Čemu služe povorke na kojima se maše zastavama duginih boja, pitaju se mnogi… neki zbunjeno, drugi s neodobravanjem.
Povorka ponosa je protest protiv nejednakosti i predstavlja borbu za bolji položaj lezbijki, gejeva, biseksualaca, trans, interspolnih i queer (LGBTIQ) osoba u društvu, kažu organizatori povorke ponosa. Godišnje Pride parade podižu vidljivost koju nijedan drugi događaj ne može postići, i moćan su instrument kojim se vrši pritisak da se suzbije diskriminacija i nasilje nad LGBTIQ osobama. Kako bi se suzbila diskriminacija i nasilje… Još uvijek i u svakoj državi na zemaljskoj kugli mogu se pročitati vijesti kao što je ova: “Napadi na homoseksualne i biseksualne osobe porasli za 28 posto u odnosu na prošlu godinu. Prošle godine je evidentirano 29 ubojstava zbog spolnih predrasuda, što je najviša brojka u posljednjih deset godina. Osim porasta zločina zbog spolnih predrasuda, što posebno zabrinjava, ističe se i njihova okrutnost… Sve brojniji istospolni brakovi također su potaknuli porast nasilja…“ Otkud tolika agresija prema onima koji nisu heteroseksualni?
Homofobija – o čemu je to?
Izraz homofobija – neopravdani strah i averziju prema homoseksualnosti – uključuje riječ fobija, a to znači iracionalni strah. Iracionalni strah od čega?
Postoje znanstveni dokazi da su muškarci koji napadaju homoseksualce u stvari i sami latentni homoseksualci. Mrze sebe zbog vlastitih homoseksualnih sklonosti… ne žele da se suoče s tim jer se boje… pa projektiraju mržnju sa sebe na druge homoseksualne muškarce i tuku njih, kad već ne mogu sebe. Naravno, ove osobe su u manjini. Velika većina gaji skrivenu averziju ili otvoreno mrzi muškarce koji nisu heteroseksualni iz potpuno drugačijih razloga.
Ljudi zauzimaju različita mjesta na ljestvici netrpeljivosti prema homoseksualcima – od male netrpeljivosti do intenzivnog poriva da “ubiju boga u njima!“ Ali bez obzira na stupanj, svi oni koji su netrpeljivi bi se mogli svrstati u nekoliko relativno odvojenih grupa. U prvu grupu spadaju oni koji na homoseksualce i na žene) gledaju kao na inferiorna ljudska bića. O čemu je riječ?
Jedan tip muškarca dobro pazi da se na njemu i u njemu ne pojavi ništa što ‘smrdi na žensko’. Žensko za njega znači ranjivost, intelektualnu i karakternu slabost, submisivnost i inferiornost… pa čim primijeti u sebi crte, sklonosti ili karakteristike koje podsjećaju na ženu, iščupa ih kao korov iz bašte. A ako ih ne može iščupati, krije ih kao zmija noge. Nekad se događa da vlastitu ‘inferiornost’ (recimo zato što osjeća strah; nije dovoljno muškarčina – mekan je ili se ponaša kao slabić; čezne za majkom ili ženinom ljubavlju…) prvo potisne ili negira, a onda je projektira na muškarce koji djeluju ‘ženstveno’. Nađe homoseksualca ili mladića duge kose, i onda njega mrzi, vrijeđa ili fizički napada. Tako vanjska borba ‘pravog’ muškarca protiv ‘ženstvenih’ drži ogledalo borbi za prevlast muškog nad onim što se opaža kao žensko u sebi.
Prijezir koji neki heteroseksualni muškarci osjećaju prema homoseksualnim nije neneugodan osjećaj. Naprotiv, može biti vrlo ugodno. Još je ugodnije kad je prijezir popraćen uvredljivim komentarima. Ispaljivanje komentara (otrovnih uvreda) ima samo jedan cilj – pogoditi metu, što znači degradirati homoseksualnog muškarca. Zašto? Kad se spusti i ponizi homoseksualac, heteroseksualac se uzdigne. I tako se heteroseksualni muškarac pretvori u energetskog vampira koji se hrani na osjećaju poniženja, straha, bola i stida homoseksualnog.
Zanimljivo je promatrati šta se u tim trenucima događa u tijelu i mozgu ‘komentatora’. Njegov mozak – stimuliran osjećajem da je on taj koji je ‘pravi’ muškarac pa, prema tome, superioran – pojačano luči serotonin. Serotonin je neurotransmiter koji pomaže da se izborimo sa depresijom, popravimo raspoloženje, čak i pojačamo osjećaj zadovoljstva sobom. Luči se u različitim životnim situacijama, uključujući i socijalne situacije kad dominiramo ili naređujemo drugima šta treba da rade, kad nam ljudi iskazuju poštovanje, plaše nas se jer smo moćniji, itd. Kao i dopamin koji se dovodi u direktnu vezu sa problemima ovisnosti o drogama ili kockanju, i serotonin igra ulogu u formiranju ovisnosti. I, stvarno, neki ljudi zaista djeluju kao da su postali ovisni o vrijeđanju i omalovažavanju drugih kako bi izgledali superiorni u vlastitim očima i tako sebi podigli raspoloženje. Ne mogu se suzdržati, i koriste svaku priliku da gađaju metu… naročito otrovnim porukama na društvenim mrežama. Kao otrov iz bodlji roja osa, uvredljivi komentari se ubrizgavaju u svijest napadnutih… napadnuti se osjećaju degradirani i povrijeđeni… i time, makar za trenutak, pomognu odašiljačima uvreda da se osjećaju bolje.
Muška i ženska energija – Muška i ženska strana ljudskog bića
Vanjska realnost često drži ogledalo unutrašnjoj i obrnuto, pa tendenciju nekih ljudi da žene, homoseksualce ili ljevoruke doživljavaju kao inferiorne u odnosu na muškarce, heteroseksualne osobe ili dešnjake jungijanski psihoanalitičari tumače kao vanjsku refleksiju unutrašnjeg konflikta između muške i ženske strane vlastitog bića.
Svako od nas, bez obzira na spol, ima lijevu i desnu hemisferu mozga. Taj podatak je vrlo dobro poznat, ali je manje poznato da se lijeva hemisfera opisuje kao ‘muška’, a desna kao ‘ženska’. Razlog? Za desnu hemisferu mozga se vezuju atributi kao što su intuicija, kreativnost i umjetnost, sposobnost da se prepoznaju osjećanja druge osobe, sposobnost prepoznavanja lica poznatih osoba (desna hemisfera opaža geštalt – cijelu slika, ne samo niz elemenata). Za ovu stranu mozga se vezuju i atributi kao što je emocionalna i socijalna inteligencija, kooperacija i horizontalno povezivanje ravnopravnih.
I dok je desna ‘ženska’ hemisfera sjedište duhovnog, intuitivnog, emotivnog, kreativnog… lijeva hemisfera je zadužena za racionalno razmišljanje. Opisuje se kao analitička i praktična, asociramo je s logikom, sekvencijalnim (riječ-po-riječ) načinom izražavanja, obrađuje informacije linearno, jednu po jednu… Asociramo je i sa linearnim modelom produktivnosti koji nalazimo na mnogim radnim mjestima, sa vertikalnom hijerarhijom i kompeticijom, sa građenjem strukture, akcijom i stavom koji glasi ‘hajde da uradimo posao!’ Ovi atributi i kvaliteti asociraju na ‘muško’, i zato se naziva muškom stranom mozga. Lijeva hemisfera mozga kontrolira desnu stranu tijela, pa je desna strana tijela muška.
Muška i ženska energija – kao i lijeva i desna hemisfera mozga – trebale bi biti usklađene i uravnotežene, ali nažalost, s pojavom patrijarhata došlo je do poremećaja i ravnoteže i sklada. Jedna strana je postala dominantna, sklad je postao nesklad… i umjesto u ljubavi, muško i žensko – u svakom od nas i u vanjskom svijetu – često su u sukobu. Ideja da bi išta žensko (emotivno, umjetničko…) moglo biti ravnopravno sa muškim (racionalnim, analitičkim…) direktno se suprotstavlja sustavuu vrijednosti u patrijarhalnom društvu, pa se već tiućama godina izmišljaju razne ‘metode dezinfekcije’ svega što podsjeća na žensko u muškarcu. Prezir prema ženama i onima koji nisu ‘pravi muškarci’ onda dođe kao nešto sasvim razumljivo, a nasilje nad njima – uključujući i krajnje nehumane ‘terapijske metode odvikavanja homoseksualaca od homoseksualnosti’ – opravdano. Ali postoje i drugi razlozi zbog kojih heteroseksualci ne toleriraju homoseksualce.
Uloga religije
Homoseksualnost nije mentalna bolest niti devijacija. Svjetska psihijatrijska asocijacija je još 1973. izbacila homoseksualnost kao diagnostičku kategoriju. Isključena je i iz Američkog dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne bolesti (DSM – ‘Biblija’ američke psihijatrije) i iz ICD (Svjetska klasifikacija bolesti). Do promjene u načinu na koji se gleda na homoseksualnost došlo je u vrijeme kad su socijalna jednakost i borba za zaštitu ljudskih prava, naročito manjina, postali važne teme. Promjena reflektira novi i evolutivno viši nivo svijesti, ali i bolje razumijevanje istospolne seksualne orijentacije kao varijante ljudske seksualnosti koja se pojavljuje regularno kroz čitavu povijest čovječanstva. Znanstvena istraživanja dokazuju da nije u pitanju slobodan izbor, kako se to pogrešno navodi u napadima na LGBT populaciju, a ustanovljeno je i da je određeni postotak homoseksualnih osoba iznenađujuće konstantan svuda u svijetu i u različitim kulturama, bez obzira na različite moralne vrijednosti i standarde određene kulture ili društvene zajednice. Studije u oblasti socijalne psihijatrije pokazuju da heteroseksualci nisu mentalno zdraviji od homoseksualaca, štoviše homoseksualne osobe imaju viši IQ, ali je stopa suicida veća kod ljudi homoseksualne orijentacije zbog većeg pritiska okoline.
Religiozni ljudi vjeruju da je homoseksualnost grijeh. Naravno, stajališta se razlikuju, ne samo između religija, nego i u okviru iste religijske grupe – zavisno od toga je li riječ o starim i konzervativnim moralnim načelima ili onim modernijim i liberalnijim, ali neka pravila koja se tiču seksualnog života vjernika ipak ostaju ista. Na primjer, tri vodeće religije u zapadnom svijetu, judaizam, kršćanstvo i islam, imaju isti stav prema seksu – seks treba služi za prokreaciju. Temeljne vrijednosti koje ove tri religije zagovaraju su brak i obitelj, i zato se na sve što ne dovodi do produžetka vrste – abortusi, seksualne veze ljudi istog spola, kontracepcija, masturbacija – ne gleda nimalo blagonaklono.
“Ja nisam izabrao biti homoseksualcem! Sve bih dao da nisam… Zašto me onda Bog napravio homoseksualcem ako će me poslati u pakao?!“ pita mladić kojeg je na psihoterapiju dovela majka – religiozna žena, očajna što joj je sin homoseksualac.
Mogu li oni koji prosvjeduju protiv održavanja Povorke ponosa razumjeti one koji Povorku podržavaju, i obrnuto? Homofobija je prisutna i među političarima/kama i javnim osobama koji nerijetko, bez ikakvih sankcija, iznose negativan stav prema postojanju LGBTIQ osoba, produbljujući sve navedene probleme sa kojim se LGBTIQ osobe suočavaju. Postoji li mogućnost dijaloga između onih koji iznose negativan stav prema postojanju LGBTIQ osoba i članova organizacijskog odbora Bh. povorke ponosa? Postoji. Ali nije dovoljno reći treba da se čuje mišljenje obje strane! Profesionalni medijatori znaju koliko je važno čuti ne samo kako razmišlja čovjek koji ima suprotan stav, nego i zašto misli to što misli.
Neki javno izrečeni stavovi, ma koliko da su otvoreni i iskreni, proizilaze iz nejasnih ili netačnih vjerovanja. Recimo, postoji vjerovanje da će se homoseksualnost – viđena kao karakterna devijacija, mentalna bolest ili jednostavno kao ‘slobodni izbor’ devijantnog ponašanja – proširiti u društvu kao neka opasna zaraza, ako se toj zarazi ne stane nakraj. “Ako se podržavaju njihove parade… ako televizija to prenosi… homoseksualci će negativno uticati na heteroseksualne mladiće jer sad je cool biti homo! Hodaš po paradama, skrećeš medijsku pažnju na sebe…,“ kažu ljudi kojima se nimalo ne sviđa ideja da se homoseksualnost ‘reklamira’. Nema nikakvih dokaza koji bi potvrdili ovo vjerovanje (u pitanju je predrasuda), ali ljudi koji ovako misle smatraju da im je dužnost javno iskazati svoje negodovanje, osude Povorke ponosa i tako spriječe da homoseksualnost postane nešto “normalno ili čak poželjno“. “Svako ima pravo da radi sa svojim životom šta god hoće i da bude šta god želi, ali ne prihvaćam da moram to što neko radi prihvatiti kao normalno ili čak poželjno,“ kaže političar. Treba mu odati priznanje jer otvoreno i iskreno iznosi razlog zbog kojeg ne podržava Povorku ponosa LGBTIQ ljudi.
Nažalost, mnogi se ne zadržavaju samo na verbalnom osuđivanju onih koji nisu heteroseksualni. Nekima premlaćivanje ljudi pričinjava zadovoljstvo. Nanošenje boli može postati prijatna navika, pa mnogi čak razviju i ovisnost o zlostavljanju. Događaji kao što su godišnje Povorke ponosa su onda baš dobra prilika da se ovisnici drogiraju ljudskom patnjom, strahom i poniženjem. Organizatori Povorke ponosa u Sarajevu kažu da su prošle godine morali platiti desetine hiljada maraka za betonske barijere i metalne ograde kako bi se zaštitili od njihovih napada. Hoće li i ove godine?
Comments