Piše: Catalina Mladineo
S 47 glasova ZA, 78 PROTIV, 5 SUZDRŽANIH i 21 NEDOSTUPAN u petak nije prošao prijedlog Zakona o medicinski potpomognutom postupku prekida trudnoće čime se RH vratila u razdoblje prije 1978.
Pravo na pobačaj dio je paketa krvavo izborenih ljudskih prava tijekom XX. stoljeća, prava žena o slobodnom odlučivanju o sebi i svome životu, kao i prava na mogućnost adekvatnog i pravednog tretiranja kontekst u kojem izbor zadržati ili ne fetus u svome tijelu ili ne.
„A šta bi one tile, da doktori ubijaju tu jadnu ,djecu'. Najbolje je to potpuno zabraniti,“ razgovarale su tako nedavno, i slagale se u svemu, dvije neobrazovane seljančure u jednom od splitskih kafića na splitskoj Rivi.
Očito kako je bilo riječi o slučaju Čavajda u koju se uplela stara priča o liječničkom "prigovoru savjesti", što nije ništa drugo do li provođenje kleronacizma u djelo, opciji koja je poodavno zakonski omogućena, stavljena na izbor ginekolozima i ginekologinjama u Republici Hrvatskoj po pitanju (ne)obavljanja zahvata pobačaja.
Godinama već pratimo nepovoljan razvoj situacije u vezi s tim. Okolnosti u kojima žene u mnogim manjim gradovima i provincijalnim sredinama, a sve više ni u gradovima, ne mogu legalno obaviti abortus zato što u tim mjestima više nema liječnika koji bi to željeli učiniti, eskalirale su prije kojih mjesec kada se u javnosti i medijima pojavila informacija kako se pobačaj više ne može napraviti ni u nekima od najuglednijih bolnica, a potpuno pomračenje uma i totalno gaženje liječničke struke doživljeno je sa slučajem trudnice čije dijete ima tumor a zabranjen joj je pobačaj. Radikalan je to primjer dekadencije jedne profesije, dokidanja minimuma postulata Hipokratove zakletve i konformističkog podilaženja struke kleronacističkim društvenim trendovima.
Kako bi izgledalo društvo u kojemu bi svaka javna služba dobila mogućnost prigovora savjesti, pa bi na primjer socijalna radnica odbila medijaciju u nekoj obitelji s problemom nasilja, ovisno o svome uvrnutom vrijednosnom stavu prema patrijarhatu? Ili školski nastavnik, on bi bio u prilici odbiti izvođenje nastavnih sadržaja, recimo upoznavanje učenika s osnovama darvinističke evolucije, zato što je to možda protivno njegovom regresivnom svjetonazoru. Zamislit vojnika koji odbija uzeti pušku u ruke i braniti svoj dom.
Slučajno ili ne, vremenski su se otprilike poklopile priče o vrlim hrvatskim ginekolozima u događaju iz slučaja Čavajda sa stavljanjem na dnevni red Prijedloga zakona o pobačaju. I u hrvatskom slučaju, kao i u slučaju Poljske koji su, bez obzira na pandemijska ograničenja, pozvali ljude na trgove i ulice kako bi protestirali protiv daljnjeg uvođenja restriktivnih zakona kojima bi se pravo na legalan abortus praktički ukinuto. Ultrakleronacistička udruga „U ime obitelji“ i njihovim političkim tutorima i pandanima te istovremenim podržavateljima i promotorima, kao i nezaobilaznoj crkvi, čini se vrlo dobro ide. A i oni neumjesni, patetični molitveni rituali ispred ulaza u bolnice očito daju rezultate po pitanju srozavanja društveno-političkog tretmana ovog i njemu srodnih prava.
Pravo na pobačaj dio je paketa krvavo izborenih ljudskih prava tokom 20. stoljeća, prava žena da slobodno odlučuju o sebi i svome životu, kao i prava na mogućnost adekvatnog i pravednog tretiranja kontekst u kojem izbor zadržati ili ne embrio u svome tijelu ili ne. Ovo nije tek sebičan hir navodno bešćutnih pojedinki, već vrlo često stvar životnih okolnosti, društvenih uvjeta egzistencije, obiteljskog nasilja, kriminalnog nasilja, partnerskih odnosa i sličnih parametara određujućih za tu nerijetko jako tešku odluku.
No, nije ovo prvi takav slučaj. Sjetimo se 2013. i protuustavnog referenduma o braku, čija je odredba ušla u Ustav RH. Sve je ovo dokaz kako u ovoj balkanskoj banana državici vlast ne potječe iz naroda, već iz nacističko-mafijaške organizacije crkve.
A crkva ima svoj plan - načiniti duboku mentalnu regresiju kako bi mogla i dalje varati i pljačkati neobrazovan i glup narod, tu amorfnu masu koja ne razmišlja svojom glavom i koja je podložna oblikovanju po volji onih koji im rade o glavi. To je eklatantni dokaz, kako u svakom mogućem slučaju, bilo da se radi o pitanju dalmatinske autonomije, pobačaju ili bezobraznom rastu cijena (za koju nije kriva ruska ničim izazvana agresija na Ukrajinu, već isključivo želja za pljačkanjem naroda) kriv pasivan narod koji se ne udružuje i ne diže prave vrste prosvjeda protiv onih koji guše njihova prava.
Comentarios