Piše: Marietta Candi
„On nikada nije doživio političku rehabilitaciju, a suština njegove smjene nisu bile lažne optužbe o takozvanom etničkom čišćenju, nego politika usmjerena protiv interesa Republike Hrvatske“, rekao je Plenković o Paveliću.
„Analizirajući razvoj jugoslavenskog društva poslije Drugog svjetskog rata, istaknula sam kako se ono nije nikada u potpunosti oslobodilo balasta staljinizma i njemu odgovarajućeg totalitarizma; te zahvaljujući tom nasljeđu ono nikada nije napravilo odlučujući korak u pravcu demokratske transformacije,“ napisala je 2012. povjesničarka Mila Grubišić u tekstu „Republika Hrvatska i totalitarno društvo“.
Zašto cijenjene Hrvatice i cijenjeni Hrvati, što ne znači kako ga ne vole i „oni” ostali građani Republike Hrvatske koji su u duhu i dobroj vjeri demokracije spomenuti i u Ustavu RH, vole Plenkovića? Je li zbog toga što ima četiri ministra istospolne orijentacije? Je li zbog toga što se izvukao iz svih mogućih korupcijskih i drugih kriminalnih afera? Hmmm… Mislim kako se ne radi o tome. To je kao ono kao kad me netko pita zašto volim ovu ili onu grupu, ovog ili onog pjevača? To je kao kad nekog pitate zašto volim mamu i tatu! To se voli i točka!
Šalu na stranu, Andrej Plenković je ozbiljan i prepoznatljiv „fenomen” hrvatsko-jugoslavenske nove/stare politike koja ima svoj kontinuitet, genealogiju, sve u svemu – povijest. On je arhetipska osoba koja živi u podsvijesti nacije, ooops…. Ispričavam se naroda…, neka vrsta političkog hajduka – Ive Senjanina – koja se žilavo bori za opstanak i ne dopušta promjenu svoga state of mind ili pomakne ni za cencu. No, povijesne okolnosti i izrazito demokratsko neraspoloženje koje vlada unutar granica Republike Hrvatske učinile su to kako bi se ipak i ova tvrdokorna svijest morala mijenjati ili pak prilagođavati novonastaloj situaciji, ali, naravno, uz sve ograde i rezerve svog malograđanskog duha. Zato je Plenković „idealan” političar za ovdašnji nazadnjački mentalitet, jer je po mjeri ljudskog bića s „brdovitog Balkana”.
Zašto je Plenković, tog kobnog 10. travnja, položio vijenac na grob Ante Pavelića? Pa, zato što „on nikada nije doživio političku rehabilitaciju”, a i zato što je branio „interese hrvatskog naroda i Republike Hrvatske” Naravno, misli se na Pavelića, a ne na Plenkovića, jer je Andrejica doživio političku rehabilitaciju, a i obranio je interes velikohrvatskog kleronacističkog naroda gdje god je to mogao. No, postoji tu jedna politička lukavština prepredenog Andreja, jer je na ovaj način poslao poruku „narodu”: ja sam uz vas, a ne onaj rusofilski predsjednik Republike Hrvatske koji sad tu nešto palamudi i naziva velikog eksperta Habijana homoseksualcem.
Shvatio je Andrej kako i njemu, kao nekada njegovom predsjedniku Franji Tuđmanu, treba neki bar Jasenovac, pa makar i majušni, kako bi uzvratio poljuljano povjerenje i popularnost. Andrej se ovako svrstao u red nacionalnih tribuna i povijesnih osoba svekolike hrvatske političke scene koji su uvijek „uz narod”, dok je Lepi Zoka eksponent ruskih interesa i politike antikapitalističkog i antiliberalno nastrojenog zapada. Sic! Tu smo, dakle… Hrvatska politika podmetanja, spina i udaraca ispod stola: Tko tebe rusofilstvom, ti njega Pavelićem!
Pa, kao kad smo tamo negdje četrdesetih godina prošlog stoljeća, kada su se lomila koplja dvije struje oko daljnje sudbine Jugoslavije, to jest kada se odlučivalo hoćemo li krenuti u pravcu „fašizacije” države, u tom slučaju Jugoslavije – pavelićevci su se sukobili s predstavnicima onih koji su bili za „demokratizaciju“ države – partizanima. Dobro, teško je baš usporediti Andreja Plenkovića s partizanima ili Zorana Milanovića s Pavelićem, ali čisto iz demokratsko-liberalno-tek-probuđenih-pobuda možemo napraviti tu paralelu. Naravno, kako je, po logici hrvatsko-mitsko-tragičnog „vječnog vraćanja zdravo za gotovo”, Pavelić pao u nemilost partizanskog režima, jer je inzistirao na hegemonizmu, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao jedinstvenoj državi u kojoj su Hrvati ipak bili najjedinstveniji kao i zatvaranja vrata „štetnim zapadnim utjecajima“ koji su prijetili tu kvislinšku paratvorevinu pretvoriti u demokratsku i federalnu zajednicu.
Dopustite mi jednu malu digresiju: Tih četrdesetih bio je popularan swing, vrsta glazbe koja je u NDH ušla sa zapada, koji se izvodio i u ovoj kvislinškoj paradržavi. Nitko nije imao ništa protiv te vrste glazbe/ili nije smio imati iako nije bio u duhu tadašnjeg zatvaranju od demokratskoj i razvijenog svijetu. Tu glazbu je slušao i Josip Broz koji se 1943. nametnuo kao vođa partizanskog pokreta, kojeg su 21. lipnja 1941. osnovali Dalmatini.
Epilog Pavelićevog „proročanskog” upozorenja je poznat: Ustavom iz 1974. Republike i Pokrajine su dobile državotvorna ovlaštenja. Samo je Dalmacija ostala okupirana od strane tadašnje S. R. Hrvatske, danas Republike Hrvatske. Čolaković u svojim memoarima piše o drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu kako su se ondašnje partizanske političke elite svađale oko toga kako će izgledati buduća Jugoslavija. Najveća frka izbila je oko dalmatinskog i bosanskog pitanja, jer se Srbi i Hrvati nikako nisu mogli dogovoriti kome će ove dvije jedinice pripasti; predložen je kompromisni model dviju autonomnih pokrajina, ali opet je nastao isti problem: kome će one pripasti, Hrvatskoj ili Srbiji. Onda je Tito na nagovor Rankovića prelomio i odlučio kako će Bosna postati republika, a Dalmacija pokrajina u sastavu Hrvatske. No, kada su se ucrtavale republičke granice, Srbija i Crna Gora podijelile Sandžak, a Hrvatska, Bosna i Crna Gora – Dalmaciju.
Dakle, vratimo se mi u današnjicu. Je li Andrej „naš” Pavelić koji je pao u nemilost moćnih sila zapada koje se danas eksponiraju kroz njegova palamuđenja i „privredni rast“? Ako je tako, evo nama novog mučenika i heroja! Mi svog tića, našeg Andreja – imamo! Dobro, nije baš Ante, ali je Andrej.
Kad opisuje doba razvoja i raspada Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata, Mila Grubišić ističe koliko je u samom uređenju ove države bilo nečeg izrazito kontroverznog. S jedne strane tvrdolinijski komunizam – staljinizam, a opet otpor prema SSSR-ovskim ambicijama glede okupacije Jugoslavije. Prihvaćanje prozapadnih vrijednosti, ali uz budno oko tadašnjeg režima kako se ne bi „pretjeralo s liberalizmom“. Radilo se, lijepo živjelo i putovalo, ali se znalo tko i kada. Postojala je sloboda govora, ali znalo se tko što smije ili ne smije pričati. Postojala je „Korčulanska škola”, gdje se skupljala tadašnja svjetska intelektualna elita i to ne samo ona sklona marksizmu, ali i Goli otok.
I Republika Hrvatska je danas izrazito kontroverzno društvo, ali pritom i s civilizacijskom razlikom naspram ondašnje Jugoslavije, naravno u korist bivše države. Današnju kontroverzu čini amalgam nacionalističkog primitivizma i socijalne demagogije: Andrej Plenković i „proruski” Milanović koji bi žrtvovali sve isključivo radi svojih političkih ambicija. S demokratskom Republikom Hrvatskom imali bismo priliku transformirati se u normalno i otvoreno društvo, ali su neki moderni klerokonzervativci, kleronacisti koji ne odgajaju svoju djecu, antidalmatinski manijaci koji žive u političkoj mitologiji, naci-šovinisti, velikohrvatići i ostala bagra odlučili kako tako neće moći.
Comments