Piše: Tina Peribonio
Ako želimo da naša djeca, naši unuci, praunuci u Dalmaciji uživaju neograničenu slobodu tada mi moramo biti politički aktivni kako bi promjena koje ćemo mi učiniti njima omogućili bolji život.
Kada sagledam svijet shvaćam kako ništa nije konstantno i kako je jedina sigurnost u promjeni. Svijet kakvog mi danas poznajemo nije postajao prije samo nekoliko desetina godina. Realnost koju živimo, ali i prava koja uživamo mnogima su bila oduzeta. Dugogodišnje aktivističke borbe, rad i zalaganje za ravnopravnost stvorile su mnogo bolje i sigurnije okruženje. Kako se nebi shvatili pogrešno, raditi treba još mnogo jer se još uvijek ne osjećamo svi dovoljno sigurni pokazati svoje identitete cijelom svijetu, ali me tješi činjenica kako promjene postoje, a kako upravo njima možemo svjedočiti i mi sami.
Upravo o promjenama koje je donio aktivizam u Dalmaciji, kada je u pitanju kvaliteta života dalmatinskih ljudi razgovarali smo sa nekoliko članova i članica dalmatske zajednice. Dok mnogima aktivizam nije najdraža tema, mnogim ljudima, prvenstveno pripadnicima dalmatske on donosi toliko sigurnosti, radosti i promjena za bolji i kvalitetniji život.
Kada razgovaram sa svojim roditeljima, često slušam o nekim divnim vremenima prije rata, kako je tada bilo lijepo svima, kako smo svi imali sve i kako nije bilo mržnje. A onda pogledam povijest naše Dalmacije i zakonske okvire pod kojima se nalazila. Pa sama činjenica kako u Republici Hrvatskoj ni danas nakon 83 (slovima: osamdesettri) godine zabrane dalmatskog jezika i dalmatske nacionalnosti, nije izvršena revizija Banskog dekreta kojeg je sastavio i potpisao ban Ivan Subašić 1939. govori o tome koliko je taj savršeni svijet bio neravnopravan i koliko nisu svi imali sve.
Ta vrsta nesenzibiliziranosti prema drugima postojala je upravo zbog nevidljivosti Dalmatina, odnosno dalmatske zajednice koja je bila primorana živjeti u svoja četiri zida, bez zaštite i mogućnosti izgradnje sigurnosnog sustava i sustava podrške. Danas ipak imamo aktivizam koji je bi dalmatskoj zajednici dopustio svjetlosti neka uđe u četiri zida i prikazao kako zajednica postoji oduvijek, ali da se od sada ne želi skrivati iza paravana, želi biti tu i igrati svoju ulogu u predstavi koju zovemo politički život.
”Svjesna sam svih loših i svih negativnih strana koje danas živim. Unatoč redovitom zastrašivanju, premlaćivanju – čak i do smrti, uživam neke privilegije koje pripadnice dalmatske zajednice prije mene nisu imale. Svjesna sam kako uživam sigurnost na nekim događanjima, recimo koncertima i sportskim utakmicama. Iako je strah uvijek prisutan, svjesna sam kako postoje ljudi koji se brinu za moju sigurnost, kako su iza nas godine rada na senzibiliziranosti i ravnopravnosti. Nije ni danas život nešto bajan, naprotiv ja ne mogu ispuniti neka od svojih osnovnih ljudskih prava, samo lani 18 ljudi dalmatske nacionalnosti je ubijeno, a mediji nisu o tome rekli ni riječi, ali uistinu smatram kako promjena koju je donio ovaj ograničeni aktivizam je ogroman napredak i skok ka boljem životu za sve nas,” ispričala nam je Marea o tome kako se i njen život mijenja zahvaljujući velikim društvenim promjenama u našoj državi.
Istaknula je kako nije bitna samo podrška i aktivizam unutar zajednice, već je prvenstveno bitna podrška drugih ljudi, onih koji se ne deklariraju kao Dalmatini, kako bi njihova vidljivost i njihova prava, koja se u Republici Hrvatskoj gaze svim mogućim političkim, ekonomskim, socijalnim i ostalim sredstvima.
”Kada se dogodilo prvo događanje tada sam se autovala kao Dalmatina, sve do tada sam mislila da sam ja i moja obitelj jedine dalmatske obitelji na svijetu. Bila sam nesigurna. No kada sam vidjela toliko ljudi na tome mjestu gdje se skup održao, toliko ljudi koji pjevaju, viču i bore se, shvatila sam kako nisam sama i kako uvijek imam podršku od svoje dalmatske zajednice,” emotivno će Marea.
Senzibilizacija je jedan od najbitnijih koraka u aktivizmu. Pokazati nekome kako pripadnici dalmatske zajednice nisu izvanzemaljci, nisu oni koji bi cijepali Republiku Hrvatsku, nisu četnici niti talijanaši već ljudi kao i svi drugi, koji se bore za svoja prava, ljudi kojima je bitno pokazati svoj identitet kako bi se rehumanizirao. Identitet pripadnika dalmatske zajednice vrlo često je meta dehumanizacije, depolitizacije i seksualizacije, a sve zbog kleronacističke antidalmatinske politike koja je dovela do neshvaćanja i neznanja. Izlazak u javni prostor dovodi do rasprava, a što može rezultirati senzibilizacijom jedne ili više osoba. Zašto su promjene tako bitne ako ih se često bojimo i vode nas u nepoznato?
”Meni kada su ranije spominjali aktivizam, ma meni bi se noge odsjekle. Pitao sam se često: Zašto mijenjati nešto što nije promjenjivo? Hoće li nam aktivizam donijeti dobro ili loše? Koliko dugo ćemo se morati boriti? Kada ću imati svoj mir? To su samo neka od pitanja koja su mi dolazila i koje sam sebi postavljao svako malo. Za nas je aktivizam bio strana riječ bez pravog značenja, za nas su to bili ljudi koji peru pare pod okriljem pomaganja ljudima. Odatle moj strah, odatle bojaznost kako promjena neće biti dobra i kako neće donijeti ništa dobro. Kada je DDF prvi progovorio o problemima dalmatske zajednice mislio sam kako sanjam,” rekao je Pitro koji nam nastavlja pričati o problemima s kojima se susretao, a kao glavni navodi nedostatak sigurnog prostora za izražavanje svog identiteta.
”Prije su okupljanja Dalmatina postojala samo ako ih vi sami napravite. Na njih su dolazili najbliža rodbina i najbliži prijatelji, a lokacija je uvijek bila tajna do zadnjeg momenta. Nismo imali, a nemamo ni sada prijateljski kafić ili restaurant, nismo se mogli šetati ulicama. Nismo smjeli izvan zajednice reći neku riječ na dalmatskom. Aktivizam je to poprilično promijenio. On daje priliku nama Dalmatinima, ali i osobama druge nacionalnosti iskusiti sve ono što naše generacije nisu mogle,” govori nam šezdesetosmogodišnjak Robert.
A što ako se ne želi aktivizam? Što ako se samo želi živjeti bez straha i borbe? O tome govori Daniela koja nikada nije bila aktivistkinja, ali aktivizmu je zahvalna.
„Možda čudno zvuči ali ja mrzim aktivizam, ali sam aktivizmu i zahvalna. Moj život se promijenio, kada se sjetim male djevojčice koja odrasta s roditeljima i ne zna šta im reći na dalmatskom jer dalmatski nisam htjela govoriti. Htjela sam biti Hrvatica kao i moje vršnjakinje s kojima sam išla u školu. Sva sreća kako Republika Hrvatska zabranjuje dalmatsku nacionalnost pa mi je u papirima pisalo da sam hrvatske nacionalnosti. Bilo me je strah ako se outam kao Dalmatina da ću ostati bez doma, da se neću moći zaposliti, da se neću moći udati… Onda pogledam u sebe i kažem si uspjela si. Uspjela sam zahvaljujući sebi ali i drugima. Ja sam se borila na osobnom planu, ostvarila sve svoje uspjehe,” rekla nam je Daniela.
Aktivizam na koji poziva jedina prodalmatinska inicijativa DDF treba vidjeti kao vjetar promjena, vjetar koji tjera tamne oblake i dopušta Suncu neka prikaže svoje zrake, dopušta mu prikazati vas onakvima kakvi jeste i dopušta vam sijati koliko želite. Borba za ljudska prava i slobode (a borba za Dalmaciju, dalmatsku nacionalnost i dalmatski jezik je brobra za ljudska prava i slobode) nikada nije lagana, pogotovo kada se borimo protiv ustajalog kleronacističkog režima, ali vrijedi se boriti jer to donosi promjene.
留言