Piše: Petra Ivanišević
Izjavom predsjednika saborskog Odbora za ljudska i prava nacionalnih manjina, Milorad Pupovac kako je sada na državi neka ispita tko financira ovakve stvari u Republici Hrvatskoj, napravljen je pun krug.
Izjava se odnosila na raspravu koja se trebala održati u Uredu Povjerenika za ljudska i manjinska prava te na kojoj se trebao predstaviti model Deklaracije o statusu Dalmacije, uz još dva modela zakona koji je uradio Centar pravnih studija (CPS). Ovom izjavom je Milorad Pupovac koji bi trebao prednjačiti u zalaganju za ljudska prava dao do znanja ne samo kako se o pitanju problema Dalmacije i Dalmatina u Republici Hrvatskoj ne smije ni razgovarati, nego se treba istražiti tko o takvim, za hrvatsku politiku, taboo temama želi razgovarati. Zastupnik iz redova Glas-a, Goran Beus Richtemberg veoma dobro zna kako je u pitanju razgovor o tome kako omogućiti lakši život jedne od najdiskriminiranijih grupa hrvatskih građana makar formalno, jer ostaje pitanje koliko bi se pripadnika dalmatske zajednice odlučilo za registraciju svoje zajednice, bojeći se kako bi zbog registracije mogli opet biti diskriminirani.
Dakle, napravljen je puni krug.
Zašto je napravljen pun krug? Kada smo svake godine u proteklih pola desetljeća pokušavali kroz organizaciju Dalmatinski Demokratski Forum pokazati kako Republika Hrvatska ne mora nužno biti nasilno društvo i kako su nam sada neke minimalne ustavne slobode zbilja zagarantirane i u praksi na samo na papiru, doživljavali smo šamare od strane države i njezinih predstavnika. Na spomen slobode mirnog okupljanja i izražavanja, svi su kimali glavom kao da se to u Republici Hrvatskoj podrazumijeva i uvijek dodavali ono neko veliko ALI.
„Ali, zar morate li baš paradirati po ulicama?” „Ali, zar zbilja morate li baš danas?” „Ali, zar baš morate u centru grada, zar ne može na Žnjanu?” „Ali, zar ne shvaćate kako tako samo provocirate?” „Ali, zar ne misliš kako će svi pomisliti kako nosite ukrajinske zastave?” „Ali, to nisu dalmatinske zastave i dalmatinski jezik ne postoji – to je iskrivljeni talijanski.“ „Ali, zar ne znaš kako ljudi ne vole ni kada Hrvati prosvjeduju.” „Ali, ja znam mnogo Dalmatinaca koji nisu baš za taj vaš defile.” „Ali, vi time nećete baš ništa postići.” „Ali, znaš … Hrvatska još nije spremna za TO.” „Ali, ti vaši Dalmatini ne postoje i nikada nisu postojali!“ „Ali, TO nitko u Hrvatskoj neće, već te vaše gluposti guraju Amerikanci, EU, Židovi i masoni!“
Bili su to samo neki od ali-argumenata kojih sam se naslušala svih ovih godina, a s ciljem kako bi istina o Dalmaciji i Dalmatinima ostala zakopana u njihova četiri zida. Jedina razlika je u tome tko je i kakvo ALI izgovarao. Najmanji je problem kada nešto takvo izgovore Željko Kerum Palma i HOS-ovci (jer takvi koji na mržnji prema svemu dalmatskom, uključujući i dalmatsku zajednicu prikupljaju političke poene postoje u svakom društvu). Drugi je problem kada to famozno ALI izgovore pripadnici dalmatske zajednice. Najveći problem su ambivalentne izjave svih političara, ali i drugih koji se smatraju elitom, a koji ne staju u obranu najosnovnijeg demokratskog prava bez obzira voli li netko Dalmatine ili ne. Nadam se kako će jednog dana kada se održi prvi prosvjed Dalmatina i to postane posve obična stvar u Dalmaciji i ostatku Republike Hrvatske, neko uraditi publikaciju sa svim ovim izjavama, tekstovima i stavovima.
I dok ove 2023. godine, koja je na odlasku, traje čudna medijska kampanja davanja ogromnog prostora vijestima iz svijeta kojima se želi dokazati kako tamo postoje dileme u vezi s manjinskim nacionalnim zajednicama U Republici Hrvatskoj se snažno protive europskoj Deklaraciji o statusu Dalmaciji. Tako se čitajući hrvatske medije stječe dojam kako će u Francuskoj, Nizozemskoj ili Njemačkoj izbiti revolucija zbog protivljenja izjednačavanju prava većinskog naroda i manjinskih nacionalnih zajednica. Stječe se dojam kako će se u Ujedinjenom Kraljevstvu torijevci raspasti zbog toga što im je savezni premijer Indijac, Rishi Sunak, a škotski premijer Pakistanac, Humza Yousaf iako su činjenice sasvim drugačije.
Ništa se s Republikom Hrvatskom neće loše dogoditi, ako se 400 000 Dalmatina prizna za nacionalnu manjinu, a Dalmacija dobije autonomiju. Ovo je prijedlog 150 stručnjaka za upravno pravo s najvažnijih europskih sveučilišta i zastupnika Europskog Parlamenta. Samo razgovori, nije formirana ni radna grupa, niti je Vlada usvojila prijedlog, a tekst nije ni pred zastupnicima Europskog Parlamenta. Predstavljen je samo nacrt Deklaracije koji bi riješio sve one probleme koji se odnose na ukidanje povijesnog i pravnog prava Dalmacije na njezinu autonomiju – pravo na identitet, kulturu, običaje, jezik, način života, Parlament, Vladu, Guvernera, financije, poreznu upravu, razvojnu banku, ekonomsku i socijalnu sigurnost, policiju, demilitarizaciju prostora, školstvo, zdravstvo i sl.
Dakle, Deklaracija se upravo bavi onim pitanjima koja je i Dalmaciji i Republici Hrvatskoj u cjelini važna za njen ekonomski i socijalni prosperitet. Nema nikakvog paradiranja u tome što će Dalmatin imati pravo zvati se Dalmatinom. Nema paradiranja ni u tome kada Dalmatina koja ostane bez posla moći imati pravo na zdravstveno osiguranje na temelju nezaposlenosti. Koje to pravo će biti uskraćeno drugim građanima Republike Hrvatske zbog toga što će Dalmatin imati pravo nasljeđivanja svojih roditelja? Koje će pravo biti uskraćeno Hrvatima ako se Ivan Orlandić nazove pravim imenom Zuáne Orlandini.
Međutim, umjesto da građanima Republike Hrvatske kojima možda sve do kraja nije jasno objasni osnovne stvari, Zastupnik Beus Richtemberg je, na moje veliko iznenađenje, iznio gomilu neistinitih informacija. Počeo je s izjavom kako ovakav zakon kakav bi se na temelju Deklaracije trebao donijeti u RH postoji u jednoj europskoj državi, iako je činjenica kako sve države Zapadne i Sjeverne Europe ima isti ili sličan zakon. Iste zakone imaju 11 europskih država, slične zakone njih 14, a zakone s elementima sličnosti jedna europska država. Ukupno 26 europskih pravnih sustava pravno reguliraju postojanje nacionalnih manjina i jasan je trend kako će trend biti u porastu. Ako je možda neko i povjerovao kako je u pitanju slučajna greška zastupnika Beusa Richtemberga, onda izjavu Milorada Pupovca kako se “ovakav zakon ne primjenjuje čak ni u državama članicama EU” i kako “iza ovog zakona netko stoji i kako je sada na državi neka ispita tko financira ovakve stvari u Republici Hrvatskoj” (u daljnjem tekstu “Amerikanci, Britanci, Židovi i masonu guraju Hrvate među Dalmatince”) – predstavljaju (u najmanju ruku) skandalozno ponašanje ne bilo kojeg saborskog zastupnika, već onoga koji je od 151 izabran neka bude Predsjednik odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.
Iz svega ovoga izvodi se zaključak, a to je kako Dalmatini kao nepriznata nacija koja živi u Republici Hrvatskoj ne smiju na ulicu, nemaju pravno javno pokazati svoj identitet, nemaju pravo na postojanje i ima ih pravo ubiti tko želi i za to ne biti kažnjen. Država Dalmatinima neće dopustiti legalan život u njihovoj domovini Dalmaciji. Mogu biti samo ilegalci. Na kraju, država će sabotirati i pokušaj kako bi se razgovaralo o legalizaciji njihova statusa.
Maske su pale, jasno je kako uopće nije u pitanju niti jedno ALI u vezi s prosvjedom Dalmatina, niti nemogućnost kako bi im država osigurala sigurnost. U pitanju je otvorena dalmatofobija.
Comments