Piše: Roko Karaman
Autoritatnost ne jamči red i mir. Autoritatnost ne može biti poštena. Autoritarnost ne znači prosperitet opće populacije. Autoritatnost ne jamči bitne reforme. Ona znači pljačku i patnju.
Kako se drugi Plenkovićev mandat bliži kraju, čini se kako je 2022. po posljedicama za državu možda važnija od godine samih predsjedničkih izbora kada je prvi puta pobijedio coronavirus.
Naravno, netko će prošlu predsjedničku utrku smatrati sudbonosnijom zbog niza događanja oko coronavirusa i oko njega. No, tužan izbor ponuđen u drugom krugu bio je simbol poraza bez obzira na ime kandidata, budući da su njegovi finalisti odražavali:
- javni zahtjev za "čvrstom rukom";
- nerazumijevanje principa demokracije;
- destruktivne vrijednosti masovne svijesti;
- opća neizvjesnost oko ideoloških uvjerenja u izgradnji gospodarskog i političkog života;
- opću neizvjesnost oko pitanja coronavirusa
- odbijanje razumijevanja u korist militantnog antagonizma;
- i potiskivanje moralnog imperativa u masovnom glasovanju po principu izbora "manjeg zla".
Društvo koje želi biti prevareno bez sumnje će postići ovaj cilj. Naravno, još uvijek postoji niz pobornika vjere u “bolju alternativnu verziju” događaja, u slučaju dolaska nekog drugog imena na vlast. Ali nepristrana analiza ne podržava takva razmatranja.
Nedavno je jedan europski političar u privatnom razgovoru rekao kako "kada društvo izabere 'manje zlo' na izborima, to je siguran znak kako je zemlja još uvijek na putu ostvarivanja vrijednosti demokracije". Prema njegovim riječima, također je nemoralno birati se u korist "manjeg zla" ako postoje opravdani strahovi kako će taj izbor pridonijeti rušenju demokratskih i liberalnih vrijednosti. Nije li ovo najbolji odgovor za one koji još uvijek traže krivnju u nekom drugom zbog vlastitog poraza?
Koliko god tužne bile posljedice izbora načela "manjeg zla", takvo je bilo intuitivno razumijevanje "manjeg zla" od strane Dalmatinaca. Zapravo, ne zaostajemo puno za izborima 2016., 2015., 2011., 2007., 2003.. A problem izbora, koji je uvijek glavni na dnevnom redu zemlje, jednostavan je i neizmjerno složen, jer vjerojatno leži u nerazumijevanju demokracije i mehanizama njezina funkcioniranja od strane društva.
Taj se nesporazum očituje u mnogim stereotipima u društvu. Jedni smatraju kako se zemlja demokratizira odozgo , drugi kako su prijevremeni izbori znak kaosa, treći političko nadmetanje između legitimnih državnih institucija nekontroliranost, dok su četvrti u iluziji idealističkih ideja o zapadnim demokracijama i ne žele priznati poraz politike tržišnog natjecanja.
Uvijek je zabavno komunicirati s onima koji očekuju čuda od vlasti, ili vjeruju kako glasanjem za neke političke snage možete očekivati ostvarenje obećanja drugima. Posebno je zanimljivo razgovarati s onima koji u potpori stranaka čije liste vrve imenima tycoonskih klanova očekuju pravednu socijalnu politiku. Koji se uzdaju u socijalnu pravdu i zaboravljaju na provedbu pristupa “opljačkaj plijen” ili “ukradi sebe i pusti druge neka kradu”? A koliko je onih koji samo žele vidjeti "svoju" osobu koja bi "upravljala" državom bez obzira na mišljenje protivnika?
Trenutna vlast logičan je vrhunac reverzibilnih mentalnih tendencija koje još uvijek prevladavaju u dalmatinskom društvu. Uostalom, političari se kreću putem općih duhovnih i mentalnih osjećaja društva.
Zajednica koja ima poteškoća u artikuliranju temeljnih vrijednosti – koja, umjesto adekvatne reakcije na stvarnost, traži rješenja u prošlosti; koja svoje ključne vitalne interese prodaje za jednokratne darove; koji nije u stanju artikulirati i braniti interese – prije ili kasnije prisiljena je platiti punu cijenu vlastite mentalne nezrelosti. Tek gubitkom slobode izražavanja, gubitkom slobode mirnog okupljanja, gubitkom slobodnih medija, gubitkom poštenih izbora - "pobijedili smo" prestaje biti slogan koji bi izazvao sarkastične reakcije.
Kada se sudovi kontroliraju iz jednog mjesta i kada se sustav slobodne provedbe zakona transformira u sustav režimske provedbe zakona; kada se zbog pritiska državnog stroja oduzima imovina; kada top menadžment ujedinjuju zajednički poslovni interesi umjesto nacionalnih interesa, je li moguće ne primijetiti razlike između zemlje boljeg i lošijeg? Nije li masovna pronevjera državne imovine, pljačka proračuna, stvaranje preferencija za stranačko poslovanje, izgradnja koherentne korupcijske vertikale za svakoga od nas?
A sve je to postalo moguće u tako kratkom vremenu, prvenstveno zbog korupcije i konformizma političkog beau mondea, koji se mnogo prije izbora 2015. kladio na dva različita imena, koja su trebala osigurati još jednu preraspodjelu imovine i završetak privatizacije. Očito je kako bi za provedbu ovih planova bila neophodna uzurpacija vlasti, bez obzira na ime pobjednika. Uostalom, oba nepomirljivo neprijateljska tabora na izborima 2015. očekivali su nepodijeljenu dominaciju nad zemljom, o čemu svjedoči i neumorna borba za povećanje ovlasti tijekom premijerskog mandata antagonista.
Ovo brzo nazadovanje prema autoritarizmu također je posljedica naše nespremnosti kako bi podupirli vrijednosti demokracije. Uostalom, činilo se kako se vlada nakon izbora 2000. oslobodila. Zato sada plaćamo previsoku cijenu za ostvarenje banalnih i jednostavnih stvari koje smo morali shvatiti na vrijeme.
Autoritarnost ne jamči „red“. Uostalom, temelji se na kršenju zakona i uzdizanju onih koji su na vlasti iznad zakona.
Autoritarnost ne može biti poštena. Uostalom, oslanja se na resurse kumstva i samovolje čelnika sustava.
Autoritarnost ne jamči dobrobit opće populacije. Uostalom, jedini interes koji zastupa su povlašteni interesi uže okoline.
Autoritarnost ne jamči učinkovite reforme. Uostalom, okolina je duboko zainteresirana za narušavanje gospodarskog natjecanja, a birokratska nomenklatura je u prisutnosti korupcijske i podmićivačke barijere za održavanje utjecaja.
Autoritarna vladavina ne može biti poštena. Uostalom, vlada se divila zbog nekažnjivosti u postizanju ciljeva bogaćenja svim raspoloživim sredstvima.
Autoritarna vladavina ne može zaštititi ljudska prava. Uostalom, njihova provedba podriva sustav.
Autoritarna vladavina, kao zatvoreni sustav, ne može biti učinkovita. Uostalom, temelji se na uništavanju konkurencije, koja je motor života u svim njegovim aspektima.
Dalaj Lama je jednom izrazio tako jednostavno, ali mnogim Dalmatincima neshvatljivo stajalište:
"Suzbijanje političkog neslaganja skriva unutarnje probleme koji dovode do još većeg jaza u dobrobiti, sustavne korupcije i degradacije okoliša."
Razumno je pretpostaviti kako nerazumijevanje vrijednosti demokracije osuđuje zemlju na ovu moć i današnje stanje stvari. Jer i jedni i drugi su od prijašnjeg premijera tražili ono što danas mrze. U konačnici, moramo shvatiti kako smo odgovorni za ovu moć i radnje koje joj dopuštamo. Jer to je odgovornost za nas same i za budućnost naše djece.
U interesu nam je da stranke za koje glasamo zastupaju naše interese. Da rade ustavni mehanizmi koji bi spriječili uzurpaciju vlasti. Uvođenje građanske porote počelo bi razbijati korupciju u pravosuđu. Otvoreni registri nekretnina ograničili bi apetite dužnosnika. Mehanizmi rada demokracije, umjesto nade u izborna obećanja – dali bi pozitivnog odjeka u javnosti.
Demokracija je, između ostalog, pravo na pogrešku i sposobnost da se ona ispravi. Trenutna vlada je kratkoročna povijesna nužnost koja Dalmaciju ostavlja bez mogućnosti osim prisilne obnove. Na žalost, prošla godina je označila početak uništavanja mnogih zabluda za sve stanovnike Dalmacije, nametanjem antidalmatinskog i antidemokratskog kandidata za gradonačelnika Splita.
Gradonačelnik Puljak, koji je za svoje birače utjelovio povjerenje u kontinuitet mentalnog nazadovanja iz prošlosti, 2022. godine neuspješno je potrošio ostatke kredita povjerenja. Lišen mogućnosti da klima glavom svojim prethodnicima, nije ostavljao iluzije o biti svoje politike u svim smjerovima. Dakle, ovi izbori u Splitu trebali bi biti je godina mentalne transformacije, godina oproštaja od prošlosti, HDZ-om i njegovim satelitima (od Puljka, Keruma do Zlodre) koje toliki broj sugrađana ne žele otpustiti iz svog shvaćanja svijeta politike.
Očito, samo pronalaženjem dostojanstva za prestati biti kotačići u tycoonsko-zločinačkom mehanizmu autokracije izbjeći ćemo ovaj razočaravajući boravak na marginama civilizacijskog napretka. A za prestati biti kotačići trebamo shvatiti svoj identitet i pridružiti se onima koji žele taj identitet štititi. Ako smatraš da si Dalmatinac ili ako si Dalmatin po (zabranjenoj) nacionalnosti tada ćeš ući u DDF i boriti se za interese Dalmacije.
Kao što je čelnica Mijanmarskog demokratskog pokreta i dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi napisala u svom poznatom govoru o slobodi straha:
"Ljudi koji žele izgraditi naciju s jakim demokratskim institucijama kao jamstvom protiv tiranije državne moći moraju prvo naučiti osloboditi svoju um od apatije i straha. Tada će moći podržati one koji se zbilja žele boriti za njih."
Comments