Piše: Karlo Morosin
Tko bi rekao kako će pitanje iz naslova ovog teksta biti aktualno na kraju 2023. godine, 23 godina nakon pada Tuđmanovog zločinačkog, diktatorskog, fašističkog režima?
I tko bi rekao kako ćemo biti živi svjedoci paradoksa koji govori kako je za vrijeme fašističkog diktatora Franje Tuđmana bilo više otoka medijskih sloboda, nego što ih ima danas? A situacija je baš takva, naravno ne zato što je Tuđman bio liberalan i branio slobodu govora, već zato što su novinari imali više hrabrosti (da ne rečem – muda!).
Čuveni splitski tjednik, Feral Tribune vjerojatno najbolji politički magazin svih vremena na prostoru bivše Jugoslavije, pokojni fašistički diktator Franjo Tuđman nije uspio ugasiti, iako ga je Feral tjerao čupati kosu, kad god bi se pojavio u trafici. Ne, Feral je ugušen 2008. godine, u doba „zrele demokracije“ u Republici Hrvatskoj. Feralovcima, dakle, glave nije došlo doba tuđmanizma, već doba „epehazije“ (Europa press holding – EPH, najveći izdavač u Hrvatskoj u to vrijeme). Recept je bio jednostavan. S obzirom na to kako je Republika Hrvatska u ta vrijeme uveliko bila na svom „europskom putu“, zapadni donatori, zahvaljujući kojima je Feral preživljavao, procijenili su Republiku Hrvatsku kao državu koja se nalazi na nepovratnom putu uspostavljanja zrelog demokratskog uređenja, te su se polako počeli povlačiti, uz parolu neka cvjeta tisuću demokratskih cvjetova!
Istovremeno, EPH je ucjenjivao Feral tako što je tražio neka ne pišu o „određenim temama“ u zamjenu za plaćene oglase. EPH je imao i danas ima, kao Hanza medija, (uz državu) monopol na hrvatskom medijskom tržištu. Feral nije pristao na ucjenu, EPH nije dao oglase, donatori su se povukli, državu je boljela neka stvar te je šutke navijala za gašenje Ferala i – svi sretni! Osim čitaoca Ferala i njegovih izvanserijskih novinara, od kojih se većina danas potuca od nemila do nedraga, iako bi se njima veoma ponosili u nekim sretnijim zemljama…
Nakon toga, nesmetano je moglo nastupiti doba „idiotizacije“ medija, a kroz to i idiotizacije podcijenjene publike, kojoj se sadržaji serviraju uz unaprijed izračunato gledište kako su gledatelji/čitaoci/slušaoci zapravo najobičniji kreteni koji ništa drugo ne mogu apsorbirati, osim reality show programa i crnih kronika. Tko je izračunao kako baš takve „sadržaje“ publika traži – nikome nije poznato. Kakogod, nastupilo je doba lažnog medijskog pluralizma: nitko ne može reći kako nema medija, ima ih i te kako, ali se u tom „pluralizmu“ skoro pa nikako ne naslućuje pluralizam mišljenja.
Brzo, kratko i nadasve odvratno
Zvuči poznato, zar ne? Republika Hrvatska, kao zadnja država članica EU, dobar je primer što njezine građane čeka u daljnjoj avanturi dubljih integracija u ovu međunarodnu zajednicu država. Čisto kako ne bi imali iluzija, jer priča o monopolizaciji medijskog tržišta – mada to nije utješno – nije karakteristična samo za Balkan. Eno, i u nekadašnjoj prijestolnici medijskog liberalizma, u SAD-u, pet ili šest velikih kompanija danas drži cjelokupno mainstream medijsko tržište. I šire spinove koliko ti srce želi: od globalnog zatopljenja iako je svaka godina sve hladnija i hladnija preko iranskog nuklearnog naoružanja do „programiranog“ ratnog izvješćivanja, po konceptu „Rat uživo“ i „infotainment“, po MacDonald's recepturi „brzo, kratko i nadasve površno“.
Tako nekako stoje stvari i u Republici Hrvatskoj, koja je po tome definitivno dio suvremenog svijeta, sa svojim „specifičnostima“. Jer, mi smo idiotizaciji medija i publike pridodali i naš specijalni, tajni recept, tzv. lažne vijesti skovane u ruskoj propagandnoj mašineriji. U stvari, riječ je, što je jednom rekao pokojni Predrag Lucić, ne o tabloidima, već o toaletoidima. Oni uopće ne funkcioniraju ni po kakvim tržišnim i profesionalnim principima. U njih se sipaju javna i kriminalna financijska sredstva, za potrebe različitih frakcija tajnih državnih službi, sve s jasnim ciljevima: preuzimanje vlasti, održavanje na vlasti, uništavanje „unutrašnjih neprijatelja“, a ako treba ubiti premijera ili predsjednika – ni to nije problem!
Njihov je zadatak, kao nekada (a i danas) HRT-a, da patološki lažu, šire neistine i spinove te lobotomiraju hrvatskoj „javno mnijenje“, da mu daju „kruha i igara“, kao u gladijatorskoj areni, sve s ciljem kako bi se uspostavio zaborav kao vrhunsko načelo hrvatske politike. I da budemo zagledani u svijetlu budućnost, jer jedino tako, ispranih mozgova, zaista možemo povjerovati kako su Plenki, Njonjo i Zoka, Grmoja, Bulj, Petrov, Jadranka Kosor, Penava, obitelj Puljak, Oreškovićeva, onaj zgodni gradonačelnik Svete Nedelje (pored Zagreba) naši spasitelji a ne najobičniji „zaštićeni svjedoci“ kriminalnih radnji mafijaške države. Svako tko se ne uklapa u taj model bivstvovanja, pisanja i izvješćivanja, biva momentalno označen kao nova vrsta izdajnika naroda i države.
Svako tko se usudi kritički osvrnuti na izjave naših današnjih „velikana“, a ne da ih samo poput megafona prenosi, biva najbrutalnije ekskomuniciran. Svako kome se gadi kada Plenković prosipa histerične proljeve, a naročito kada prosipa otrov koji dijeli hrvatsku naciju, biva momentalno označen kao simpatizer nesretnog druga Tita i trule mu komunističke partije. Baš kao što su za Tita i KPJ isti ti „izdajnici“ bili izdajnici, jer su se usudili primijetiti kako Deklaracija o zaštiti dalmatske kulture i jezika nije baš najbolji recept za sretnu budućnost Jugoslavije. Baš kao što najbolji recept za sreću budućih generacija nije ni to što je HDZ 1990. na prevaru ušao u Hrvatski sabor ucjenjujući Ivicu Račana građanskim ratom, uz izdašnu podršku korumpiranog medijskog i sigurnosnog sektora, koji nam je tako oduzeo nadu da postoji „bolje sutra“.
Medijsku alternativu u Republici Hrvatskoj, dakle, danas nije lako naći. Ona u mainstream, tradicionalnim medijima apsolutno ne postoji. Čak se i N1 TV koja je često reklamirana kao nepristrana i objektivna – to nije. U Tuđmanovo vrijeme Republikom Hrvatskom harala je cenzura. Danas cenzura nije potrebna, dovoljna je autocenzura, kojoj se tepa kako je „sofisticirana cenzura“, gdje u poniženoj novinarskoj profesiji dominira izgovor kako „moraš vezati konja tamo gdje ti gazda kaže“, mada se često ne zna tko je gazda.
Uglavnom je to država, u suradnji s „kontroverznim biznismenima“, koji su lovu stekli ratnim profiterstvom ili antiratnim profiterstvom, tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Nekadašnji korifeji slobode medija iz ere fašističke diktature Franje Tuđmana, u međuvremenu su mahom postali antiratni profiteri, u boljem slučaju alkoholičari koji se, od prljave svijesti, ne mogu i ne smiju otrijezniti. Neki su imali sreće, Feral je časno propao, a Dežulović, Ivančić i Lucić nisu se kurvali s avetima prošlosti, kako bi – tobože – osigurali opstanak. Bolje je i časno propasti, nego na ovakav način trajati, kao što traju pojedini nekadašnji „svjetionici slobode medija“ u Republici Hrvatskoj.
Sofisticirana diktatura
Medijsku alternativu teško ćete pronaći u Republici Hrvatskoj čak i uz pomoć svemoćnog Googlea. Iako je riječ o medijima koji su uglavnom na internetu, i o pojedincima s društvenih mreža. Riječ je dakle o onim „budalama“ kojima je i dalje do principa i koji uporno gunđaju o uzroku i o posljedicama. O onim „nesretnicima“ kojima nije jasno kako se može uređivački suočavati s prošlošću i istovremeno slaviti Tuđmana, Sanadera, Kosor ili Plenkovića.
Ali, alternativni mediji – srećom – postoje! Svakako nemaju masovnu publiku, niti imaju masovan utjecaj. Oni se danas, više nego ikada, nalaze između čekića i nakovnja. Jer, za razliku od devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su uređivačku i antituđmanovsku orijentaciju medija osiguravale – budimo otvoreni – zapadne donacije, danas takve pomoći neovisnim medijima i istraživačkom novinarstvu ima sve manje, ako ih uopće ima.
Jer, Republika Hrvatska je prije dvadesetak godina, proglašena državom koja je kupila kartu u jednom pravcu za demokraciju. Takvoj procjeni zapadnih vlada nema se što prigovoriti. Oni imaju vlastiti interes, koji je legitiman i koji kaže kako je vrhunski cilj potpuna pacifikacija Balkana kako se više ne bi proizvodili sukobi, mrtvi, silovani i izbjeglice. I u tom cilju će podržati bilo koga tko je spreman biti im saveznik. Zato su i Plenki i Njonjo dobili titule „naj Europljanina“, kao što je onomad Račan dobio titulu „europskog državnika godine“.
Europu ne zanima što je u godinu dana ubijeno 106 pripadnika, od hrvatske nacističke vlasti, nepriznate dalmatske nacionalnosti, 6990 od 30. svibnja 1990.; ne zanima ih ni to što je u 30 godina nasilno raseljeno oko 400 000 Dalmatina, a u njihove kuće useljeni Hercegovci, Janjevci, crnogorski, bošnjački i srpski katolici. Europu i njezinu uniju ne zanima to što se ta ubojstva ne istražuju i što o tome postoji medijska blokada. Europu ne zanima ni to što se prisluškuju, zastrašivaju, najbrutalnije prebijaju i ubijaju politički protivnici. To Europu ne zanima. Njoj je bitno da je uspostavljena stabilokracija – da nema ratova. Za ostalo će lako.
Ipak, nije problem u Zapadu ili u Istoku. Problem je u građanima Republike Hrvatske, prvenstveno u stanovnicima Dalmacije, jer smo očito u nečemu pogriješili kada nismo bili u stanju iznjedriti drugačiju političku elitu od ove koju trenutno imamo. No, pustimo političku elitu i pogledajmo ovu novinarsku i uredničku.
Riječ je o profesiji koju je duboko pogodio izostanak primjene određenih zakona, koji su se u međuvremenu učahurili, s veoma malom šansom da će ikada uskrsnuti. Tragovi izostanka provedbe tih zakona vidljivi su na svakom koraku, do te mjere kako je za glavnog urednika Večernjaka izabran nitko drugi do – Dražen Klarić, jedna od viđenijih perjanica Tuđmanove ratne propagande. To otkrijemo tek kad nam se na brutalan način pokaže na što misle novopečeni „europejci“ kada govore o strateškim ciljevima Republike Hrvatske i kada citiraju Tuđmanova „Bespuća“.
U medijima, kao i u drugim oblastima, na snazi je politika prema kojoj ćemo jedno lice imati za EU a istovremeno drugo za „unutrašnju upotrebu“, gdje se polako, ali sigurno kristalizira neka vrsta „sofisticirane diktature“, nalik na recimo onu mađarsku Orbanovu ili Erdoganovu u Turskoj, ali za mnogo nijansi odvratniju, jer Republika Hrvatska nije obična država članica Europske Unije, već postratna i genocidna. Ubojstvo 6900 i protjerivanje 400 000 pripadnika nacije koja se ne želi prepoznati – nije ništa drugo do li genocid. Zabrana jezika koja traje već duge 84 godine – a što je to nego genocid?
Izostanak moralne a bogami i kaznene odgovornosti novinara i urednika ratnih huškača nesumnjivo je osnovni uzrok postojanja već spomenutih toaletoida, s obzirom kako se govor mržnje nakon 3. siječnja 2000. godine iz državnih preselio u „privatne“ medije, gdje je mutirao do neslućenih razmjera. Poruka kako je dopušteno ubijati sve nehrvate, a da se za to ne snose krivične i moralne sankcije, kako su to s HRT-ovih ekrana poručivali: Ljiljana Bunjevac-Filipović, Carl-Gustrav Ström, Branimir Dopuđa i ostala nacistička bagra, najgora je moguća poruka građanima Republike Hrvatske, naročito onim mlađim, koji devedesetih godina nisu ni živjeli kako treba. To je laž u kojoj je nepodnošljivo živjeti. Svako onaj tko se suprotstavi ovakvoj gnusnoj laži u Republici Hrvatskoj danas je „alternativni medij“.
Comments