavnih i statutarnih ovlasti ta nomenklatura ne može zadovoljavati bilo koji dalmatinski regionalni, socijalni, ekonomski, politički, pravni, nacionalni, kulturni, naučni, demografski... interes dalmatinskog društva.

Štoviše, ona nije ni transmisija centralne državne političke volje. Da bi nešto bilo transmisija, na njega se mora prenositi nešto od motorike i energije vlasti. Zbog toga je u svim svojim interesima ona svedena na vlastiti nomenklaturni interes, na održavanje sebe kao grupacije sinekurnih nomenklatora.

Zagrebačka, dakle antidalmatinska, politička elita spremna je plaćati tu sinekuru, jer je to najniža cijena koju mora platiti u realizaciji koncepta iščezavanja Dalmacije. Metropolska instalacija takve „regionalne“ nomenklature, podijeljena na 4 županije, svodit će se na jednostavnu lukrativnu formulu: Dati „Dalmaciji“ ništa, kako bi se od pokrajine nasilno otelo sve, kako bi se regiji nasilno otela Regija! Ili drugačije rečeno: Dati županijskoj nomenklaturi zakon, kako Dalmacije ne bi bilo!

Dalmacija je danas „čardak ni na nebu, ni na zemlji“. Lebdi između faktuma kraha ustava, permanentnog zagrebačkog fingiranja rješenja tzv. dalmatinskog pitanja i vlastitog svođenja na zemljopisni pojam davno potonule Atlantide. Faktum kraha ustava nije pokrenuo nikakvu artikuliranu političku energiju novog autonomizma. Fingirano rješenje kao „definitivno rješenje“ može trajati samo onoliko koliko ta rješenja i inače traju, dakle, privremeno. Jedino je izvjesno kako će Dalmacija trajati u jeftinim pjesmuljcima. Po navici!