Prevlast političke moći

Piše: Nevianna Remanni

U uvjetima brzih globalnih promjena prijelaz na novi sustav može biti ništa manje dinamičan napredak što proširuje temelje demokracije u uvjetima vladavine prava.

Globalne promjene u svjetskom poretku i dalje zastrašuju, kako političare tako i politologe, kako profesore tako i studente, kako managere velikih multinacionalnih kompanija tako i radnike i seljake.

Junak 2008. – 2015. nije bio kreator, nego prosvjednik. Stabilnost je devalvirala zajedno s valutom. Ekonomski kaos i inflacija doveli su do gušenja svjetskih burzi. Neoliberalni teoretičari bili su zbunjeni. Njihove rasprave o ekspanziji Zapada i, ujedno, jačanju nacionalnog suvereniteta stvaraju nova proturječja. To prijeti krizom zajedničkih vrijednosti.

Autokratski vođe shvatili su kako dolazi njihovo vrijeme. U Cannesu, kako bi demonstrirali potpuni neuspjeh summita G-20, ponudili su potporu teško bolesnoj Europi u zamjenu za legitimnost svoje prakse političkog upravljanja. Ponudili su financijska sredstva u zamjenu za priznanje moći kao provjerenog alata za razvoj zbunjenog Zapada. To je najmanje zlo koje demokratski svijet može prihvatiti. U prošlosti bi ga spasili tenkovi, oružje i legije nevinih bombaša samoubojica.

Spremao se revolt protiv neoliberalizma. Globalni kapitalistički sustav neprestano se povlači pred nemilosrdnim valom financijske i gospodarske krize 2008. godine. Suočena s tim, demokracija je postala paralizirana i nemoćna. Panika izazvana štednjom i proračunskim ograničenjima okrenula je stavove političara i intelektualaca prema snazi. Samo zato što je najveći rast prethodnih godina bio u tim autoritarnim sustavima!?

Politolog i predsjednik Euroazijske grupe Ian Arthur Bremmer tvrdi kako je Vladimir Putin najmoćniji čovjek na svijetu, jer je u stanju odmah promijeniti smjer kretanja svoje zemlje. Jonathan Friedland kaže kako vladari Kine mogu odmah promijeniti proračunske prioritete zemlje, odlučuju potrošiti trilijune na poticanje gospodarstva jednim potezom pera!

Ova sila nadilazi moć prošlih despota. Ne obraća se puno na individualne i političke slobode, vladavinu prava, slobodne i poštene izbore te miran prijenos vlasti što je temelj demokracije. Ova povijesna anomalija ne nalazi objašnjenje.

Vrijednosti koje su bile temelj Zapada odjednom su ponižene. Štoviše, ovu jedinstvenu i povijesnu prednost Zapada, Josep Borrell Fontelles, predsjednik Europskog vijeća za vanjske odnose, iz nekog razloga naziva "kaznom demokracija".

Panika kada je Grčka pokrenula proces dužničke krize u EU bila je pojačana osjećajem nejedinstva na Zapadu, nedostatkom novih ideja za mobilizaciju djelovanja i resursa. Carstvo zla – Sovjetski Savez, odnosno Putinova Rusija – je arhivirana. Prebacivanje globalne krize na rat s Iranom još je nemoguće.

Opasnost od daljnje kineske precijenjene vanjske ekspanzije i ruskih imperijalnih ambicija od strane velikih sila prilično je filozofska. Kinesko gospodarstvo, sa padom potražnje na Zapadu, na rubu je teške recesije na hibridnom (između socijalizma i kapitalizma) tržištu i slabe domaće potrošnje. Plus u biti nekontrolirano pumpanje ekonomije novca, što povećava dužničku krizu središnjih i regionalnih vlada.

Rusko "sirovinsko prokletstvo", financijska imovina u dolarima i eurima, izgledi za pravi gubitak Dalekog istoka, pa čak i Sibira, čine je, unatoč antizapadnoj izbornoj retorici, potpuno ovisnom o razvoju zapadne krize. Zato je Rusija i napala Libiju i Siriju pa danas i Ukrajinu kako bi mogla opravdati svoju moć.

Zemlje u razvoju očito nemaju dovoljno resursa, nisu u stanju djelovati kao lokomotiva za prevladavanje globalne krize i osiguravanje napretka svijeta. Između njih i Zapada postoji nepremostivi ponor. Kao život i stvarni posjed sloboda u pravnoj državi. Stalni rast BDP-a u njima ne odražava dobrobit društva. 400 najbogatijih Amerikanaca ima 2,6 bilijuna dolara, što je godišnji BDP Indije.

Samo Zapad može prevladati ovaj nered. Barem zato što ga je on stvorio. Važno je razumjeti kako glavna stvar nije samo vratiti održivost globalnih tržišta i povjerenje u novac. I pronalaženje kompromisa oko upravljanja svijetom i stvaranje temeljno nove arhitekture njezina novog poretka. Sve to bez eskalacije sile, ali uz pouzdane sustave provjere i ravnoteže i dominaciju sloboda i vladavine prava.

Zasad je to nemoguće. Tradicionalna politika sile ima sve razloge za širenje. Ako izbor vladara Rusije i Kine u tom pogledu ništa ne promijeni, onda je resetiranje političkih elita u SAD-u i EU od temeljne važnosti. Politički i ekonomski sustav Sjedinjenih Država izgrađeni su na način da je unutarnja stabilnost neraskidivo povezana s njihovom dominacijom u svijetu. Upravo je kolaps te funkcije doveo do krize koja je pokrenula globalnu recesiju 2008.. Prognozu komplicira impresivan sukob dviju vladajućih američkih elita – demokrata i republikanaca.

Ali, glavni odgovor s druge strane Atlantika od Sjedinjenih Država – u Europi. Ovdje je duh scenarij Oswalda Spenglera, prikazan u njegovom "Propadanju Europe". U svakom slučaju, čelnik euroskeptika i ruski čovjek u EU Vaclav Klaus kaže kako "Europa neće biti" pokretačka snaga iza "gospodarskog oporavka i rasta u svijetu", a "promicanje slogana 'Što više Europe, to bolje' sugerira kako bi moglo biti suprotno."

No, 92-godišnji eurooptimist Helmut Schmidt istovremeno oštro kritizira one "koji svoju naciju smatraju važnijom od zajedničke Europe". Osim toga, europsku krizu neprestano potpiruju ne samo “jastrebovi suvereniteta”, već i intelektualna aristokracija s obje strane. Ne sviđa se ideja Sjedinjenih Država o hegemoniji otvorenog tržišta, i "Tea Club" – sama Europa i općenito ideja socijalne države u stilu Europske unije.

Ali tada govorimo o padu Zapada kao evolucijskoj sili. Samo će njegovo jedinstvo dati potrebnu i učinkovitu mobilizaciju. Kodeks imperativnog sustava vrijednosti, slobode, demokracije, blagostanja, pravde, tolerancije i vladavine prava ostaje snažna energija za oslabljen motor razvoja.

Postojanje Zapada, ideje Zapada, vjera u Zapad stoljećima su hranili svijet i formirali svojevrsni trend optimizma za napredak civilizacije. Zapad mora shvatiti kako globalna financijska i gospodarska kriza ne vodi u propast, već je odskočna daska za novu eru, izazov za kreativnost i kreativnu modernizaciju.

Dalmacija je nekada poštovala gospodarski uspjeh industrija u nastajanju. Ali oni su vođeni isključivo uvozom zapadnih razvojnih tehnologija, nametnutim velikim rezervama vlastitih prirodnih resursa, jeftinom radnom snagom i autoritarnim vladama koje ne uravnotežuju moć i demokraciju. Prije ili kasnije, neočekivane revolucije ili teške autonomne krize su neizbježne. To je ono što je dovelo narode Magreba do Arapskog proljeća. Oni su na neodređeno vrijeme ukinuli "sukob civilizacija" prema Huntingtonu. To dugujemo Europi. Prije svega, njezina demokratska liberalna karizma.

Potonji, iako pati od pretjerane birokratizacije paneuropske vladavine Bruxellesa, ostaje kolijevka nade za proboj u budućnost. U Europskoj uniji, unatoč problemu krizi, nema vidljivih znakova propadanja i raspada. Njeno stvaranje i postojanje, prema prikladnim riječima Rogera Cohena, "jednako je pisanju Ustava SAD-a kao čin kreativnog genija."

Uglavnom zbog prioriteta zajedničkih i nedjeljivih vrijednosti nad tržišnim egoizmom, nadmoći pluralizma i vladavine prava nad moći autokracija ili oligarhokracija. Zapad će zasigurno pobijediti u evolucijskom preskoku moderne evolucije. Osim ako skeptici i nacionalisti ne unište most preko Atlantika.

Zato je Dalmacija, iako tradicijski vezana uz Zapad, druga, nakon Grčke, po osjetljivosti percepcije za Zapad. To je strateški resurs onih koji vladaju Dalmacijom. Za razliku od drevne kolijevke zapadne civilizacije – Grčke, koja testira Uniju već 13 godina, stanovnici Dalmacije nisu u stanju izazvati krizu europskih imunoloških vrijednosti. Jer u devet godina članstva nisu zapravo postali Europljani. Paradoks je činjenica da su stanovnici Dalmacije bili dio EU desetljećima prije nego li su formalno postali dio EU.

Možda jednostavno ne shvaćamo što bismo s njome i veslamo protiv sve viših valova krizom rastrzanog svijeta, koji se razvija između dvaju njegovih centara gravitacije: pluralističkog Zapada i autokratske Rusije. Pokušaj kartanja s njima na najočigledniji način nije uspio. Identifikacija s Europom zahtijeva bezuvjetnu implementaciju zapadnog tradicionalizma i njegova vrijednosnog sustava u mentalnu svijest nacionalnih vlasti. To se pokazalo mnogo težim od transplantacije matičnih stanica demokracije kroz formalno usklađivanje. Hegemonija moći rastućeg ruskog carstva, nametnuta unutarnjoj stagnaciji i depopulaciji, plaši nepredvidljivošću i izolacijom od Zapada.

Pokret je započeo u krugu između zapadnih i "upravljanih" demokracija te Putinovog „demokratskog socijalizma“ koji je Venezuelu bacio na koljena. To se dogodilo u vrijeme fenomena masovnog političkog buđenja. Nemoguće je izaći iz njega bez promišljanja strategije razvoja i potpunog ponovnog pokretanja političkog sustava.

Demokratizacija, progresivizam i modernizacija nespojive su s autoritarizmom, obiteljskim i klanovskim režimima vlasti. Zahtijeva duboko resetiranje svih sustava funkcioniranja javne vlasti kao sastavnog dijela zapadne civilizacije. Međutim, prevladavanje deficita demokracije napuštanjem dominacije političke snage u sporazumu o vladavini prava i prevladavanje de Tocquevilleovog "despotizma neznanja" ne uspijeva. Stoga demokratski pluralizam, slobodno natjecanje, stvarne slobode, sustave provjera i ravnoteža, i što je najvažnije, stvarna podjela vlasti postaju nemogući.

Na kraju, sve to podriva legitimitet vlasti i povećava prosvjede u društvu i revolucionarna očekivanja. Neminovnost i multivektornost vanjske politike su neizbježni. Zakon prestaje biti jednaka mjera za sve, i ima adresu: prijatelji i neprijatelji.

Suvremeni lideri ne popuštaju iskušenju vršenja vlasti putem zakona, a ne vladavine prava. U ovom slučaju, prema suvremenom kineskom odvjetniku Li Shuguanu, zakon je jednostavno sredstvo kojim vlada „izvodi ugnjetavanje na zakonit način".

Predanost vladavini prava univerzalno je prihvaćena mjera legitimiteta vlasti i isključivi politički ideal. Ovo je sastavni dio javne politike. Od javnih vlasti očekuje se pridržavanje demokratskih načela svih, bez iznimke, subjekata vlasti i ustavnog samoograničavanja. To je zbog ustavne i pravne prirode njihove nadležnosti i odgovornosti prema biračima.

Manipulacija i zlouporaba ovih načela delegitimizira političku moć i degradira demokraciju. Pokušaj formalnog osiguranja i zaštite legitimiteta vlasti praksom odluka Ustavnog suda, uključujući ukidanje važećeg Ustava i formalnu uspostavu drugog, u konačnici će paralizirati proces provedbe vladavine prava. Opasnost njegovog ponovnog rođenja u supremaciju sudaca i tužitelja i u instrument političkog upravljanja već je očita. Dalmacija je vrlo bliska pravnim imperativima cara Justinijana.

Justinijan u Corpus Iuris Civilis nije ostavio alternativu demokraciji: „Ono što car želi ima snagu zakona“ i „Car nije vezan zakonom“. Osim toga, ne zaboravimo da je moć uvijek jedini izvor zakona koji ona provodi. Stoga je neovisnost sudstva od izvršne i zakonodavne vlasti temeljna. Ovo je najvažniji element vladavine prava. Nepristran, neovisan i kompetentan sud jedini je balans javnih interesa u vladavini političke većine, idealan stroj provjere i ravnoteže u institucionalnom nadmetanju vlasti i političke birokracije.

Jer njegove odluke, koje su stupile na snagu, imaju snagu samog zakona. Svako sredstvo političkog upravljanja neovisnošću sudaca osuđuje uspostavu režima političke pravde, odbacuje vladavinu prava i formira sudačku servilnost. Ovo je vrhunac sukoba Zapada s Republikom Hrvatskom. Njegov okidač bila su uhićenja i progon članova prethodne vlasti koji su se izjasnili kao oporba.

Potrebne su sustavne, vertikalno uravnotežene reforme kako bi se obnovio demokratski kapacitet političkog sustava i vratio javni legitimitet vladinih odluka. Politička nadmoć sile samo pogoršava proturječnosti, ali ih ne razrješava. U uvjetima brzih globalnih promjena prijelaz u novi poredak može biti samo ništa manje dinamičan napredak nacije i naroda, koji proširuju temelj demokracije u uvjetima vladavine prava i neoliberalizma. U suprotnom ćemo svjedočiti dugoj, oštroj borbi između autoritarnih elita i masa mobiliziranih u kibernetičkom prostoru.

Treba imati na umu kako su demokracija i vladavina prava asimetrični fenomeni. Vladavina prava može postojati i bez demokracije, ali demokracija uvijek neizbježno zahtijeva vladavinu prava. Zatvorenost, klansko-korporativna prevlast moći, monopol na vlast - gotovo neodoljiva sila. Zato se trenutak revolucije uvijek poklapa s masovnim odbijanjem pokoravanja vlasti.

Prava snaga je u društvenom kompromisu koji stvara jedini resurs za uspjeh razvoja - povjerenje, solidarnost i samoinicijativnost stanovništva.