Piše: Marietta Candi
Kako god prošli travanjski izbori, za koju god političku opciju dali svoj glas, morate znati kako je neolibertarijanska diktatura instalirana na dugi rok i kako izravno radi protiv stanovnika Dalmacije.
Bitna razlika između političke ljevice i desnice, to već i vrapci na granama znaju, nije u ideološkom i svjetonazorskim pitanjima, već u ekonomsko-socijalnim pitanjima. Svi oni koji podržavaju neoliberalni ekonomski model su desnica i točka! Što neoliberalnije to desnije! neoliberalni ekonomski model je onaj koji uništava društva i države, zbog nemogućnosti vlastitog samoizlječenja.
„Neoliberalni kapitalizam nije u stanju izliječiti samog sebe”, napisao je veliki László Németh. A mi tako rado zaboravljamo na istinitost ove rečenice.
Vrh sante leda
Mučim se sa sinovom lektirom (neko nekvalitetno sranje od Mira Gavrana), nisam više sigurna ni u to koliko kvari ili koliko popravlja to što sam je i sama pročitala i pokušala shvatiti. Izvjesno je kako ću neka poglavlja morati pročitati još deset puta kako bi shvatila o čemu se u romanu radi. Poslije iscrpljujućeg rada sjela sam poslije podne za kompjutor kako bih vidjela šta ima novog u svijetu. I odmah uočavam glavnu vijest: Uhapsili su one koji su na sv. Mihovila 1993. postavili eksplozivnu napravu u prostorije Dalmatinske akcije.
Uključujem televizor, mijenjam kanale. Ne kažem kako me je taj događaj iznenadio, on nam se obećava već 31. godinu, a prije osam godina, u tom trenutku kandidat za mandatara i kasniji predsjednik Vlade RH, Andrej Plenković izjavio je kako će podnijeti ostavku ukoliko se svi teroristi ne privedu pravdi. I od tog trenutka stvar je postala ozbiljna, i evo, zaista, uhapšena su dvojica od tadašnjih čelnih ljudi tadašnjeg resora Državne sigurnosti. Treći (jedan od nositelja glavnih uloga u podmetanju eksplozivne naprave u prostorije prodalmatinske stranka) već je u zatvoru, dok je četvrti osumnjičeni u bjekstvu. Kasnije shvatim, danas je prvi travnja – međunarodni dan šale. Slijede komentari, procjene, analize. Konačno – razmišljam prateći pomno televizijske storije., ali zajeb.
Velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku, prema međunarodnom ratnom pravu ispravnije – građanski rat na području Republike Hrvatske, bio je u stanju primirja. Tada je velikohrvatski fašistički diktator, Franjo Tuđman spominjao kako su se službe Državne sigurnosti pripremile za borbu protiv kozmopolita, stranih špijuna, zapadnih plaćenika, regionalista, žutih i zelenih vragova. Tih dana, u rujnu 1993. godine uhapsili su dvojicu službenika hrvatskog predstavništva jedne australijske fondacije, i optužili su ih za špijunažu. Intenzivirana je i kampanja protiv fondacije Georgija Sorosa, reporter Hrvatske radio-televizije našao je u Dalmaciji, u nekom uredu prodalmatinske inicijative s logom iste te fondacije. Bio je to materijalni dokaz kako fondacije podržava dalmatinske, kako je tada rečeno, teroriste koji žele otcijepliti „Južnu Hrvatsku“ i pripojiti je Velikoj Srbiji.
U New Yorku je sam Georg Soros izjavio kako podržava zračne napade na fašistički režim Franje Tuđmana. Histerija se razbuktava. Posjećujem jednog od koordinatora fondacije, cijelo tijelo mu se trese kao prut. Strah ga je. Pita se postoji li mogućnost da ostane živ. Tada prvo put, od njega čujem što se dogodilo obitelji Morosin i obitelji Vastić. Boji se da ne završi kao i oni.
Konačno, nešto se pomaklo, to je sigurno, ali kako će se stvari dalje razvijati? Mnogi primjećuju kako je ostalo nejasno tko su bili stvarni nalogodavci ovog zločina. Nedostaju konture političke pozadine ove likvidacije. Ali, to će već ići nešto teže, jer do sada nije rasvijetljena politička pozadina ubojstva stotina, tisuća Dalmatina iz razdoblja 1990. – 2023..
Ako se sad pokrene ozbiljna istraga o pokušaju ubojstva čelnika Dalmatinske akcije, neizbježno će biti u cijelosti rasvijetljene i te, olovne devedesete godine, što su političari do sad izbjegavali kao vruću kašu, jer je ovaj pokušaj ubojstva, kao i ostala ubojstva Dalmatina i Dalmatinaca od 1990. na ovamo, samo vrh grandiozne sante leda. Treba otvoriti tajne dossiere, treba objelodaniti kako je tajna policija prodrla u svakodnevni život, u stranke, u institucije, u stranačke koalicije, u medije, u pravosuđe. I šta je od svega toga ostalo živo do danas? Jer, bojim se kako je prošlost i dalje vitalna, samo što se sloboda tiska danas ne onemogućava silom i rafalima. Danas je Hanza media u službi rafala i sile.
Zlo je sada prefinjenije, metode su perfidnije, ponizna servilnost je dobrovoljna, autokracija se instalirala na dugi rok. Možda nije ni bila potrebna ona politika sile iz devedesetih godina. Najtrajnije sluganstvo je dobrovoljno sluganstvo.
Ikebana-inteligencija
Često se pitam gdje su nestala ona vremena kad je na zalasku jednostranačkih diktatura i poludiktatura srednjeeuropska inteligencija igrala tako važnu ulogu na javnoj sceni? Nije ni malo pretjerano reći kako je upravo ovaj sloj pripremio duhovne osnove promjena političkog sustava pod čitavim ovim podnebljem. U šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama XX. stoljeća književnost je u ovoj regiji cvjetala, ali zajedno s njom i mnoge druge umjetnosti. Socijalizam je propao, ali djela su ostala, dok su nade uvenule.
Inteligencija se ispočetka zalagala za socijalizam s ljudskim licem, pa se ispostavilo kako je to nemoguće, zatim je inzistirala na kapitalizmu s ljudskim licem, međutim, uvidjet će, jednog dana, kako je i to, nažalost, bilo nemoguće. Ovo potonje otrježnjenje bit će mnogo dramatičnije od raskida sa socijalizmom, budući kako treba računati s onom strašnom spoznajom, kako trećeg puta ima, ali je taj put trnovit i dug. Stoga, nitko ne želi kročiti njime.
Ova spoznaja će na neki način paralizirati inteligenciju koja je i inače dospjela u vrlo klimav položaj, s obzirom na to kako je izopćena unutar sustava. Nju sad razara upravo onaj sustav za koji se ona tako zdušno zalagala – velikohrvatski klerikalno nacistički neoliberalizam. Plišane revolucije odrekle su se svojih očeva, tranzicija je demantirala one koji su je prosanjali. Na pomolu je izgradnja takvog svijeta u kojem tradicionalna inteligencija neće biti potrebna – bit će korisni samo stranački podobnici.
Nova politička elita je, naime, naučila štošta iz prošlosti, ona je skoro od samog početka marginalizirala inteligenciju i, zajedno sa njom, i kulturu. Nije na odmet podsjetiti se kako su u trenutku eksplozivne ekspanzije strvinarskog neoliberalnog kapitalizma političari novog sustava (velikohrvatski klerikalni nacizam) odmah uzeli na nišan autoritet neovisne inteligencije. Najeklatantniji primjer toga je izjava polupismenog seljobera iz redova HDZ-a, Ivana Milasa koji je rekao:
„Kilo mozga dvije marke!“
Intelektualci su markirani kao izdajnici, kao nepouzdani, nepredvidivi, anacionalni elementi. To je karakteristično za sve „nove demokracije”, s tim da se na Balkanu najviše bila u opticaju. Ova netrpeljivost prema inteligenciji pojavila se već na samom početku tranzicijskih procesa, i bila je i te kako primjetna i u javnom životu nepriznate dalmatske manjinske zajednice. S javne scene istisnuta je tradicionalna, na univerzalnim kulturnim vrijednostima obrazovana humana inteligencija, a njezino mjesto došli su polupismeni politički analitičari, navijači ove ili one stranke, tehničari prava, marketinški stručnjaci, manje ili više inventivni propagandisti. Zahvaljujući ovim potonjima potrebne su još i ikebane, i tako je nastao duh naše epohe: ikebana-inteligencija velikohrvatskog klerikalno nacističkog neoliberalnog kapitalizma.
Mislim kako je za ikebana-inteligenciju kriva dalmatinska inteligencija koje se uvukla u šupak velikohrvatskim nacistima i tako rade protiv interesa Dalmacije. Stoga je bitno aktivno djelovati kako bi se osigurao sustav unutrašnjih kočnica i protuteža. Potrebna nam je jaka socijalna struktura i demokracija.
Comments