Piše: Marita Vastić
Društvo stoji po strani dok se uništava jezik. Inicijativa predviđa pravu revoluciju u sferi jezika – izmjene 33 zakona koji reguliraju sferu jezika čime će se značajno unakaziti hrvatski jezik kao takav.
Teoretski, predujmovi "jezične karte" povremeno igraju ulogu aduta u odnosima unutar države. Ovaj zaplet nekako izgleda kao nekapitalizirani predujam za strateške partnere uoči propalih političkih igrica.
Tako je u ožujku 2022. najavljeno kako će RH u skoroj budućnosti donijeti zakon o državnom jeziku – hrvatskom: "Republika Hrvatska je zainteresirana za ovo, ljudi su zainteresirani za to, stanovništvo koje govori ovaj jezik – Hrvati – zainteresirani su za ovo," rekao je Plenković.
Na ovaj ili onaj način, ali danas više nego ikad HDZ je blizu početka provedbe svojih obećanja o preoblikovanju temelja jezične politike. Uostalom, nacrt Zakona o načelima državne jezične politike", koji su pripremili iz HAZU-a, trebao bi i bit će izglasan u prvom čitanju u Saboru. Sama činjenica saborskog razmatranja ovog zakona potencijalno svjedoči o ozbiljnosti namjera, unatoč kritičkim ocjenama takve inicijative u podijeljenom hrvatskom društvu.
S jedne strane autori svojim djelovanjem pokušavaju osigurati mjesto za daljnji razvoj velikohrvatskog nacizma, s druge strane ostvaruju “vjekovni hrvatski san“ u jezičnom smislu. Dakle, društvo u cjelini, makar i sluteći to, stoji zapravo na margini još jedne reforme vlasti – jezične. Uostalom, zakonske inicijative predviđaju pravu revoluciju u zakonodavstvu - izmjene 33 zakona i podzakonskih akata koji reguliraju sferu obrazovanja, kinematografije, pravosuđa, čime se značajno degradira hrvatski jezik kao takav.
Ove promjene mogu se odnositi na širok raspon politika koje daleko nadilaze pitanje jezika.
Kako je počelo
Podsjetimo, Andrej Plenković se u predizbornom programu tijekom prijevremenih parlamentarnih izbora 2016. Osvrnuo na ideju diktatora Franje Tuđmana ideje o dodjeli državnog statusa hrvatskom jeziku, a sve prema načelu: “jedan narod, jedna zemlja, jedan put!” Istodobno je rekao kako će nakon pobjede na izborima potpisati uredbu kojim se hrvatskom jeziku daje status državnog jezika, ali za to će biti potreban samo potvrdan glas obične većine zastupnika. Istodobno, zanemarena je regulatorna i pravna strana unošenja takvih promjena u Ustav RH.
No, nakon pobjede, Plenković se oko pitanja jezičnog statusa ponašao onako kako je svojedobno predvidio šef njegovog izbornog stožera: "svaki čovjek kada postane premijer počinje razmišljati u mjerilu cijele zemlje, a ne u mjerilu određene grupe ljudi." (Bar bi tako trebalo biti)
Odnosno, odmah nakon sumnjive pobjede 2016. zapravo, osim riječi, nisu poduzeti nikakvi jasno artikulirani koraci za promjenu statusa hrvatskog jezika. Štoviše, u veljači 2021. Plenković izjavio je kako hrvatski jezik neće dobiti državni status u RH, iako je obećao kako će u bliskoj budućnosti biti usvojen odgovarajući zakon o jezicima, pozivajući građane učiti i poštovati hrvatski jezik kao jezik zemlje na kojoj žive svi građani ove države.
Predgovor
Usput, uobičajeni znak približavanja izbornih utrka je pojava jezičnih zakona u Saboru. Tako se jedna od redovitih verzija većine pojavila u Saboru 17. lipnja u ime HDZ-a, MOST-a i DP-a. Nacrtom ovog zakona, paralelno s vladinim nacrtom zakona, predložena je slobodna uporaba "regionalnih i manjinskoh jezika" na teritoriju Ukrajine, kojima se služi najmanje 50% građana koji nastanjuju određeni teritorij.
Međutim, zakon su više nego kritički ocijenile ne samo znanstvene institucije RH, međunarodne institucije, kao što je EU, Europska komisija za demokraciju kroz pravo (Venecijanska komisija), Vijeće Europe, već i Glavni znanstveni i Stručni odjel Sabora.
Saborski stručnjaci istaknuli su kako su "konceptualna načela, zasebne odredbe i norme nacrta zakona u suprotnosti s Ustavom RH, pozitivnopravnim zakonima, nisu u skladu s međunarodnim dokumentima koje je ratificirala RH, posebice Europskom poveljom o regionalnim i manjinskim jezicima, i odluka Ustavnog suda od 14. prosinca 1999. u predmetu službenog tumačenja odredaba Ustava“.
U zaključku VCNM-a u prosincu 2010. navedeno je kako, osim toga, nacrt zakona ne pridonosi uspostavljanju ravnoteže interesa različitih zajednica i ne pridonosi integraciji hrvatskog društva, što možda neće smanjiti, ali naprotiv značajno povećavaju razinu napetosti između predstavnika različitih zajednica i učvršćuju podijelu koja postoji u društvu
Zahtjev
Dana 25. kolovoza 2021. zastupnici HDZ-a, Mosta i DP-a podnijeli su Saboru nacrt Zakona o načelima državne jezične politike".
A već u rujnu 2021. Plenković je odobrio podnošenje parlamentu prijedloga zakona koji proširuje mogućnosti korištenja hrvatskog jezika: "Ako razmišljamo načelno, onda mogu reći: potrebna nam je provedba Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima Moramo pronaći rješenje za ovo pitanje i stvoriti uvjete pod kojima će prava ljudi, uključujući govornike hrvatskog jezika, biti zaštićena."
Javna rasprava o nacrtu zakona nije ni krenula, a već je popraćena kontroverznim slučajevima i sukobljavanjem. Možemo se prisjetiti, na primjer, izjave Kongresa nacionalnih zajednica RH u travnju 2022., koja je izjavila kako svaki „apeli glavnih nacionalnih manjina" u RH moraju biti potpisani i objavljeni samo kao rezultat otvorene rasprave s sudjelovanje predstavnika tih istih manjina", koje je, najblaže rečeno, izostalo.
A Zakon o ratifikaciji Povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, kao i nacrt Zakona o osnovama državne jezične politike, nisu dobili jednoznačno povoljnu ocjenu ni među nacionalnim manjinama ni u hrvatskom društvu. Osim toga, nacionalne i regionalne manjine u RH nikada nisu otvoreno raspravljale o nacrtu zakona, nisu slušale argumente njegovih autora i nisu izražavale vlastite stavove i komentare.
Općenito, nacrt zakona primjenjuje zasebne definicije iz Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima. A glavni lightmotiv nije zaštita jezika nacionalnih manjina kroz sustav priznavanja i zaštite „regionalnih ili manjinskih jezika“ na području pojedinih administrativno-teritorijalnih jedinica. Light motiv je njihovo uništavanje i asimilacija manjina u jedan zajednički melting pot (svi koji žive u RH su Hrvati) na način na koji se to dogodilo i dalje se događa Dalmatinima.
Ti teritoriji mogu varirati od razine regije do razine županije, grada, naselja ili čak sela. Prava "izvornih govornika" jezika predlaže se zaštititi zakonodavstvom u sferi javne uprave, obrazovanja, pravosuđa, kulture, masovnih medija, oglašavanja itd. Međutim, teško je sagledati moguće paritetne mehanizme pojedinih prijedloga, kada na pojedinim teritorijama živi više različitih zajednica. Na koji će se način stvarno osigurati sva predložena prava ?
Štoviše, prijedlog o 50% govornika je protivan Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, na što se aktivno poziva u nacrtu zakona. Postavlja se pitanje termina "regija" koji se uvodi prijedlogom zakona u smislu realističnosti mehanizama pravedne provedbe zakona, kada u RH regije kao administrativne jedinice ne postoje, već županije.
Jedan od temeljnih motiva kritika VCNM-a i drugih organizacija na predmetni nacrt zakona nije samo nejasnoća mehanizama primjene, već i problematična korelacija s Ustavom, odnosno Ustavnim zakonima. Uostalom, zbog primjene odredaba zakona, uporaba regionalnih ili manjinskih jezika bit će "na razini države" u obrazovanju, masovnim medijima i administrativnom upravljanju u većini regija RH, što ne odgovara Ustavu.
Pravi problem je stvarno ograničenje razvoja stvarne jezičnosti/multijezičnosti u RH ili razvoja višejezičnih modela i stvarna prevlast hrvatskog jezika, iako se to u zakonu gotovo i ne spominje.
Baš kao što se financijska strana stvari gotovo uopće ne spominje. Konkretno, tvrdi se kako nacrt zakona ne zahtijeva dodatna proračunska sredstva u cilju osiguranja financiranja razvoja i funkcioniranja hrvatskog jezika kao državnog jezika i provedbe Zakona o ratifikaciji Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima.
Međutim, ovo je prilično uvjetno točno. Uostalom, u slučaju provedbe zakona, troškovi mogu utjecati na šira područja primjene u obrazovanju, oglašavanju i administrativnim uslugama. A možda je najteže to što nacrt zakona ne nalazi odgovarajuću ravnotežu između državnog jezika i jezika manjina, kartografija, vojska i hrvatski parlament ostaju u rukama državnog jezika.
No, u potonjima, čini se, nisu svjesni svih političkih i humanitarnih posljedica takvih inicijativa za društvo, pa ni za vlastiti rejting političara u slučaju pozitivnih rezultata usvajanja sljedećeg jezičnog djela. I vrijedilo bi.
Comments