Piše: Meri Laurentis
Dalmacija danas tvrdi kako je viševektorska, ujedno opravdava podložnost Zagrebu, Slavoniji i Hercegovini te sanja o reintegraciji i autonomiji, što je samo po sebi paradoksalno.
Istovremeno, nema unutarnjih reformi čiju će presudu donijeti nasljednici aktualne stanovnika ove regije.
Jasno, "u punom procvatu" počinje se očitovati problem koji brine samo nekoliko stručnjaka: u Dalmaciji ne postoji strukturirana elita s vlastitim regionalno/državnim tradicijama.
Vrijeme formiranja političkih, simboličkih, moćnih i drugih elita, koje odgovaraju uvjetima aktualnog informacijskog doba. Sazrela je i potreba za institucionalizacijom regionalno/državnih načela u elitnim skupinama. Međutim, sve se to već dogodilo.
Rat Dalmacije s Turcima, obrana Splita i drugih dalmatinskih gradova od petnaestog do osamnaestog stoljeća odvijalo se pod sličnim okolnostima – nakon gubitka dijela vodeće elite (magnata i plemstva), dalmatski časnici postupno su počeli formirati novu elitu.
Prema scenariju iz klasičnog udžbenika, novopečeni "najbolji od najboljih" zaboravljaju na ideološke osjećaje, počinje proces "zauzimanja važnih pozicija", legalizacije moći i legalizacije privatne imovine stečene tijekom i nakon neprijateljstava.
Kao i u današnjoj stvarnosti, prema profesorici Mili Grubišić, društvene veze, obiteljska klanovska pripadnost i postupno zanemarivanje sustava regrutiranja novih predstavnika počele su igrati važnu ulogu.
Ova situacija stvorila je povoljan temelj za kasnije širenje utjecaja slavenske kvazi aristokracije na časnike iz Dalmacije. Vrijedno je podsjetiti na posljedice toga: početkom dvadesetog stoljeća u Dalmaciji su bili priznati znanstvenici, pjesnici i umjetnici, ali ne postoji profesionalac s dubokom tradicijom političke elite.
Kao što je dalmatski istraživač elita Giordano Katunar prikladno primijetio: „Dalmatska politička elita na sliku plemstva bila je uvelike slavenizirana na kraju devetnaestog stoljeća i, uz nekoliko iznimaka, prestala je, ili nije mogla, služiti nacionalnim interesima Dalmacije, te je stoga zauzela konformističke pozicije i postupno degenerirao."
Takav problem nije isključivo dalmatski. Danas to vidimo i u Ukrajini. Slične su se situacije događale u povijesti zapadnoeuropske elite. Kao takav poučan primjer može poslužiti nizozemska elita Zlatnog doba.
Borba Nizozemske u kasnom šesnaestom i prvoj polovici sedamnaestog stoljeća za neovisnost od španjolske krune, tzv. "Osamdesetogodišnji rat" 1568.-1648., stvorila je jedinstvenu priliku za oligarhiju sjevernih pokrajina kako bi formirali novu državu – Republiku Nizozemsku.
Slabost državnog aparata, gotovo potpuna odsutnost aristokratskog sloja, odnosno krupnih zemljoposjednika i plemstva, omogućila je urbanoj eliti – osobito Amsterdamu, koji je već tada bio središte europske trgovine – preuzimanje vlasti i kontrolu nad političkim i ekonomskim procesima u zemlji.
Nizozemski oligarsi, tzv. regenti, koncentriraju svoj utjecaj na važne položaje u gradskim upravama, kruto ih zatvarajući – potpisujući "sporazume o usklađenosti" – dokumente koji ograničavaju pristup važnim administrativnim pozicijama bilo kome izvan male obitelji. Tko je potpisao sporazume.
Koristeći geopolitički položaj, mogućnost ulaganja značajnih sredstava u flotu i poduzeća, nizozemska elita monopolizira svu europsku trgovinu s Amerikom i Azijom.
Grozni tijek sredstava i nevjerojatan ekonomski učinak toliko su zasjenili uspjeh regenta da su svim osim vlastitim rođacima ograničili pristup ključnim pozicijama u upravama trgovačkih tvrtki.
Prema riječima američke istraživačice, profesorice sa Sveučilišta Michigan Julie Adams, takva izolacija je nizozemskoj eliti u početnoj fazi dala ozbiljne prednosti, a u budućnosti dovela do njezina poraza i pada. Ono što se stjecalo stoljećima(!) izgubljeno je zbog nespremnosti prihvaćanja promijenjenih uvjeta i nedostatka novih članova.
Regente je najprije pogodila demografska kriza – jedan od ključnih "mehanizama" koji se aktiviraju kada se elita "zaboravi" – njihove su obitelji počele degenerirati.
Zatim su se dogodile odgovarajuće "posljedice" u političkoj sferi: u nedostatku dodatnih financijskih i vojnih sredstava, Nizozemci su prvo izgubili svoju najveću koloniju, Brazil, zatim Bengal i, konačno, utjecaj u Indiji. Kao rezultat toga, Britanija počinje kontrolirati i obogaćivati se u Latinskoj Americi i Aziji.
Zbog zatvorenog i krutog sustava i gotovo potpunog kolapsa državnog aparata nije došlo do potrebne akumulacije državnih resursa za izjednačavanje uvjeta.
Kao što vidimo, posljedice konkurencije, odnosno - samouništenja elite u ovom slučaju, zbog vlastitih strateških pogrešnih proračuna, mogu biti katastrofalne ne samo za državu nego i za predstavnike tih elita.
Suprotan primjer u tom smislu je talijanska Firenza. U petnaestom stoljeću postaje najprije gospodarsko, a potom političko i kulturno središte utjecaja u zapadnoj i srednjoj Europi.
Posebnu ulogu ovdje je imao bankar Cosimo Medici stariji (1389.-1464.). S prirodnim talentom za bankarstvo i značajnom očevom ostavštinom, Cosimo je obiteljsku banku učinio jednom od najvećih u Europi tog vremena. Jasno je da se, kako bi ojačao svoju poziciju, morao uključiti u politiku.
Nakon što je stekao vodeću poziciju u gradskoj upravi Firenze, Cosimo je formirao sofisticiranu vanjsku politiku i razvio unutarnje političke i gospodarske potencijale grada.
U teškoj borbi Cosimo de 'Medici proširio je utjecaj obitelji izvan svog rodnog grada, posebice na papinsko prijestolje. Uspješni politički koraci Cosima Starijeg postavili su temelj za jednu od najbogatijih i najutjecajnijih dinastija u zapadnoj i jučnoj Europi: potomci Cosima, koji je za života imao najveće bogatstvo u Europi, bili su članovi kraljevskih obitelji Francuske i Britanije, četiri puta biran za papu.
No, Cosimo Stariji nije ušao u povijest zbog svojih političkih sposobnosti.
Jedan od važnih trenutaka njegove vladavine bilo je duboko shvaćanje neodvojivosti političke osovine "elita-mase". Podržavao je "niže slojeve" i u jednoj od gladnih i neplodnih godina potrošio je golem novac za kruh za građane grada.
Cosimo Stariji također se pokazao kao jedan od najvećih mecena Europe te je pridonio razvoju umjetnosti i kulture. U Firenci je o njegovom trošku i uz njegovu pomoć osnovana Platonova akademija, a poznati talijanski humanist Marcilio Ficino preveo je sva Platonova djela s grčkog na latinski. To su bili značajni koraci koji su potaknuli procvat renesanse.
Nakon Cosimove smrti, Firentinci su na njegovom grobu ostavili poseban natpis: "Pater Patriae" - "Otac domovine".
Povijesni primjeri, ozbiljno istraživanje procesa i značajki formiranja i djelovanja elita kako u prošlosti tako i u sadašnjosti mogu biti ključ za nastanak svjesne regionalne/nacionalne elite u Dalmaciji.
To, naravno, nije lak proces. Potrebna nam je vertikala elitnog obrazovanja, višerazinski sustav regrutacije, uvjeti i ideološka osnova za legalizaciju elita, stvaranje shema za učinkovitu interakciju različitih skupina elita, formiranje ozbiljne kontra elite i mnogi drugi aspekti.
Prijelaz svjetskog društva u informacijsko doba stvara jedinstveni trenutak, na primjer, za proučavanje obilježja današnjih elita različitih zemalja i formiranje učinkovitije, učinkovitije u novom okruženju, vlastite sheme.
Primjerice, poznata dalmatinska znanstvenica, koja djeluje u Francuskoj Marita Vastić spominje "romanski" temelj, koji je, prema njezinim riječima, štitio Dalmaciju do početka turbulentnih vremena – druge polovine XIX. Stoljeća, točnije do krađe izbora od strane “narodnjaka” za Dalmatinski sabor 1870..
Stoga bi se očuvanje teritorijalne cjelovitosti Dalmacije, točnije za njenu regionalizaciju i decentralizaciju RH s ciljem stvaranja autonomije Dalmacije, zaštite državnih interesa i učinkovito korištenje resursa, restrukturiranje i obnova suvremenog obrazovnog sustava i mnoga druga pitanja sada trebali obratiti Dalmatinskom Demokratskom Forumu.
Dalmatska zajednica svjedoči nastanku i formiranju mladih država, preformatiranju regionalnih sindikata i političkih blokova. Na neki način, sve je bilo gotovo. Jednom. A na čelu tih promjena i procesa bila je za tadašnje vrijeme njihova "nova" elita.
No, ovom kratkom povijesnom izletu treba naglasiti jednu važnu točku, koju je svojedobno isticao poznati francuski socijalni psiholog Maurice Halbwax: “Društvena sredina svoja sjećanja organizira u konkretnom prostoru i konkretnom vremenu.”
“Kolektivno pamćenje generacija” prihvaća samo ono što je njoj bitno i što joj je nametnuto, ipak eliminira sve nedostojno, bogohulno, neistinito. Nijedan PR potez, niti jedan populistički korak neće se urezati u nacionalno sjećanje nijednom državniku, ako se ne pokaže dostojnim toga.
Comments